- 60. obljetnica koncilskog dokumenta „Ad Gentes“ “ (8.12.1965.)
- 50. obljetnica apostolske pobudnice „Evangelii Nuntiandi“ pape Pavla VI. (8.12.1975.)
- 25. obljetnica enciklike „Redemptoris Missio“ pape Ivana Pavla II. (7.12.1990.)
„Uvjeravam te da nećeš upoznati Njega po vjeri, nego po ljubavi; ne samo po uvjerenju, nego po djelovanju.” – papa Grgur I. Veliki (590- – 604.)
Krešimir Cerovac
Veliki katolički mislilac Emmanuel Mounier (1905.-1950.), čija se 120. obljetnica rođenja i 75. godišnjica smrti obilježava ove godine, u svojim djelima često ističe neiscrpnu dubinu Božje Riječi, koja se u svakom vremenu otkriva na novi način. Među ostalim, piše: „Kristovo obećanje uvodi … u tkivo vremena stalnu i neiscrpnu novost. Ideja novog s kršćanstvom je nešto novo u svijetu … za čovjeka, koji se ne odriče svog poziva, kršćansko vrijeme u svakom je trenutku suštinsko novo, ostajući pri tomu ipak istinito, jer ga oplakuje vječnost.“
Prije nekoliko desetljeća u katoličkom poimanju misije (poslanja) gotovo da se nije koristio pojam ‘evangelizacija’. Stoljećima se je govorilo o ‘misijama’ u množini, i to kao o širenju kršćanstva u nekršćanske dijelove svijeta, odnosno tamo gdje kršćanstvo još nije bilo čvrsto ukorijenjeno. Nakon Drugog vatikanskog sabora, međutim ‘misija’ se počinje spominjati u jednini i taj pojam snažno ulazi u misiološki i eklezijalni rječnik Crkve: sada se misli na svijest da je Crkva po svojoj naravi misionarska u svim okolnostima i u svim zemljama, bez obzira jesu li one tradicionalno kršćanske ili ne.
„Crkva u hodu“ je po svojoj naravi misionarska, jer potječe iz slanja Sina i Duha Svetoga po odluci Boga Oca.“ Tako započinje saborski dokument „Ad Gentes“, koji Crkvi daje doktrinalna načela o njezinoj misijskoj djelatnosti. Ta načela ukorijenjena ne samo u ekleziologiji nego i u samom Presvetom Trojstvu – Bog je zajednica, koinonia. Svaka misijska djelatnost izvire iz Presvetog Trojstva, u Bogu koji jest misija. Svi članovi Božjeg naroda pozvani su na misionarsko djelovanje, a ne samo neke posebne skupine „profesionalnih“ misionara. Koncilski ocipritom naglašavaju: „Crkva nije posve utemeljena, ne živi punim životom, niti je savršen znak Krista među ljudima, ako s hijerarhijom ne postoji i ne djeluje laikat u pravom smislu.“
Svaki vjernik nosi osobnu odgovornost za širenje radosne vijesti o Božjoj ljubavi, jer „bez djelatne prisutnosti laika Evanđelje se ne može duboko utisnuti u duh, život i rad nekog naroda.“ Misionarski poziv neizbježan je za svakoga kršćanina već po samom činu krštenja; on je, slikovito rečeno, upisan u vjerničku krv, u njegov duhovni DNK. „No, neka svi znaju“, upozorava dokument vjernike, „da je njihova prva i najveća dužnost u širenju vjere to da duboko žive kršćanski život.“
Misija nije samo zemljopisno širenje granica Crkve; to je ujedno i sudjelovanje u unutarnjem životu samodarivajućeg Presvetog Trojstva, koje je samo po sebi ima misionarski karakter. Kao što se život Presvetog Trojstva razumije kao dinamičko djelovanje („Isus Krist je naime poslan na svijet …“), tako Crkva sebe doživljava i šalje svoje članove da svima donesu Isusovo spasenje: „Tako da ono što se jedanput za spasenje sviju izvelo postigne tijekom vremena svoj učinak u svima.“ Ipak, kako dokument „Ad Gentes“ ističe, treba jasno zadržati i konvencionalni pristup, kako bi se doprijelo i do „dvije milijarde ljudi – čiji broj danomice raste, koji su okupljeni u velike i jasno obilježene zajednice“, odnosno do onih koji „nisu još uopće, ili su jedva čuli evanđeosku poruku“.
Dokument naglašava da je „misijska djelatnost najuže povezana također sa samom ljudskom naravi i njezinim težnjama“, odnosno da Crkva objavljujući Krista „otkriva ljudima pravu istinu o njihovu stanju i cjelovitom pozivu“, te podsjeća da „Evanđelje bijaše u ljudskoj povijesti – pa i na vremenitom području – kvasac slobode i napretka …“ „Riječ „Crkva“ označuje povijest, djelovanje, Božje davanje i ljudsko prihvaćanje krštenja i Božje Večere“, rekao je protestantski teolog Karl Barth.
Deset godina nakon Koncila sveti papa Pavao VI. saziva Biskupsku sinodu, da se razmotre različite dimenzije „Evangelizacije u današnjem svijetu“, a kao zaključak Sinode objavljuje apostolsku pobudnicu „Evangelii nuntiandi“(Naviještanje evanđelja). Papa Pavao VI. vidi evangelizaciju kao obnovu čovječanstva snagom preobražavajućeg Evanđelja i daje njenu definiciju: „… navijestiti Evanđelje znači unijeti Radosnu vijest u svaku ljudsku sredinu i u tom srazu samo čovječanstvo iznutra preobraziti, učiniti ga novim … No, nema novog čovječanstva ako najprije nema novih ljudi, krsne novosti i života prema Evanđelju. Dakle, svrha evangelizacije zapravo je ta unutrašnja promjena i, ako bi se to smjelo izraziti jednom rječju Crkva naviješta Evanđelje dok samom božanskom snagom Poruke koja se naviješta ide za tim da istovremeno obrati osobnu i kolektivnu svijest ljudi, njihovo djelovanje, život i njihove stvarne životne sredine.“
Crkva mora također, kaže papa Pavao VI., „težiti da snagom Evanđelja tako reći isprevrne mjerila ljudskog prosuđivanja, ustaljene vrednote, interese, misaona kretanja, ishodišna nadahnuća i životne obrasce koji su unutar ljudskoga roda u suprotnosti s Božjom Riječi i njegovim naumom spasenja.“
Evangelizacija je središnje pitanje Crkve i njezina identiteta, te zadaća koja se stalno javlja vezano uz suvremenu kulturu: „Još jednom želimo potvrditi da zadaća naviještanja Evanđelja svima ljudima tvori temeljno poslanje Crkve, zadaću i poslanje što uslijed velikih promjena u suvremenom društvu postaju sve hitniji. Da Crkva može naviještati Evanđelje, za nju je to zapravo milost i njeno poslanje, njena najdublja raspoznajna crta. Ona je upravo radi naviještanja Evanđelja.“
Papa Pavao VI. primjećuje da danas postoji mnogo onih „koji vjeru ne prakticiraju“ iako „uglavnom izrijekom nisu zanijekali svoje krštenje ali su posve na rubu, naprosto ga ne proživljavaju.“ To su tzv. „nepraktikanti“, koji „svoj stav nastoje opravdafi u ime nutarnje religioznosti, u ime neovisnosti i osobne iskrenosti.“ Upravo ti „nepraktikanti“, kao i ateisti – često „pružaju evangelizaciji znatne otpore“. U vremenu kad vlada geslo „Krist da Crkva ne“, odnosno kad se kaže „slušati Krista, ali ne i Crkvu; pripadati Kristu izvan Crkve“ – Papa naglašava da je evangelizacija isključiva zadaća Crkve: „Ta zadaća se ne može ostvariti bez nje, a još manje protiv nje“. Ipak, „djelovanje svakog pojedinca ima važnu ulogu za sve“. Zato je uloga laika u misijskom djelovanju (evangelizaciji) ključna: „njihovo posebno zvanje stavlja ih usred svijeta i pred najrazličitije vremenite zadaće“. Pri svemu tomu presudno je „svjedočanstvo života“ kao sredstvo evangelizacije jer „suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje“, odnosno, „ako sluša učitelje sluša ih zato što su svjedoci“.
Usto, papa Pavao VI. podsjeća da „bez djelovanja Duha Svetoga evangelizacija uopće nije moguća. On je duša te Crkve. Baš on tumači vjernicima duboki smisao Isusove nauke i njegova otajstva. Moglo bi se reći da je Duh Sveti u evangelizaciji glavni činitelj: on svakome daje da naviješta Evanđelje, on iznutra potiče savjesti na primanje i razumijevanje. … Po njemu Evanđelje prodire u bit svijeta jer upravo on uči raspoznavati znakove vremena, Božje znakove, koje evangelizacija uočava i vrednuje unutar ljudske povijesti.“
Veličina apostolske pobudnice „Evangelii nuntiandi“ leži u tome što, i nakon pedeset godina od objave i dalje predstavlja izazov u vremenu kad kultura favorizira vrijednosti koje su u značajnoj suprotnosti s Evanđeljem.
Povodom 25. obljetnice dokumenta „Ad Gentes“ i 15. obljetnice apostolske pobudnice „Evangelii nuntinadi”, papa Ivan Pavao II. 1990. objavio je encikliku o trajnoj vrijednosti misijske naredbe, „Redemptoris Missio“, u kojoj iznosi učenje onovoj evangelizaciji. Kroz cijelu encikliku provlači se Krist kao središte – to je zasigurno njezina glavna teološka tema: „Ljudi zato u zajedništvo s Bogom mogu uči samo po Kristu, pod djelovanjem Duha Svetoga. To njegovo jedino i sveopće posredništvo, umjesto da bude zapreka na putu k Bogu, staza je što ju je sam Bog zacrtao…“.
„Zašto misija?“, pita Papa, i sam odgovara: „Zato što nam je, kao svetomu Pavlu, „dana sva milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova. Papa ističe nešto što mnogi vjernici danas, nažalost, zanemaruju, ili možda i ne znaju: „Misija je pitanje vjere, točan pokazatelj naše vjere u Krista i u njegovu ljubav prema nama.“ Dodaje i upozorenje: „Danas postoji opasnost da se kršćanstvo svede na neku čistu ljudsku mudrost, na nekakvo umijeće ugodnog življenja.“
Pritom treba imati na umu da se „misija tiče svih kršćana, svih biskupa i župa, crkvenih ustanova i udruženja“, a posebice je nužno i važno „da svi vjernici podijele tu odgovornost …“
Sve polazi od Crkve, koja je „obdarenica spasenja: Krist ju je stekao svojom krvlju i učinio je svojom suradnicom u djelu sveopćeg spasenja.“ To je i odgovor na parolu „Krist da, Crkva ne“, odnosno na stajališta da nije potrebna Crkva da bi se komuniciralo s Bogom.
Upozoravajući da „misija ad gentes ne poznaje granica“, Papa ipak u enciklici opisuje neka tipična područja u kojima se ona može ostvariti, a jedno takvo područje su „kulturni krugovi ili suvremeni aeropagi“. „Prvi aeropag današnjeg vremena jest svijet komunikacije“, koji od čovječanstva stvara „globalno selo“. Taj aeropag je kroz društvena priopćajna sredstva postao vrlo utjecajan i postao je “za mnoge glavno obavijesno i odgojno sredstvo, vodič i nadahnuće za pojedinačno, obiteljsko i društveno ponašanje.“ Nažalost, usto postoje značajne skupine, a najbolji je primjer Europa, koje više nisukršćanske i za koje su bez značenja Isus Krist, njegovo Evanđelje i njegova Crkva: „Postoji naposljetku, osobito u zemljama starog kršćanstva, … srednje stanje gdje su cijele skupine krštenih izgubile živi osjećaj vjere, ili se više uopće ne priznaju članovima Crkve … U tom slučaju nužna je „nova“ ili „ponovna evangelizacija“.
Suočena s dekristijanizacijom Europe i zapadnog svijeta, rastom i širenjem modernog ateizma, nevjere, religijske ravnodušnosti i sveprisutne nemoralnosti, te ponovno probuđenom političkom netrpeljivošću prema vjeri, jedini pogodan odgovor Crkve je nova proklamacija Evanđelja Isusa Krista.
Crkva je danas na Zapadu, ponajprije zbog pasivnosti laika, previše zatvorena u samu sebe. Mnogi koji se smatraju katolicima zapravo ne posjeduju živu i autentičnu vjeru, što je u velikoj mjeri posljedica pasivnosti, nevoljkosti i oklijevanja vjernika da svoju vjeru svjedoče i dijele s drugima. Nerijetko se smatrau da prihvaćanje vjere treba biti isključivo slobodan i osobni odgovor pojedinca na Božju milost, te da je vjera isključivo privatna stvar. Zbog toga mnogi ne žele „vršiti pritisak“ na druge kako bi ih potaknuli na obraćenje. Rječju: zanemaruje se činjenicada vjera uz osobnu ima i društvenu dimenziju.
No, ako evanđeoska poruka nije istina koju bi trebalo prenositi i drugima, tada ona zapravo gubi i svoju dublju vrijednost za same vjernike. Papa Ivan Pavao II. to je jasno naglasio u enciklici „Redemptoris missio“ (Otkupiteljska misija): „Vjera se osnažuje (tek!) samo kada se daje drugima“. Ta jednostavna Papina misao danas je, nažalost, često zanemarena. Svaki je kršćanin pozvan širiti oko sebe ozračje istine i ljubavi, te učiniti kršćansku nadu živom i djelotvornom u svom svakodnevnom okružju. Papa Ivan Pavao II. se u enciklici osobito usredotočuje na one kršćanske zajednice, koje, premda imaju katoličke korijene, „izgubile su životni osjećaj vjere ili se više čak ni ne smatraju dijelom Crkve.”
Misija, promatrana u svojoj ontološkoj dubini, otkriva da Crkva ne „ima“ misiju, nego jest misija. Ona postoji kako bi svjedočila Božju ljubav u svijetu. Svaki krštenik – bio on laik, redovnik ili svećenik – nosi tu odgovornost: biti znak nade i most između Boga i čovjeka. Kako ističe Fabrice Hadjadj u svom izlaganju „Život je misija“, misija nije izborni zadatak povjeren nekolicini, nego sama bit kršćanskog postojanja. Kršteni su „na misiji na ovoj Zemlji”, što znači da svaki trenutak, svaki odnos i svaki čin služenja postaje izraz božanske ljubavi i istine.
„Odakle dolaze to nepostojanje ‘evanđeoskog žara’, nebriga za ‘ucjeplivanje evanđelja u Božji narod’, ‘sebična samodopadnost’“, pita se Fabrice Hadjadj u knjizi „Kad se sve tako ima raspasti“. Sve se zapravo svodi, smatra Hadjadj, na „odvojivost poruke od nositelja poruke“. Odnosno: „Bit Radosne vijesti nije indoktrinacija ili propaganda ideja, nego susret osoba i događaj.“ Iscrtavanje novih mapa nade znači imati hrabrosti gledati svijet očima vjere i ljubavi, prepoznavati mogućnosti dobra tamo gdje drugi vide beznađe. Tako kršćanin ne bježi od svijeta, nego u njemu pronalazi prostor djelovanja Duha, koji i danas vodi čovječanstvo prema punini života (fratellanza.net).