Foto: © KNA (ilustracija)
Benoist de Sinety
Ne voli da se o njoj govori, ali ona pomiče planine. Već deset godina, kaže otac Benoît de Sinety, župnik i dekan grada Lillea, sestra Marie-Jo u Parizu prima migrante u nevolji. Čvrstoćom i dobrotom pokazuje da Evanđelje čovjeka spašava sigurnije od ljudskih zakona.
U vremenu kada velike medijske figure francuskog katoličanstva nestaju u magluštini skandala i tmini obmana, dobro je vidjeti one čija lica ponizno sjaje Isusovim svjetlom, a ne pod svjetlom reflektora. Ona sjaje na terenu, ondje gdje su ljudi, ondje gdje su oni maleni za koje nam Evanđelje kaže da što god činimo njima, činimo zapravo Onome koji sudi u Posljednji dan.
I takvih svjetala, Bogu hvala, ima mnogo. Vjerujem da svatko od nas poznaje takve osobe: one nisu na pozornicama, ne drže predavanja o životu, ali ondje gdje jesu, čine ono najjednostavnije i najkorisnije dobro.
Majka mnoštva migranata
Jedna od njih je i sestra Marie-Jo Biloa, iz kongregacije « Isus-Sluga ». Otkako se u Parizu iznenada našla uronjena u očaj migranata prepuštenih ulici, u krajnje nehumanim uvjetima, nikada nije odustala od toga da u svakome od njih prije svega gleda ljude, onakve kakvi jesu. Udruga koju je osnovala, « Solidarnost – Gospa od Tangera » (Solidarité – Notre Dame de Tanger), ne bavi se politikom, ne promiče nikakvu ideologiju i ne vodi nikakvu drugu kampanju osim one koja se protivi svemu što stranca dehumanizira.
Sestra je iz Kameruna i dobro zna što znači biti daleko od svoje zemlje i svoje obitelji. Ne ustručava se otvoreno reći mladima koje sklanja s ulice i onima koje joj svakodnevno šalju, da prema ovom društvu u koje se žele integrirati imaju određene dužnosti, te da se moraju ponašati još bolje od Francuza, zato što ih ovdje nisu očekivali. Čvrsta je i jasna u svojim načelima, onako kako to vjerojatno nijedan domaći čovjek ne bi mogao biti: u školi treba učiti i treba biti dobar građanin. Ova majka mnoštva, odgaja čvrstoćom i beskrajnom dobrotom.
Uz pomoć Providnosti
Svi oni koji su dobili njezinu podršku, kao i podršku desetaka volontera koji je okružuju, dobro znaju: „Mama“, kako je zovu, brine se da dobiju obrazovanje, smještaj i hranu. Jako puno sluša. S dubokim ganućem sluša jezive i istinite priče koje se nižu jedna za drugom, priče koje govore o bijedi svijeta u kojem svi osjećaju strah. Udruga je ovih dana obilježila deset godina rada. Evo prve bilance: 45.000 mladih ljudi koji su došli i dobili pomoć, kroz potpuno volonterski rad, uz pomoć Providnosti i svih onih koji su dirnuti ovim načinom izgradnje Kraljevstva Božjeg. Bili su prisutni i mnogi „stari“ korisnici. Oni su sada zaposleni, zarađuju za život, stekli su diplome. Ponosni su i sretni što žive u Francuskoj. Plaćaju poreze i vole njezine običaje. Neki su zatražili krštenje. Sve ih je duboko dirnula ljudskost na koju su naišli u tom malom stanu usred sivog i hladnog Pariza.
Kako bi nemoguće postalo moguće
Sestra Marie-Jo ne voli da se o njoj govori, što je prilično dobar znak. Dovoljno je vidjeti kakve je planine jedna jednostavna i dobra redovnica uspjela pomaknuti u lokalnim zajednicama i upravama kako bi se prepoznalo Božje djelo. A ako Bog djeluje na ovaj način kako bi nemoguće postalo moguće, nije li to znak koji nam šalje? Znak da On nije ravnodušan prema nesreći migranta i da je možda došlo vrijeme da Crkva iznova progovori o ovoj temi riječima koje bi odgajale i štitile, bez stvaranja osjećaja krivnje i bez naivnosti. Jednostavno tako što će podsjetiti na to da nijedna teorija ne može opravdati zlo koje se danas nanosi mnogim migrantima. Jednostavno tako što će kršćane podsjetiti na to da Evanđelje čovjeka spašava sigurnije od ljudskih zakona previđenih da štite, a čije breme ponekad slabi našu sposobnost da ljubimo i da se nadamo. Na taj način slavimo utjelovljeni dolazak Onoga koji nije došao zbog pravednika, nego zbog grešnika, ne zbog zdravih, nego zbog bolesnih (fr.aleteia.org; fratellanza.net).