Ruska vanjska obavještajna služba (SVR) optužila je Ekumensku patrijaršiju da pokušava potkopati Rusku pravoslavnu Crkvu u istočnoj Europi.
Andreja Bogdanovski
U priopćenju objavljenom u ponedjeljak, SVR je pokrenula je osobito agresivan napad na carigradskog patrijarha Bartolomeja I. – kojega u pravoslavnom svijetu smatraju „prvim među jednakima“ – opisujući ga kao „Antikrista u mantiji“ i „utjelovljenog đavla“. Optužila ga je za „istiskivanje ruskog pravoslavlja“ putem „raskolničkih aktivnosti“ u baltičkim državama i drugdje.
„Oslanjajući se na ideološke saveznike u obliku lokalnih nacionalista i neonacista, pokušava otrgnuti Litavsku, Latvijsku i Estonsku pravoslavnu Crkvu od Moskovskog patrijarhata mameći njihove svećenike i vjernike u marionetske vjerske strukture koje je umjetno stvorio Carigrad“, navodi SVR.
SVR je također optužila britanske obavještajne službe da pomažu patrijarhu, tvrdeći da on „komada pravoslavnu Ukrajinu“, te upozorio na sljedeći Bartolomejejev potez, za koji SVR smatra da će biti intervencija na Balkanu putem dodjele autokefalije, odnosno crkvene neovisnosti, Crnogorskoj pravoslavnoj Crkvi.
Takav bi scenarij izravno utjecao na jurisdikcijska prava Srpske pravoslavne Crkve, najbližeg saveznika Moskovskog patrijarhata na Balkanu, koja na temelju povijesnih prava i kontinuiteta koji sežu u 13. stoljeće polaže kanonsku jurisdikciju u Crnoj Gori.
Mitropolit Boris (Bojović), jedan od dvojice suparničkih pretendenta na vodstvo Crnogorske pravoslavne Crkve, rekao je za The Tablet da bi status „autokefalije“ ili moguća „autonomija“ koju bi dodijelila Ekumenska patrijaršija bili značajni za Crnu Goru, ustvrdivši da Srpska pravoslavna Crkva „nije zagovornik EU i euroatlantskih integracija“.
„Crkva Srbije vuče Crnu Goru unatrag i promiče četničku ideologiju“, rekao je, misleći na srpski nacionalistički pokret iz Drugog svjetskog rata. „Ne zalaže se za antifašizam, podiže spomenike ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata i asimilira pravoslavne Crnogorce preoblikujući njihov nacionalni identitet miješanjem religije i nacije.“
Velika većina pravoslavnih kršćana u Crnoj Gori slijedi Srpsku pravoslavnu Crkvu, koja nema nikakav formalni oblik autonomije i vezana je uz Beograd. Ona snažno odbacuje postojanje zasebne Crnogorske pravoslavne Crkve, koju ne priznaju druge pravoslavne Crkve, uključujući Ekumensku patrijaršiju.
Mitropolit Boris napomenuo je da se Srpsku Crkvu „često pita o pitanjima koja se tiču Crne Gore“. Srpska pravoslavna Crkva, jedna od najutjecajnijih Crkava na Balkanu, izrasla je u snažnog političkog aktera koji oblikuje crnogorsku politiku.
Kenneth Morrison, profesor povijesti na Sveučilištu De Montfort i autoritet za suvremenu povijest Crne Gore, rekao je za The Tablet da su sporovi oko crkvenog pitanja usko povezani s pitanjima identiteta i državnosti koja duboko prožimaju crnogorsko društvo.
Rekao je da bi „dodjela, ili moguća dodjela, autokefalnog statusa Crnogorskoj pravoslavnoj Crkvi bila kontroverzna i razdorna“, iako bi imala „snažnu potporu sljedbenika te Crkve i pro-neovisnih političara i intelektualaca koji su retorički podupirali tvrdnju da Crnogorci trebaju imati vlastitu crkvu“.
Morrison je napomenuo da je nakon izbora u kolovozu 2020., na kojima je prvi put od crnogorske neovisnosti 2006. poražen vladajući DPS, politička potpora Crnogorskoj pravoslavnoj Crkvi oslabila, potisnuvši pitanje autokefalije na marginu.
„Teško je zamisliti da bi sadašnja vlada, koju vode osobe koje tvrde da su u politiku ušle nadahnute ‘litijama’ [masovnim crkveno predvođenim prosvjedima 2019.–2020. zbog prava na crkvenu imovinu], podržala potez Ekumenskog patrijarha.“ (thetablet.co.uk; fratellanza.net).