„Globalizacija, unatoč rizicima, otvara izvanredne i perspektivne mogućnosti, osobito zato što može potaknuti stvaranje jedinstvene zajednice utemeljene na pravdi, pravednosti i solidarnosti. Za ostvarenje takve vizije nužna je temeljita promjena perspektive: više se ne smije prioritetizirati dobro pojedine političke, rasne ili kulturne zajednice, nego dobro cijelog čovječanstva. Nastojanje nekog političkog društva za općim dobrom ne smije biti u sukobu s općim dobrom čovječanstva.“ – papa Ivan Pavao II. u enciklici „Centesimus annus“
Krešimir Cerovac
Početak 21. stoljeća obilježen je snažnim porastom antiglobalizma koji je svoje teme nametnuo u središte političkog i društvenog diskursa. Riječ je o heterogenom pokretu koji obuhvaća širok spektar aktera – od zagovornika reformi do radikalnih protivnika globalizacije – a čija je zajednička nit kritika neoliberalnog modela globalizacije i njegovih posljedica.
Paradoks „prikrivenog globalizma“
Posebno su zanimljivi tzv. ‘prikriveni globalisti’, najčešće pozicionirani na političkoj desnici, – akteri koji se koriste globalnim strukturama moći, dok istodobno javno napadaju globalizam kao ideologiju. Bez ustezanja prihvaćaju globalne lance profita, tehnološke mreže, financijske instrumente i mehanizme kontrole, ali kategorički odbijaju moralnu odgovornost prema siromašnima, migrantima, žrtvama strukturnih nepravdi i devastiranom okolišu. Globalizam postaje problem tek u trenutku kada podrazumijeva demokratsku odgovornost, socijalnu pravednost, redistribuciju bogatstva i etička ograničenja korporativne moći. Slobodno kretanje kapitala – pozdravlja se. Globalni standardi radničkih prava ili ekološke zaštite – neprihvatljivo miješanje u nacionalni suverenitet. Teza da ‘globalizam uništava običnog čovjeka’ zvuči neuvjerljivo kada dolazi od nekoga tko leti privatnim avionima i posluje preko međunarodnih banaka.
Antiglobalizam kao alibi: ksenofobija i kontrolirani nacionalizam
Značajan dio antiglobalističkog pokreta proizlazi iz ksenofobnih stavova, straha od „drugoga“ i regresivnih oblika nacionalizma. Antiglobalistička retorika najčešće služi jačanju kontroliranog nacionalizma – strategije koja stvara iluziju borbe za „narod” i nacionalne interese. Ta struja antiglobalizma ne usmjerava svoju kritiku na strukturne značajke neoliberalnog kapitalizma, nego odgovornost za ekonomske i društvene probleme prebacuje na imigrante i strane radnike. Riječ je o pogrješnoj atribuciji krivnje, jer se teret sustavnih nejednakosti svaljuje na najranjivije društvene skupine, umjesto na ekonomske i političke mehanizme koji ih proizvode. Takav antiglobalizam dodatno potiče politike zatvaranja, izolacionizma i isključivosti, čime se potkopavaju načela međunarodne solidarnosti i suradnje. U političkoj praksi često je povezan s rasističkim diskursima i desnim populizmom, koji birače mobiliziraju emocionalnim i identitetskim narativima, a ne dosljednom i sadržajnom kritikom globalnog kapitalizma. Nacionalizam postaje instrument upravljanja javnim mnijenjem, a ne autentičan otpor procesima globalizacije. U praksi, međutim, strukturne ovisnosti o globalnom kapitalu, transnacionalnim lancima opskrbe i tehnološkim monopolima ne samo da ostaju netaknute, nego se često i produbljuju.
Globalizam kao žrtveni jarac: zašto se napada apstrakcija umjesto moći?
Problem mnogih moćnih aktera nije globalno povezivanje, nego globalizama koji zahtijeva demokratsku odgovornost, transparentnost i nadnacionalna pravila. Takav globalizam ugrožava njihovu samovolju, pa je lakše napasti „globalizam” kao apstraktan pojam nego prihvatiti stvarnu regulaciju koja bi ograničila moć korporacija, financijskih elita i autoritarnih režima. U toj retorici „globalizam“ postaje zgodan žrtveni jarac, dok se skrivaju konkretne odluke: deregulacija tržišta, privatizacija javnih dobara, slabljenje sindikata i erozija socijalne države. Javnost se tako usmjerava prema apstraktnom neprijatelju, dok stvarni uzroci nejednakosti i gubitka suvereniteta ostaju netaknuti – često čak i ojačani.
Katolička perspektiva: razlučivanje između činjenice i projekta
Katolička Crkva zauzima kritičan i moralno utemeljen stav prema globalizaciji. Nije riječ o protivljenju povezivanju naroda i zemalja, nego o prepoznavanju njezinih koristi – brže komunikacije, kulturne razmjene, gospodarske suradnje – uz upozorenje na negativne posljedice: rastuće nejednakosti, isključenost i dominaciju profita koja ugrožava ljudsko dostojanstvo. Papinsko učiteljstvo, od pape Ivana Pavla II., preko pape Benedikta XVI. do pape Franje razlikuje globalizaciju kao činjenicu – neizbježno tehnološko i ekonomsko povezivanje – od globalizacije kao projekta: neoliberalnog modela koji promiče deregulaciju, često marginalizira ranjive i favorizira tržišnu logiku iznad pravednosti.
„Globalizacija daje nove nade, ali također rađa uznemirujuća pitanja“, napisao je papa Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici „Eclesia in America“ (1999.) U enciklici „Centesimus annus“ (1991.) priznaje pozitivne aspekte globalnog tržišta, poput povećane produktivnosti i inovacija, ali upozorava da tržište ne može biti „jedini regulator društvenog života”. Kritizira globalizaciju koja stvara „kulturu potrošnje” i „strukture grijeha” koje produbljuju siromaštvo.
Papa Benedikt XVI. u enciklici „Caritas in veritate“ (2009.) nudi jednu od najdubljih teoloških analiza globalizacije. On je globalizaciju nazvao „ambivalentnim procesom” koji može voditi prema jedinstvu ljudske obitelji, ali samo ako je vođen etikom i ljubavlju. Kritizira model temeljen na „slijepim tržišnim silama” i poziva na „globalno upravljanje” usmjereno na opće dobro.
Papa Franjo u enciklici „Evangelii gaudium“ (2013.) oštro kritizira „globalizaciju ravnodušnosti“ i „ekonomiju isključivanja“, upozoravajući da sustav koji žrtvuje ljude radi profita nije samo neodrživ, nego i moralno neprihvatljiv. U „Laudato si’“ (2015.) proširuje analizu na ekološku dimenziju, pokazujući kako globalizirani ekonomski modeli uništavaju okoliš i najviše pogađaju siromašne. U najnovijoj enciklici „Fratelli tutti“ (2020.) poziva na „globalizaciju solidarnosti“ i „kulturu susreta“ kao alternativu globalizaciji konflikta i individualizma.
Između šutnje i svjedočanstva: izazov za kršćansku savjest
Kršćanski odgovor na fenomen ‘prikrivenih’ i ‘neprikrivenih“ globalista ne može biti ni nekritičko prihvaćanje globalizma, koji često služi koncentraciji moći, ni populističko odbacivanje globalne povezanosti koje se iscrpljuje u praznoj retorici. On mora biti čin razlučivanja savjesti, hrabre i javne kritike te aktivne izgradnje globalnih odnosa utemeljenih na pravednosti, solidarnosti i evanđeoskoj ljubavi prema bližnjemu. Dok se javni prostor ispunjava bučnim parolama protiv „globalizma“, stvarni globalni procesi – deregulacija, koncentracija kapitala, rast nejednakosti i razgradnja socijalnih institucija – prolaze gotovo bez otpora. Ta praznina otpora često nije posljedica neznanja, nego komotne šutnje. Kultura komfora oblikuje vjernike koji vjeru svode na osobnu utjehu, lišenu društvenih i političkih posljedica. Takva vjera ne proturječi nepravdi jer se od nje povukla; ne osporava moć jer se s njom naučila živjeti. U tom kontekstu antiglobalistička retorika postaje savršeni alibi: dovoljno je osuditi apstraktni „globalizam“, a da se nikada ne imenuju konkretne strukture grijeha, niti preuzme rizik javnog svjedočanstva. Šutnja vjernika tako postaje funkcionalni dio sustava koji se navodno kritizira. Nažalost, u nekim katoličkim sredinama antiglobalistička retorika poslužila je kao alibi za prihvaćanje ksenofobnih i isključivih stavova, čime se evanđeoski poziv na ljubav prema stranacu (Mt 25) zamjenjuje strahom od ‘drugoga’.
Katolička Crkva kao globalni akter: od mreža solidarnosti do vizije susreta
Katolička Crkva ne promišlja samo o fenomenu globalizacije, nego je i jedan od njezinih najstarijih i najkonkretnijih aktera na globalnoj razini. Prije nego što su se pojavile suvremene ekonomske i političke integracije, Crkva je živjela univerzalnost (catholicitas) kao duhovnu i društvenu stvarnost. Zbog toga njezin odnos prema globalizaciji nije tek kritička reakcija, nego svjesno oblikovanje drukčije vizije globalne povezanosti – one koja ne polazi od tržišta i moći, nego od dostojanstva ljudske osobe, solidarnosti i općeg dobra. Papa Franjo toj viziji daje osobito snažan i prepoznatljiv naglasak. On uporno upozorava na ono što naziva „globalizacijom ravnodušnosti“, u kojoj se ljudi, narodi i čitave regije pretvaraju u suvišne („Evangelii gaudium“, 53). Nasuprot tome, papa zagovara „globalizaciju solidarnosti“ – globalnost koja zahtijeva moralnu odgovornost, preobrazbu struktura moći i stavljanje najslabijih u središte globalnih procesa. U tom ključu Crkva ne odbacuje globalizaciju, nego razlučuje njezine oblike i ciljeve, pokazujući kako globalna povezanost može služiti čovjeku, a ne moći.
Ta se vizija ne ostaje samo na razini govora – ona se konkretno ostvaruje kroz razgranatu mrežu crkvenih institucija i djelovanja diljem svijeta. Najvidljiviji izraz toga jest Caritas Internationalis, najveća humanitarna mreža na svijetu, prisutna u više od 200 zemalja i teritorija. Papa Franjo Caritas vidi kao „ruke Crkve raširene prema svijetu“, koje ne nude samo hitnu pomoć u krizama, nego prate ljude u dugoročnom razvoju, obnovi dostojanstva i osnaživanju lokalnih zajednica. Uz Caritas, Crkva upravlja tisućama bolnica, klinika, škola, sirotišta i domova za starije osobe, često u najudaljenijim i najzapuštenijim dijelovima planeta. Ondje gdje globalno tržište ne vidi interes, a državea nemaju snage ili volje djelovati, Crkva ostaje trajno prisutna. Upravo u tim prostorima, na koje papa Franjo često skreće pozornost govoreći o „periferijama“, Crkva pokazuje da globalna povezanost može imati ljudsko lice i da prava solidarnost nadilazi političke i ekonomske granice.
Zaključak
Važno je naglasiti: nisu sve kritike globalizma licemjerne. Postoje ozbiljni i dobronamjerni prigovori:
- demokratski deficit globalnih institucija
- iskorištavanje radnika i „utrka prema dnu“ u plaćama
- ekološka šteta zbog hiper-učinkovitih globalnih opskrbnih lanaca
- gubitak lokalne otpornosti i odgovornosti
Optužba za licemjerje najčešće pogađa one koji žele koristi globalizma bez njegovih troškova, ili one koji osuđuju sustav od kojeg osobno profitiraju.
Katolička Crkva nije pasivni promatrač globalizacije. Ona je aktivni i kritički sudionik koji, koristeći vlastitu povijesnu prisutnost i univerzalnu mrežu, nastoji oblikovati globalizaciju prema viziji jedinstva ljudske obitelji utemeljene na zajedničkom humanitetu i transcendentnim vrijednostima. Njena kritika globalizacije ne svodi se na puko osporavanje postojećeg ekonomskog poretka, nego se oblikuje kao afirmativan i konstruktivan projekt koji nudi normativno utemeljenu alternativu globalnom zajedništvu. Ova vizija ne počiva na logici tržišne razmjene, profita i konkurencije – temeljima neoliberalnog globalnog modela koji, pod krinkom „slobodnog tržišta“, produbljuje nejednakosti, marginalizira ranjive skupine i instrumentalizira ljudski rad – nego na ontološkom uvidu u zajedničku ljudsku pripadnost, utemeljenom u teološkom načelu da su svi ljudi stvoreni na sliku Božju.
U svijetu razapetom između ekonomskog apsolutizma tržišta i populističke retorike izolacionizma, kršćanska vizija nudi treći put – put autentične univerzalnosti. Kršćanski poziv je poziv na budnost i razlučivanje. Podsjeća da: vjera nije privatna utjeha, nego javno svjedočanstvo koje mora imati snage imenovati „strukture grijeha“ u globalnom sustavu.
- Suverenitet se ne brani mržnjom prema drugome, nego jačanjem pravednosti i solidarnosti unutar i izvan granica.
- Istinska univerzalnost (catholicitas) prethodi svakom modernom globalizmu; ona je utemeljena na ontološkom jedinstvu ljudske obitelji stvorene na sliku Božju.
Naposljetku, Katolička Crkva svojim djelovanjem na periferijama – od mreže Caritasa do malih župnih zajednica – dokazuje da globalna povezanost može i mora imati ljudsko lice. Pred kršćanima danas stoji izbor: hoće li se zadovoljiti bučnom osudom ‘globalizma’ koja ništa ne košta, ili će hrabro imenovati strukture grijeha, sudjelovati u Caritasu, zagovarati pravednu trgovinu, braniti migrante i raditi na ekološkom obraćenju? Samo tako catholicitas postaje živa stvarnost, a ne samo riječ“ (fratellanza.net).