Foto: © KNA (ilustrativna fotografija)
„Razoružajmo riječi i pomoći ćemo razoružati svijet.” – papa Lav XIV. u Magnifica Humanitas (#214)
Krešimir Cerovac
U enciklici Magnifica Humanitas papa Lav XIV. razrađuje ideju da je riječ mnogo više od pukog sredstva komunikacije: ona je čin koji oblikuje društvenu stvarnost, gradi ili razara odnose te nosi duboke moralne posljedice. Naglasak na „razoružavanju riječi” otvara širi etički i društveni horizont u kojem se mir ne shvaća samo kao političko stanje, nego kao plod svakodnevne kulture govora i slušanja. Nasilje ne započinje fizičkim sukobom, nego u jeziku koji mu prethodi i koji ga priprema. U tom smislu, riječi nikada nisu neutralne; one mogu postati instrumenti isključivanja, dehumanizacije i polarizacije, ali i snažna sredstva pomirenja, razumijevanja i solidarnosti. Ovakav je pristup duboko ukorijenjen u kršćanskoj antropologiji, koja čovjeka vidi kao biće stvoreno za odnos i zajedništvo. U Knjizi Sirahovoj stoji: „Smrt i život u vlasti su jezika” (Sir 18,18), čime se već u biblijskoj tradiciji prepoznaje etička težina govora. Papa tu drevnu intuiciju aktualizira u suvremenom društvenom kontekstu, obilježenom medijskom prezasićenošću, brzim širenjem informacija i često agresivnim diskursom.
Riječi imaju stvarnu snagu: „Smrt i život su u vlasti jezika, a tko ga miluje jede od ploda njegova“, govori Sveto Pismo (Izr, 18:21). A Isus upozorava: „Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi“ (Mt, 12:36-37).
U enciklici posebno je važna misao da „mir počinje sa svakiom od nas: u načinu na koji gledamo, slušamo druge i govorimo o drugima.”
Društvena etika tako se ne svodi samo na zakone i strukture, nego uključuje svakodnevne mikro-odnose: način izražavanja, interpretacije tuđih postupaka i spremnost na razumijevanje. To znači da istinski mir ne proizlazi samo iz zakona i institucija, nego iz svakodnevnih malih činova: kako se govori, kako se tumači tuđe postupke i kolika je spremnost nai razumjevanje. Ako svi promijene svoje riječi i stavove, stvorit će se društvo pravednije i humanije.
Papa kritizira „rat riječi i slika” koji danas svjedočimo u javnom prostoru. Kada jezik postane oružje simboličkog nadmetanja, prestaje biti most prema drugome. Socijalni nauk Crkve nudi drugačiji put. Papa Franjo u dokumentu Fratelli tutti podsjeća da istinsko „društveno prijateljstvo” među ljudima zahtijeva jezik koji ne ponižava nego uzdiže, koji otvara dijalog umjesto da produbljuje sukob. Svaka izgovorena riječ nosi moralnu odgovornost – prema bližnjemu i prema zajedničkom dobru. U konačnici, papina poruka iz enciklike može se sažeti u etički imperativ: humanizacija društva počinje humanizacijom jezika.
Danas ideološki „dom” nude algoritmi. Svaka velika platforma – od TikToka do Twittera/X-a – nagrađuje ono što izaziva snažnu emocionalnu reakciju: ogorčenje, strah, plemensku solidarnost. Složenost, sumnja i intelektualno poštenje – ne donosi klikove – pa ih platforme jednostavno ne promiču. Tako nastaju „mjehurići filtera”: zatvoreni informacijski svjetovi u kojima svaki korisnik prima samo ono što potvrđuje njegova već postojeća uvjerenja. U takvom prostoru lako se stječe dojam da baš naša skupina jasno vidi stvarnost, dok su svi koji misle drukčije ili zavedeni – ili zlonamjerni.
Wystan Hugh Auden (1907.-1973.) američki pjesnik u knjizi „Slikarova ruka“ (The Dyer’s Hand) je rekao: „Postoji jedno zlo … koje se ne bi smjelo prešućivati, nego treba stalno javno napadati, a to je korupcija jezika … No, kritičar, koji se s tim zlom bavi, mora ga napadati na njegovom izvoru, koji nije u književnim djelima, već u zlouporabi jezika od strane čovjeka na ulici, novinara, političara, itd“
Češki političar i književnik Vaclav Havel (1936.-2011.) je 1978. u izvrsnom eseju pod naslovom „Snaga bespomoćnih“ napisao: „U doba kad se metafizičke i egzistencijalne sigurnosti nalaze u stanju krize, kad su ljudi iskorijenjeni i otuđeni, tegube osjećaj za ono što ovaj svijet znači, ideologija neizbježno dobiva određenu hipnotičku privlačnost. Za lutanje čovječanstva nudi se smjesta dostupan dom: sve što treba učiniti je prihvatiti ideologiju i odjednom sve postaje opet jasno, život poprima novo značenje, a sve misterije, neodgovorena pitanja, tjeskoba i usamljenost nestaju. Naravno, to se skupo plaća: cijena je odricanje od vlastitog razuma, savjesti i odgovornosti, a bitan aspekt teideologije je povjeravanje razuma i savjesti višoj instanci. Dolazi do izražaja načelo da je centar moći istovjetan sa središtem istine.“
Havelova analiza bila je usmjerena na komunizam, ali njezin doseg daleko nadilazi taj kontekst. Jezik koji obećava jednostavne odgovore na složena pitanja, koji dijeli svijet na „nas” i „njih”, koji emocionalnu reakciju stavlja ispred racionalnog propitivanja – taj jezik nije nestao padom Berlinskog zida.
George Orwell (1903.-1950.) je u romanu „1984.” izmislio pojam novogovora – jezika dizajniranog da određene misli učini doslovno nemogućima. Ukidanjem riječi ukida se i pojam koji ona označava; ukidanjem pojma ukida se i sposobnost da se određena stvarnost uopće zamisli. U romanu „Životinjska farma“ pokazuje, opisujući iznimno slikovito komunizam, da je moguće jezik primijeniti kao sredstvo za manipulaciju i obmanu. U oba romana Orwell pokazuje košmar situacija u kojima se metodama komunikacije i izopačenja jezika može spriječiti shvaćanje stvarne, objektivne istinitosti određenog događaja ili sadržaja, te na taj način ljudski um dovesti na mrežu nestvarnoga.
Književnik Clive Staples Lewis (1898.-1963.), laički teolog i kršćanski apologet, hrvatskoj javnosti poznat, među ostalim, po romanima „Kronika iz Narnije” i „Ukidanje čovjeka“, još je pred 70 godina pisao da korupcija jezika vodi neumitno do korupcije razuma i savjesti.
Njemački katolički filozof Josef Pieper (1904.-1997.) je u knjizi „Zlouporaba jezika, zlouporaba moći” napisao sljedeće: „To što čovjekovo egzistencijalno područje može biti prepušteno pseudostvarnostima, čija izmišljena priroda prijeti da postane neprepoznatljiva, doista je depresivna pomisao. … Šira javnost je svedena na stanje u kojem ljudi ne samo da ne mogu saznati istinu, već je također čak i ne traže, jer se zadovoljavaju obmanama i trikovima, kojiusmjeruju njihova uvjerenja i zadovoljna je izmišljenom stvarnosti stvorenom po nacrtu zlouporabe jezika.”
Josef Pieper je upozorio da šira javnost može biti svedena na stanje u kojemu ne samo da ne može saznati istinu, već je ni ne traži. To stanje danas nije neka zamišljena budućnost – ono je mjerljivo.
Danas korupcija jezika, općenito uzevši, djelotvorno uništava vezu, koja drži društvo zajedno. Čini se da danas korupcija jezika, o kojoj su pisali Havel i Orwell, i to ponajprije zahvaljujući medijima, okružuje ljude zapadne civilizacije više nego ikad prije. A još je u 19. stoljeću veliki danski filozof Soren Kierkegaard (1813.-1855.) rekao nešto što je danas još aktualnije: „Postoji mnogo veća potreba za društvima s totalnim suzdržavanjem od čitanja novina, nego za društvima sa suzdržavanjem od pijenja alkohola.”
Kierkegaard je slutio da višak medijskog sadržaja ne prosvjetljuje, nego zaglupljuje – ne zato što je sadržaj nužno lažan, nego zato što konstantna buka onemogućuje tišinu u kojoj se jedino mogu formirati dublje misli. Onaj tko nikad ne zastane, ne može ni promisliti. Onaj tko konzumira vijesti 24 sata dnevno, živi u iluziji informiranosti, a zapravo je često dezinformiran – opterećen fragmentima bez cjeline, emocijama bez konteksta, mišljenjima bez utemeljenja.
Hrvatski društveni kontekst pokazuje koliko su papine riječi gorko aktualne. Javni prostor u Hrvatskoj posljednjih je godina obilježen sve izraženijim ideološkim podjelama – oko tumačenja povijesti, migracija, odnosa prema Crkvi i temeljnih društvenih vrijednosti. Društvene mreže te sukobe ne samo odražavaju nego ih aktivno produbljuju: nagrađuju oštre, emocionalno nabijene poruke, a argumentirani dijalog potiskuju pred logikom međusobnog optuživanja i diskreditiranja. U takvom ozračju protivnik više nije sugovornik s kojim se traži istina i zajedničko dobro – nego neprijatelj kojega treba poraziti. A kada jezik izgubi sposobnost razlikovanja protivnika od neprijatelja, društvo je već na opasnom rubu.
Za sve prethodno rečeno u Hrvatskoj se može naći mnoštvo primjera – s lijeva i desna.
„Hrvatski tjednik“ je povodom smrti pape Franje uz njegovu fotografiju objavio i naslovnicu s natpisom: „Nije vrijedan ni jedne hrvatske suze“. U pratećem tekstu papa je optužen da „više voli zločinačku Srpsku pravoslavnu crkvu nego hrvatske katolike i Stepinca”. Nije se stalo ni na tome: vrijeđani su i oni koji su iskreno žalili za papom – pa ispada da je sama žalost za papom Franjom dokaz nacionalne i vjerske nedosljednosti, gotovo izdaje.
Izraz „nije vrijedan suze” oduzima papi svaki legitimitet u očima „pravih” hrvatskih vjernika i smješta ga u ulogu „drugoga” – gotovo neprijatelja nacionalnog identiteta. Na individualnoj razini, to je dehumanizacija: osoba se svodi na objekt koji se hladno „vrednuje” ili „ne vrednuje”, bez imalo nijanse ili suosjećanja. Na društvenoj razini, nacionalni se osjećaj instrumentalizira kao mjera tuđe vrijednosti – klasičan mehanizam plemenskog govora o kojemu pišu i Havel i Orwell. Na medijskoj razini, rečenica je savršeno dizajnirana za viralni doseg: kratka, emocionalno nabijeno, crno-bijela, bez prostora za složenost.
Ovo je gotovo školski primjer onoga što papa Lav XIV. naziva „ratom riječi” – govora koji ne gradi most prema drugome, nego zid. Pieper bi rekao da takav govor ne opisuje stvarnost, nego je zamjenjuje pseudostvarnošću u kojoj papa postaje nacionalni protivnik, a žalost za njim – sramota.
Papin poziv na „razoružavanje riječi“ stoga predstavlja važan izazov hrvatskom društvu. On ne znači odustajanje od vlastitih uvjerenja niti prešućivanje nepravde, nego odbacivanje govora koji ponižava, vrijeđa ili isključuje. Demokratsko društvo ne može opstati bez pluralizma mišljenja, ali jednako tako ne može napredovati bez kulture poštovanja. U Hrvatskoj je posebno važno razvijati sposobnost dijaloga među različitim političkim, svjetonazorskim i generacijskim skupinama kako bi se smanjila polarizacija koja često paralizira raspravu o ključnim društvenim pitanjima.
Korupcija jezika ne smije se prešućivati – mora se napadati na izvoru. Koji je danas taj izvor? Nije to samo politika, ni mediji, ni tehnološke korporacije – premda su svi oni sudionici i suodgovorni. Izvor je, u krajnjoj instanci, svaki pojedinac koji svjesno koristi jezik da bi obmanjivao, manipulirao ili pojednostavljivao ono što je složeno. Svaki novinar koji naslov piše radi klikova, a ne točnosti. Svaki političar koji pojam puni suprotnim sadržajem. Svaki korisnik društvenih mreža koji dijeli neprovjeren sadržaj jer potvrđuje ono u što već vjeruje.
No izvor korupcije jezika nije samo onaj koji govori – nego i onaj koji šuti. Naslovnica „Hrvatskog tjednika“ nije izazvala nikakvu ozbiljnu javnu reakciju: ni od crkvenih dostojanstvenika, ni od političkih čelnika, ni od novinarske zajednice, ni od udruga civilnog društva koje se inače pozivaju na europske vrijednosti i kulturu dijaloga. A da je to napisao neki ljevičarski časopis ili portal reakcija bi bila burna. Ta šutnja nije neutralna. Ona je suglasnost. Kada uvredljiv i dehumanizirajući govor prođe nekažnjeno i neosporeno – on se normalizira. Postaje prihvatljiva granica javnog diskursa. I sljedeći put ta granica pomakne se još malo dalje. Šutnja pred takvim naslovnicama nije odmjerenost ni takt – ona je moralni neuspjeh. Društvo koje ne zna ili ne želi braniti dostojanstvo jezika, teško će znati braniti i dostojanstvo čovjeka.
Papa nas ne poziva na revoluciju. Poziva nas na nešto teže — na ispit savjesti: „Svi se stoga moramo ispitati savjest glede riječi koje koristimo, predrasuda koje imamo te eksplicitne ili implicitne agresije koja se u njima skriva.“
Ispitivati savjest glede vlastitih riječi znači pristati na neugodu. Znači zastati i pitati se: što zapravo govorim kad kažem što kažem? Koje predrasude nosim u rečenici a da ih se ni ne svjesni? Koliko je agresije skriveno iza naizgled neutralnog tona, iza ironije, iza šutnje u pravo vrijeme?
Ova papina misao ima osobitu težinu u vremenu koje je na sve strane preplavila bujica riječi. Nikada nije bilo više govora – i nikada manje odgovornosti za njega. Javni prostor pretvorio se u arenu u kojoj pobjeda u prepirci vrijedi više od istine, a brzina reakcije više od njezine točnosti. U takvom ozračju, poticaj na ispitivanje vlastitog govora zvuči gotovo subverzivno. Ali papa ne staje na zabrani. On otvara vrata. Svaki razgovor može biti čin dobrote – ako govorimo istinu, ako savjetujemo mudro, ako ne odlazimo od onoga tko pati. Odgovornost za jezik nije teret. To je poziv na dostojanstvo.
„Razoružavanje riječi” nije samo moralni ideal, nego konkretan put prema izgradnji pravednijeg i humanijeg društva. U tom procesu svaki pojedinac ima odgovornost i mogućnost djelovanja. Poruka pape Lava XIV. je jasna: „Mir počinje sa svakim od nas: u načinu na koji gledamo druge, slušamo druge i govorimo o drugima. U tom smislu, način na koji komuniciramo od temeljne je važnosti: moramo reći ‘ne’ ratu riječi i slika, moramo odbaciti paradigmu rata“ (fratellanza.net).