Foto: © privatna (arhivska)
„Iako o samom pitanju ne nalazimo ujednačenost – s obzirom na to da je Crkva dugo tolerirala ropstvo i tek ga naknadno u potpunosti osudila – tijekom cijele povijesti postoji neprekinuta svijest o dostojanstvu svakog ljudskog bića, stvorenog na sliku Božju, premda tijekom osamnaest stoljeća to nismo uspjeli službeno izreći kao potpuno nespojivo s ropstvom. Riječ je o rani u kršćanskom pamćenju od koje se ne možemo izuzeti.“ – papa Lav XIV., Magnifica humanitas, #176
Krešimir Cerovac
Papa Lav XIV. ne spominje ropstvo usputno niti iz pukog pijeteta prema prošlosti. U enciklici Magnifica humanitas ono ima dvostruku, teološku promišljenu funkciju: iskreno suočavanje s poviješću Crkve i proročko upozorenje na nove oblike ropstva koji nastaju u digitalnom dobu. Ta dvostrukost nije retorički ukras, nego duboko moralno razlučivanje koje Crkva duguje sebi i svijetu. U jednom od najsnažnijih odlomaka enciklike papa Lav XIV. izgovara rečenicu koja se u crkvenim dokumentima rijetko čuje s tolikom izravnošću: i društvo i Crkva prekasno su jasno osudili ropstvo. To je priznanje koje ne relativizira povijest, nego je ozdravlja. U antici i srednjem robovi. su postojali u kršćanskim društvima, a neke su crkvene ustanove posjedovale su robove. Pojedini papinski dokumenti u ranom novom vijeku tolerirali su određene oblike podložništva – ili su ih, u najmanju ruku, propustili jasno osuditi. Tek u 19. stoljeću, osobito za pontifikata pape Lava XIII., ropstvo je nedvosmisleno i univerzalno osuđeno kao moralno neprihvatljivo.
Papa Lav XIV. ne otvara stare rane, nego pokazuje kako se Crkva suočava s vlastitim propustima: ne poricanjem ni relativizacijom, nego istinom. Ta istina postaje temelj drugog, jednako važnog dijela njegova upozorenja – da se ropstvo, iako povijesno ukinuto, može vratiti u novim oblicima: kroz digitalnu ovisnost, algoritamsku kontrolu, ekonomsku podložnost i gubitak autonomije u tehnološkim sustavima koji nadziru, profiliraju i upravljaju ljudskim životima.
Papa Lav XIV. zato izričito traži oprost u ime Crkve za tu „ranu u kršćanskom pamćenju.” Ta gesta nije samo simbolična – ona ima i epistemološki značaja, jer mijenja način na koji spoznajemo i tumačimo stvarnost.. Papa želi istaknuti nešto važno teološki: Objava se ne mijenja, ali raste razumijevanje njeinih moralnih posljedica. Dostojanstvo svake osobe sadržano je u Evanđelju od samog početka. Crkvi je ipak trebalo jako puno vremena – previše vremena – da u potpunosti shvati kako je ropstvo nespojivo s tom istinom. Moralni nauk nije statičan skup pravila ugraviranih jednom zauvijek – to je živi proces razlučivanja koji se odvija kroz povijest, uz pomoć Duha, a može ga i usporiti ljudska slabost, kulturno slijepilo i institucionalni interes.
Papa time ne otvara stare rane, nego pokazuje kako se Crkva suočava s vlastitim propustima: ne poricanjem, ne relativizacijom, nego istinom. A upravo ta istina postaje temelj za drugi, jednako važan dio njegova upozorenja – da se ropstvo, iako povijesno ukinuto, može vratiti u novim oblicima: kroz digitalnu ovisnost, algoritamsku kontrolu, ekonomsku podložnost, gubitak autonomije u tehnološkim sustavima koji nadziru, profiliraju i upravljaju ljudskim životima.
No papa Lav XIV. ne ostaje u prošlosti. Primjer ropstva u enciklici služi i kao usporedba i kao upozorenje: ono što se jednom dogodilo može se ponoviti – možda u drugačijem obliku i s drugim lancima, ali s istom logikom instrumentalizacije čovjeka. Enciklika upozorava na „nova ropstva.” To više nisu lanci ili tržišta robova, nego nešto sofisticiranije i zbog toga teže za prepoznati: iskorištavanje radnika u digitalnoj ekonomiji, gdje algoritamske platforme određuju uvjete rada milijunima „slobodnih” vozača, dostavljača i mikroradnika koji nemaju prava zaposlenika niti sigurnost stalnog posla; algoritamski nadzor koji prati, profilira i predviđa ljudsko ponašanje do mjere koja radikalno sužava prostor slobodnog djelovanja; koncentracija tehnološke i podatkovne moći u rukama nekolicine globalnih korporacija čiji promet nadmašuje BDP većine država, a čija odgovornost prema javnom dobru ostaje minimalna; pretvaranje čovjeka u podatak, u resurs koji se optimizira, u potrošača čije se želje ne zadovoljavaju nego stvaraju i upravljaju; te digitalna isključenost koja produbljuje nejednakosti između onih koji imaju pristup tehnologiji i onih koji ga nemaju – koji stoga ne mogu sudjelovati u ekonomiji koja se sve više odvija isključivo u digitalnom prostoru.
Četvrto poglavlje enciklike nosi naslov „Istina, rad, sloboda”, a jedan od njegovih podnaslova glasi upravo „Nova ropstva.” Ta terminološka odluka nije pretjerivanje – ona je provokacija u izvornom smislu riječi: poziv da se pogledamo u ogledalo i zapitamo je li ono što zovemo napretkom doista sloboda, ili je tek sloboda onih koji posjeduju algoritam. Jer ropstvo se u digitalnom dobu više ne prepoznaje po lancu, nego po tome tko postavlja pravila igre dok drugi, ne znajući ni da igraju, plaćaju cijenu
U pozadini cijelog argumenta krije se još jedna, možda i najvažnija poruka. Papa Lav XIV. želi spriječiti da Crkva ponovi pogreške iz prošlosti. Kao što je nekoć – unatoč časnim iznimkama koje su ostale glas manjine – prekasno u cijelosti prepoznala moralnu neprihvatljivost ropstva, tako danas ne smije zakasniti u prepoznavanju opasnosti koje donose umjetna inteligencija i digitalna revolucija. To je iznimno snažan čin samokritike. Crkva koja pamti vlastitu sporost u suočavanju s nepravdama prošlosti ima razlog biti budnija pred izazovima sadašnjosti. Ne može si dopustiti da za pedeset godina netko napiše kako su crkveni dokumenti s početka 21. stoljeća prešutjeli ili čak opravdavali nove oblike iskorištavanja, kao što su neki dokumenti iz prošlih stoljeća prešutjeli nepravdu ropstva.
U tom smislu Magnifica humanitas nije samo enciklika o tehnologiji. To je i tekst o moralnoj odgovornosti Crkve u vremenu tehno-ekonomske preobrazbe bez presedana. Njezina metoda je povijesna: uči iz prošlosti ne da bi je slavila, nego da bi iz nje izvukla pouke za danas. Kriterij joj je antropološki: mjerilo svake tehnologije, svakog algoritma i svakog ekonomskog modela jest ono što čine s čovjekom – s njegovim dostojanstvom, slobodom i sposobnošću da bude subjekt vlastita života, a ne objekt tuđeg profita. Ropstvo u Magnifica humanitas nije samo povijesna tema. To je hermeneutički ključ cijele enciklike — nit koja povezuje prošlost s budućnošću i pokazuje da je trajno mjerilo kršćanskog socijalnog nauka dostojanstvo ljudske osobe. Bez obzira na promjene u ekonomskim sustavima, tehnološkim paradigmama ili kulturnim kontekstima, to mjerilo ostaje isto.
Papa Lav XIV. time potvrđuje i produbljuje ono što je tradicija socijalnog nauka gradila od enciklike Rerum novarum: Crkva ne nudi tehnička rješenja za tehnička pitanja. Ona pruža antropološki temelj bez kojeg svako tehničko rješenje ostaje bezuporišta. Papa naglašava da se nijedna tehnološka ili gospodarska učinkovitost ne smije graditi po cijenu čovjekove slobode. Podsjeća i da ta poruka nije nova – to je samo nova primjena načela koje je Crkva oduvijek nosila, premda nije uvijek imala hrabrosti ili jasnoće izvući sve njegove posljedice. Možda je to i najdublja poruka enciklike: moralni nauk Crkve ne razvija se samo u teoriji. Raste kroz suočavanje s konkretnim nepravdama – ropstvom nekad, digitalnom eksploatacijom danas. I svaki put kad Crkva to suočavanje odgodi, plaća cijenu mjerenu u ljudskim životima i izgubljenoj slobodi (fratellanza.net).