Jedno od povjerenstava Sinode predlaže da se u crkveno pravo uvrsti najprije nepogrešivost vjernika, a potom nepogrešivost pape.
Mikael Corre, La Croix
Dana 30. rujna 2026. Vatikan je objavio završni izvještaj Kanonskog povjerenstva Sinode o sinodalnosti. Desetorica pravnika, okupljenih oko mons. Filippa Iannonea (sadašnjeg prefekta Dikasterija za biskupe), predlažu izmjenu tridesetak odredbi crkvenog prava, takozvanih kanona. Među njima je i kanon 749 koji uređuje karakter „nepogrešivosti” određenih papinih naučavanja, stoga mu vrijedi posvetiti posebnu pozornost.
U sadašnjoj formulaciji koja datira iz 1983. godine (kada je izašao posljednji Zakonik kanonskog prava), ovaj kanon počinje određivanjem uvjeta pod kojima se papina riječ smatra nepogrešivom. Povjerenstvo predlaže da se prije njega uvrsti paragraf o nepogrešivosti Božjega naroda. Kanon bi tako započinjao riječima: „Sveukupnost vjernika koji su primili pomazanje Duha, ne može pogriješiti u pitanjima vjere.” Papina nepogrešivost bila bi navedena u sljedećem paragrafu. Dakle, u drugom planu.
Da bismo shvatili značaj ove izmjene, moramo se vratiti sto pedeset i šest godina unatrag, u baziliku svetoga Petra. Na dan 8. prosinca 1869. godine papa Pio IX. – s najdužim pontifikatom u povijesti, trideset i jedna godina – otvara Prvi vatikanski koncil. U Rimu se okuplja gotovo 700 biskupa, u vrlo složenim okolnostima.
Vatikanski zatočenik
Bilo je to vrijeme nastanka moderne Italije. Već desetak godina male države Apeninskog poluotoka ujedinjuju se u jedno kraljevstvo, a taj se proces odvija djelomično protiv pape. Jer u to vrijeme on nije samo duhovni poglavar. On je ujedno i vladar koji upravlja Papinskim državama, golemim područjem koje se protezalo od Rima do Bologne. No taj se teritorij iz godine u godinu smanjuje, jer ga prisvaja nova Kraljevina Italija. Papina politička moć sve više slabi.
Istodobno Europom se šire nove ideje – liberalizam, racionalizam, odvajanje Crkve i države. Pio IX. već ih je 1864. godine u poznatom dokumentu Syllabus errorum, sve od reda osudio kao popis „zabluda“. Ali one se i dalje šire. Autoritet Rima slabi na svakom planu, političkom i intelektualnom.
Tako većina biskupa okupljenih na Koncilu dolazi do ovog zaključka: ako papa gubi svjetovnu vlast, onda još više treba afirmirati njegov duhovni autoritet. Stoga se početkom 1870. godine pokreće peticija koja traži da se pitanje papine nepogrešivosti uvrsti na dnevni red. Prikupljeno je preko četiri stotine potpisa.
Manjina, smatrajući da nije vrijeme za tako što, pruža otpor. Uzalud. Nakon višemjesečnih rasprava, 18. srpnja 1870. prihvaćena je konstitucija Pastor aeternus. Papa je proglašen nepogrešivim. Već slijedećeg dana, 19. srpnja, Francuska ulazi u rat s Pruskom: biskupi se vraćaju svojim kućama, a francuske postrojbe koje su štitile Rim napuštaju grad. Dana 20. rujna 1870. talijanska vojska zauzima Rim. Premda „nepogrešiv”, Pio IX. gubi Rim i proglašava se „vatikanskim zatočenikom”. Prekinuti Koncil neće se nikada nastaviti. Dakle, upravo u trenutku kada papa gubi svoju političku moć, kao svojevrsnu naknadu, stječe dotad neviđenu duhovnu vlast. To je prvi izvor iz kojeg nastaje kanon 749.
Sav Božji narod
Postoji i jedan drugi izvor. U teologiji se naziva „osjećaj vjere”, na latinskom sensus fidei. Ideja da svi krštenici, vođeni Duhom Svetim, posjeduju neku vrstu instinkta za prepoznavanje onoga što je u vjeri istinito. Engleski svećenik John Henry Newman 1859. godine razradio je ovu ideju u tekstu naslovljenom „O savjetovanju vjernika u pitanjima doktrine”. U njemu podsjeća na jedan događaj iz 4. stoljeća. U to vrijeme žučni spor, arijanizam, podijelio je Crkvu. Radilo se o osobi Krista, kojega arijanci nisu priznavali kao pravoga Boga. Newman navodi da su tijekom te krize mnogi obični vjernici i dalje vjerovali u Krista kao pravoga Boga, unatoč tome što je dio biskupa bio u nedoumici. Taj je tekst izazvao sablazan.
Ipak, ova ideja se iznova pojavljuje nakon jednog stoljeća, na Drugom vatikanskom koncilu. Dana 21. studenoga 1964. jedan od njegovih dokumenata, Lumen gentium, izričito potvrđuje taj sensus fidei: sveukupnost vjernika, vođenih Duhom, „ne može pogriješiti u vjeri”.
Na to je podsjetio i Leon XIV. Dana 18. ožujka 2026., tijekom opće audijencije, tumači da cijela Crkva, „zajedništvo vjernika koje, dakako, uključuje i pastire, ne može pogriješiti u vjeri”. Taj „nadnaravni osjećaj” pripada „svom Božjem narodu”, od biskupa „sve do posljednjeg vjernika laika”, kaže Leon XIV. I taj isti papa, koji je 1. studenoga 2025. proglasio Johna Henryja Newmana crkvenim naučiteljem, dodaje važnu napomenu: nepogrešivost Crkve i papina nepogrešivost nisu u suprotnosti. Ova druga je u službi one prve.
Povjerenstvo predlaže da se upravo ta logika, proizašla iz Drugog vatikanskog koncila, koju je iznova potvrdio Leon XIV, unese u Zakonik kanonskog prava. Papa bi zadržao svoju nepogrešivost, ali bi ona bila premještena u slijedeći paragraf, podređena u odnosu na sensus fidei. Međutim, treba podsjetiti da je ova izmjena kanona zasad samo prijedlog. Izvješće povjerenstva izrijekom je predstavljeno kao radni dokument.
Odnos prema demokraciji
No bez obzira na to hoće li prijedlog biti uvršten u Zakonik kanonskog prava ili ne, on ukazuje na promjenu. Na drugačiji odnos prema povijesti. Papina nepogrešivost proglašena je 1870. godine, u vrijeme kada se Crkva suprotstavljala modernom svijetu i osuđivala slobode proizašle iz Francuske revolucije. To što povjerenstvo danas predlaže novu ravnotežu, stavljajući vjernike ispred pape, nije nimalo beznačajno. To znači da se promijenio odnos Crkve prema demokraciji.
Nekoliko dana prije objave izvještaja, u svom prvom govoru u Francuskoj, u Elizejskoj palači, Leon XIV. ubrojio je ljudska prava među „tekovine” Prosvjetiteljstva i pozdravio republikansko geslo: „Sloboda, jednakost i bratstvo nisu samo riječi uklesane na pročeljima vaših javnih ustanova, nego one upućuju na univerzalne etičke zahtjeve koji i u evanđeoskoj poruci nalaze neiscrpan izvor nadahnuća.”
Ono što je Pio IX. osuđivao, jedan od njegovih nasljednika danas pretvara u prostor dijaloga (la-croix.com; fratellanza.net).