„Štrajk je moralno opravdan kad se pokaže kao neizbježivo ili barem nužno sredstvo, u vidu srazmjerne koristi. Postaje moralno neprihvatljiv kad je praćen nasiljem, ili ako mu se pridaju ciljevi koji nisu izravno povezani s uvjetima rada ili su protivni općem dobru.“ – Katekizam Katoličke Crkve, br. 2435
Krešimir Cerovac
Štrajk radnika ZET-a otvara pitanje koje se ne može svesti na izbor između prava radnika i prava putnika. Socijalni nauk Crkve priznaje pravo radnika na štrajk, ali istodobno traži da se ono ostvaruje odgovorno, u granicama pravde i s obzirom na opće dobro. Štrajk može biti legitimno sredstvo obrane radničkih prava, osobito kada su drugi načini rješavanja spora iscrpljeni. No pravo na štrajk nije neograničeno.
Opće dobro u javnom prijevozu znači osigurati uvjete u kojima ljudi mogu sudjelovati u životu zajednice: doći na posao, školu, liječnički pregled i druge nužne obveze. Javni prijevoz nije samo usluga pojedinačnim putnicima; on je dio društvene infrastrukture koja omogućuje zajednički život.
Upravo zato 100-postotna obustava javnog prijevoza stvara opravdanu moralnu sumnju koju nije moguće otkloniti jednostavnim pozivanjem na pravo na štrajk. Javni prijevoz nije tek pogodnost. Za mnoge je ljude uvjet pristupa poslu, obrazovanju, zdravstvenoj skrbi i drugim osnovnim potrebama. Potpuna obustava zato može nerazmjerno pogoditi starije osobe, osobe s invaliditetom, bolesnike, učenike i radnike koji nemaju drugu mogućnost prijevoza. U prosudbi štrajka treba uzeti u obzir upravo takve posljedice za korisnike i druge treće osobe; njihova se teškoća ne bi smjela namjerno koristiti kao sredstvo pritiska u sporu s poslodavcem.
Tu nastaje temeljno moralno pitanje: može li ostvarivanje legitimnih prava jedne skupine opravdati način djelovanja kojim se ozbiljno ugrožavaju potrebe druge skupine koja nije sudionik radnog spora? Posebno je važno pitanje trajanja. Jednodnevna potpuna obustava i višednevna potpuna obustava nemaju nužno jednaku moralnu težinu. Što obustava dulje traje, to se povećava mogućnost ozbiljnih posljedica za ljude koji nemaju alternativu.
Odgovor socijalnog nauka Crkve nije automatska zabrana štrajka. Ali što je javna služba važnija za život zajednice, to je veći teret moralnog opravdanja za njezinu potpunu obustavu. U slučaju 100-postotnog štrajka potrebno je pokazati tri stvari:
- zašto je potpuna obustava bila nužna,
- zašto blaže sredstvo (djelomična ili vremenski ograničena obustava) nije bilo dovoljno,
- jesu li poduzete razumne mjere za zaštitu najranjivijih građana.
Upravo ovdje dolazi do izražaja načelo minimalne usluge. U javnim službama koje su bitne za svakodnevni život zajednice (javni prijevoz, zdravstvo, vodoopskrba i slično) potpuna obustava zahtijeva posebno strogu prosudbu.
Mjere bi trebale osigurati da štrajk najmanje ugrozi putnike koji ovise o javnom prijevozu, a da pritom ne ponište pravo radnika na štrajk. Socijalni nauk Crkve traži da se pri štrajku uzmu u obzir posljedice za treće osobe i opće dobro; u djelatnostima važnima za zajednicu osobito je važno razmotriti očuvanje nužnih usluga.
U slučaju ZET-a to se moglo provoditi kroz:
- Minimalne ili ciljane linije prema bolnicama, domovima zdravlja i drugim ustanovama nužnima za život i skrb.
- Poseban prijevoz za osobe s invaliditetom, starije osobe i bolesnike, primjerice unaprijed dogovorenim prijevozom ili vozilima prilagođenima njihovim potrebama.
- Ograničenu uslugu u ključnim razdobljima, ako je izvedivo, kako bi se omogućio pristup smjenama, nastavi ili zdravstvenim uslugama.
- Jasnu i pravodobnu obavijest o linijama koje prometuju, rasporedu i dostupnim zamjenama, uz informacije pristupačne osobama s teškoćama.
- Koordinaciju grada, poslodavca, sindikata i ustanova socijalne i zdravstvene skrbi radi utvrđivanja tko je bez prijevoza izložen najvećem riziku.
- Dogovoreni postupak za hitne slučajeve, kako bi se mogao organizirati prijevoz kada kašnjenje predstavlja ozbiljnu opasnost za zdravlje ili sigurnost.
To su moguća praktična rješenja, a ne unaprijed propisani jedini model. O tome što je razumno i izvedivo treba odlučivati prema konkretnim okolnostima. Ključno je da se ranjivim putnicima ne nanosi nerazmjerna šteta, dok se istodobno radnicima ne uskraćuje pravo na učinkovit štrajk.
Ako je moguće organizirati barem djelomičan prijevoz – osobito na linijama koje služe bolnicama, školama ili naseljima s većim udjelom starijih i osoba s invaliditetom – onda potpuna obustava teže može proći test razmjernosti. Minimalna usluga nije izdaja štrajka, nego znak da se pravo na štrajk usklađuje s odgovornošću prema općem dobru.
Ako se isti cilj može postići djelomičnom ili vremenski ograničenom obustavom, a potpuna obustava pritom proizvodi znatno veću štetu građanima, tada se opravdanost takvog sredstva ozbiljno dovodi u pitanje. Dobar cilj sam po sebi ne opravdava svako sredstvo. Korištenje patnje trećih osoba – onih koji nisu strana u sporu – kao glavnog sredstva pritiska prelazi granicu legitimnog štrajka i ulazi u moralno upitno područje.
Pritom odgovornost nije samo na radnicima. Ako poslodavac (Grad Zagreb) nije ozbiljno pregovarao ili je opravdane zahtjeve radnika sustavno zanemarivao, ni on se ne može jednostavno sakriti iza općeg dobra i odgovornost za sukob prebaciti na sindikate. Socijalni nauk Crkve traži odgovornost svih strana i daje prednost dijalogu i mirnom rješavanju sukoba.
100-postotna obustava nije sama po sebi dokaz moralne neispravnosti štrajka, ali jest razlog za pojačanu moralnu sumnju i za stroži kriterij prosudbe. Što je veći opseg obustave i što je dulje njezino trajanje, to je veća obveza dokazivanja njezine nužnosti i razmjernosti.
Kršćanska prosudba stoga ne bi trebala glasiti ni „radnici su uvijek u pravu“ ni „javni prijevoz se ne smije obustaviti“. Pravo pitanje glasi: Je li način na koji se traže pravedna prava sam pravedan prema onima koji će zbog njega trpjeti? Upravo tu počinje pitanje općeg dobra.
Radnici imaju pravo na štrajk. Ali nemaju automatsko moralno opravdanje za potpunu obustavu javne službe. U slučaju ZET-a opravdano je imati moralnu sumnju u potpunu obustavu javnog prijevoza sve dok nije jasno pokazano da je ona bila nužna, da nije postojalo djelotvorno i manje štetno sredstvo te da su bili zaštićeni građani koji ovise o toj usluzi. Ta sumnja ne negira radničko pravo na štrajk, nego izražava zahtjev da se ono uskladi s općim dobrom.
Ako se ne može pokazati da je potpuna obustava doista bila krajnje sredstvo i da su njezine posljedice za najranjivije bile svedene na najmanju moguću mjeru, ona ostaje moralno upitna – ne zato što radnici nemaju pravo štrajkati, nego zato što se to pravo ne smije ostvarivati na način koji nerazmjerno pogađa one koji su najranjiviji (fratellanza.net).