© IMAGO / Newscom World
Krešimir Cerovac
„A onda nestade ovog svijeta, i slave njegove.“ (Robert Hugh Benson, Gospodar svijeta, završetak romana)
Postoji neobičan paradoks našega vremena: neki od najmoćnijih ljudi tehnološkoga svijeta počeli su govoriti jezikom apokalipse. Investitori koji upravljaju milijardama dolara, poduzetnici koji razvijaju tehnologije sposobne promijeniti društvo i politički utjecajni ljudi sve češće raspravljaju o posljednjim vremenima, Antikristu i mogućnosti svjetske tiranije. Među njima posebno mjesto zauzima Peter Thiel, milijarder, suosnivač PayPala i jedan od najutjecajnijih ulagača u Silicijskoj dolini.
Thielovo zanimanje za Antikrista nije tek privatna vjerska neobičnost. Ono je povezano s njegovim razumijevanjem tehnološkog napretka, političke slobode i uloge države. U svojim predavanjima pokušava povezati biblijsku apokaliptiku s političkom filozofijom i suvremenim tehnološkim razvojem. Pritom upozorava na mogućnost da strah od nuklearnog rata, klimatskih promjena ili umjetne inteligencije postane opravdanje za uspostavljanje globalne političke kontrole i ograničavanje znanstvenog napretka.
U ožujku 2026. u Rimu su, u Thielovoj organizaciji, održana četiri predavanja o Antikristu, dostupna samo pozvanim sudionicima. Slična je predavanja održavao u San Franciscu i Parizu. U njihovu se teorijskom okviru susreću ideje Renéa Girarda (1923. – 2015.,francuski povjesničar, pisac, kritičar i religijski filozof), Carla Schmitta (1888. – 1985., njemački pravnik i politički teoretičar) i Johna Henryja Newmana (1801. – 1890., engleski kardinal, svetac, crkveni naučitelj). Girardova interpretacija Antikrista povezana je s paradoksom zaštitnika koji, pozivajući se na žrtve, može nastaviti mehanizam progona. Apokaliptična opasnost leži u tome da se zaštita žrtava instrumentalizira kao ideologija, dok sam mehanizam nasilja nastavlja djelovati pod krinkom humanosti. Schmittov pojam katehona, onoga koji zadržava dolazak zla i kaosa, otvara pitanje političke moći koja preuzima ulogu zaštitnika poretka. Newman, naprotiv, u svojoj teološkoj interpretaciji Antikrista naglašava duhovnu dimenziju protivljenja Kristu i istini evanđelja. Antikrista ne shvaća kao jednoga pojedinca, nego kao duh otpada i bezvjerja koji se postupno sprema u povijesti: njegova je bit u liberalizmu i racionalizmu koji niječu objavljenu istinu, a opasnost je utoliko veća što se ne pojavljuje kao otvoreni progonitelj, nego pod krinkom religioznosti, napretka i »prosvijećene« tolerancije.
Thielova je teza, prema izvještajima s predavanja, da Antikrist ne mora nastupiti kao očiti zlikovac. Mogao bi se pojaviti kao tehnokratski upravitelj koji obećava sigurnost pred globalnim prijetnjama, ali zauzvrat zahtijeva koncentraciju vlasti i kontrolu nad društvom. U takvoj interpretaciji regulatori tehnologije i zagovornici međunarodne suradnje mogu postati dio šire priče o opasnosti globalnog upravljanja. Međutim, Thiel je otišao i korak dalje. Njegova kritika više se nije zaustavila na državnim institucijama, regulatorima i zagovornicima ograničavanja tehnološkog razvoja. Usmjerio ju je i prema papi Lavu XIV., poglavaru Katoličke Crkve, te njegovoj prvoj enciklici Magnifica humanitas, posvećenoj ljudskom dostojanstvu u doba umjetne inteligencije.
U predavanjima održanima 28. rujna i 5. listopada 2026. Thiel je bio posebno kritičan prema papi Lavu XIV. Sugestivno je ustvrdio da je papino usredotočenje na umjetnu inteligenciju zapravo pokušaj odvraćanja pozornosti od skandala seksualnog zlostavljanja maloljetnika u Katoličkoj Crkvi.
„Trebao mu je politički popularan sadržaj kojim bi odvratio pozornost od crkvenih skandala seksualnog zlostavljanja djece, a pronašao ga je u umjetnoj inteligenciji“,
izjavio je Thiel, referirajući se na papinu prvu encikliku o umjetnoj inteligenciji (izvor: Calder Mchugh, Peter Thiel slams Obama, Pope Leo in new ‘Antichrist’ lectures, POLITICO, 10.08.2026.)
Ta izjava otvara nekoliko ozbiljnih pitanja. Nije riječ samo o neslaganju s papinskim pristupom umjetnoj inteligenciji, nego o pripisivanju motiva poglavaru Katoličke Crkve. Thiel ne raspravlja prvenstveno o argumentima enciklike, njezinu razumijevanju ljudskog dostojanstva ili mogućim posljedicama papinskih upozorenja. Umjesto toga, dovodi u pitanje samu iskrenost papine namjere i sugerira da je enciklika sredstvo političkog i komunikacijskog odvraćanja pozornosti, primjerice od seksualnog zlostavljanja maloljetnika u Crkvi. Ali to ne znači da Crkva nema pravo govoriti o drugim važnim pitanjima ljudske budućnosti. Njezina odgovornost prema žrtvama seksualnog zlostavljanja ne isključuje njezinu odgovornost prema radnicima, siromašnima, djeci, obiteljima i svima koji će snositi posljedice tehnološke revolucije.
Thielova izjava posebno je problematična zato što u navedenoj optužbi ne iznosi dokaze za pripisani motiv. Ona je njegova interpretacija papinih namjera, a ne utvrđena činjenica. Razlika između kritike sadržaja nekog dokumenta i pripisivanja skrivenih motiva njegovu autoru nije nevažna. Prvo pripada legitimnoj javnoj raspravi; drugo zahtijeva uvjerljive dokaze. Upravo se ovdje pojavljuje paradoks Thielova pristupa. Čovjek koji upozorava na opasnost manipulacije strahom i političke instrumentalizacije globalnih prijetnji sam poseže za optužbom koja papinsku encikliku o umjetnoj inteligenciji svodi na pokušaj prikrivanja crkvenih skandala.
Thielovo upozorenje na mogućnost da strah od velikih katastrofa postane sredstvo političke kontrole nije bez ikakva temelja. Povijest pokazuje da se strah doista može upotrebljavati za ograničavanje slobode. Države, politički pokreti i gospodarske elite mogu izvanredne okolnosti iskoristiti kako bi proširili svoje ovlasti. Tehnologija nadzora, algoritamsko upravljanje i koncentracija podataka mogu ugroziti ljudsku slobodu. No iz toga ne proizlazi da je svaka regulacija tehnologije put prema totalitarizmu, kao što ni svako protivljenje regulaciji nije obrana slobode. Thielova anti-regulatorna pozicija nije nova. Ona je prisutna i među dijelom investitora rizičnog kapitala u Silicijskoj dolini, koji strožu regulaciju umjetne inteligencije promatraju kao prijetnju inovacijama, tržišnoj slobodi i američkoj tehnološkoj konkurentnosti. Međutim, njegova odluka da te političke i ekonomske nesuglasice izražava religijskim kategorijama i izravno napada poglavara Katoličke Crkve ide dalje od uobičajenih polemika njegovih ideoloških saveznika iz tehnološke desnice.
U suvremenom tehnološkom svijetu iskušenje je upravo u tome što se pojedini interesi mogu predstaviti kao univerzalni spas. Investitor može tvrditi da brani čovječanstvo od totalitarizma, a pritom zanemariti opasnosti nekontrolirane koncentracije privatne moći. Političar može govoriti o slobodi, a podupirati sustave koji slabe demokratsku odgovornost. Poduzetnik može predstavljati inovaciju kao neupitno dobro, iako posljedice inovacije snose ljudi koji nisu imali priliku sudjelovati u donošenju odluka.
U enciklici Magnifica humanitas papa Lav XIV. odbacuje lažnu dilemu prema kojoj čovječanstvo mora birati između bezuvjetnog prihvaćanja tehnološkog napretka i njegova potpunog odbacivanja. Crkva ne treba strahovati od znanstvenih otkrića. Umjetna inteligencija može pridonijeti medicini, obrazovanju, znanstvenim istraživanjima i mnogim drugim područjima ljudskog života. Može osloboditi ljude dijela teških i ponavljajućih poslova te otvoriti nove mogućnosti za razvoj ljudskih sposobnosti. Ali tehnologija nije samostalni moralni subjekt koji bi mogao preuzeti odgovornost za ciljeve kojima služi. Iza razvoja i primjene umjetne inteligencije stoje konkretni ljudi, poduzeća, političke odluke i ekonomski interesi. Zato ni odgovornost ne može biti prepuštena algoritmima ili tržištu.
U predstavljanju enciklike 25. svibnja 2026. papa Lav XIV. upotrijebio je snažan izraz: umjetnu inteligenciju potrebno je „razoružati“. Ne zato što je svaka umjetna inteligencija zla, nego zato što se njezine sposobnosti moraju osloboditi logike dominacije, isključivanja i smrti te usmjeriti prema služenju ljudskom životu i općem dobru. Ovdje se pojavljuje temeljna razlika između Thielova pristupa i papinske vizije. Thiel se boji da bi pozivanje na opasnosti tehnologije moglo postati opravdanje za koncentraciju političke moći. Papa upozorava da i sama tehnološka moć, ako ostane bez odgovornosti i djelotvornog nadzora, može postati sredstvo dominacije. Ako regulacija može ugroziti slobodu, potrebno je ispitati njezine granice i opravdanost. Ako neregulirana tehnologija može ugroziti ljudsko dostojanstvo, potrebno je ispitati kako spriječiti takvu štetu. Pitanje nije kako zaustaviti napredak, nego kako spriječiti da napredak postane gospodar čovjeka.
Rasprava o umjetnoj inteligenciji nije samo rasprava o računalima i algoritmima. Ona je i rasprava o vlasništvu, radu, kapitalu i političkoj moći. Tko posjeduje infrastrukturu na kojoj se razvija umjetna inteligencija? Tko ima pristup podacima? Tko određuje pravila njezina korištenja? Tko ostvaruje najveću ekonomsku korist, a tko snosi rizike? Hoće li umjetna inteligencija pridonijeti smanjenju nejednakosti ili će dodatno povećati jaz između onih koji posjeduju tehnologiju i onih koji ovise o njoj? To su pitanja socijalne pravednosti.
Ekonomska aktivnost ima društvenu svrhu, a privatni interes mora se promatrati u odnosu prema općem dobru. Zato se ne može prihvatiti tvrdnja da je svaki zahtjev za društvenom kontrolom tehnologije napad na slobodu. U demokratskom društvu postoje legitimni načini kojima zajednica postavlja granice privatnoj moći, štiti radnike, osigurava transparentnost i sprječava zloupotrebe. Jednako tako, ne može se prihvatiti ni ideja da država automatski djeluje u ime općeg dobra. I državna vlast može zloupotrijebiti podatke, ograničiti slobodu i podrediti tehnologiju političkim interesima. Upravo zato Magnifica humanitas ne nudi jednostavnu zamjenu privatne moći državnom moći. Ona poziva na odgovornost svih sudionika: znanstvenika, poduzetnika, ulagača, političara i institucija. Čovjek nije sredstvo tehnološkog napretka. Tehnološki napredak mora biti sredstvo cjelovitoga ljudskog razvoja.
Naziv enciklike Magnifica humanitas upućuje na veličinu ljudske osobe. To nije poziv na mržnju prema bogatima, uspješnima ili tehnološki naprednima. To je objava da ljudska povijest ne pripada isključivo onima koji imaju novac, položaj i moć. Božja perspektiva ne podudara se automatski s perspektivom pobjednika. Ako umjetna inteligencija povećava bogatstvo već bogatih, dok druge ostavlja bez sigurnosti i mogućnosti sudjelovanja, ne možemo njezin uspjeh mjeriti samo rastom produktivnosti. Ako algoritmi odlučuju o pristupu zaposlenju, zdravstvu ili drugim temeljnim dobrima, moramo pitati jesu li takve odluke pravedne, transparentne i podložne ljudskoj odgovornosti. Ako tehnologija omogućuje učinkovitiji nadzor ljudi, moramo pitati tko nadzire one koji nadziru. To je duboka povezanost između kršćanske vjere i socijalnog nauka Crkve. Vjera u Boga koji uzvisuje ponizne ne može ostati ravnodušna prema ekonomskim i tehnološkim sustavima koji ljude pretvaraju u potrošnu robu.
Papa Lav XIV. u Magnifica humanitas ne poziva na zaustavljanje tehnologije, nego na njezino usmjeravanje prema čovjeku. Njegov pristup ne polazi od uvjerenja da je svaka inovacija opasna, nego od spoznaje da nijedna inovacija nije oslobođena moralne odgovornosti. Zato se kršćansko razlučivanje ne može svesti na pitanje tko je Antikrist, tko ga navodno služi i tko se protiv njega bori. Potrebno je postaviti dublja pitanja: Tko ima korist od određene vizije budućnosti? Tko plaća njezinu cijenu? Tko može osporiti odluke moćnih? I postoji li u takvom poretku mjesto za čovjeka koji nije profitabilan, produktivan ili tehnološki prilagodljiv?
Najveća opasnost nije u tome što će čovjek razviti tehnologiju koja nadmašuje njegove dosadašnje sposobnosti. Opasnost je u tome što bi mogao razviti tehnologiju kojoj će podrediti vlastitu savjest i dostojanstvo drugih ljudi. Zato je pitanje koje pred nas stavlja Magnifica humanitas dublje od rasprave o regulaciji umjetne inteligencije: hoće li čovjek ostati svrha tehnološkog razvoja ili će postati sredstvo u rukama onih koji žele upravljati budućnošću? U svijetu koji sve češće obećava spasenje kroz učinkovitost, podatke i tehnološku kontrolu, Crkva mora svjedočiti da čovjekovo dostojanstvo ne proizlazi iz njegove korisnosti, nego iz njegove neponovljive vrijednosti pred Bogom. To je temeljna poruka Magnifica humanitas. I to je kriterij prema kojemu treba prosuđivati sve velike projekte koji tvrde da žele spasiti čovječanstvo. Jer budućnost neće biti doista ljudska samo zato što će tehnologija postati moćnija. Bit će ljudska tek onda kada moćnija tehnologija bude stavljena u službu pravednijeg, slobodnijeg i bratskijeg svijeta.
Napomena: Ovaj tekst nije zamišljen kao polemika Thiel protiv pape Lava XIV. Njegova je stvarna namjera u pitanju: može li se govor o spasenju čovječanstva od Antikrista pretvoriti u opravdanje za novu koncentraciju ljudske, političke i tehnološke moći? To je pitanje koje Magnifica humanitas čini relevantnom daleko izvan same rasprave o umjetnoj inteligenciji (fratellanza.net).