Foto: KNA
Evo značenja i glavnih novina koje su prisutne u trima tekstovima koje je Franjo objavio za Državu Grad Vatikan i Rimsku kuriju.
Andrea Tornielli – Vatican News
Motu proprio o zaštiti maloljetnika i ranjivih osoba, novi zakon za Državu Grad Vatikan proširen i na Rimsku kuriju i pastoralne smjernice – tri su dokumenta koje je potpisao papa Franjo nakon nešto više od mjesec dana od veljače kada se se okupili predsjednici biskupskih konferencija cijelog svijeta. Ovi dokumenti na neki način predstavljaju prve plodove toga susreta.
To su zakoni, norme i vrlo specifične smjernice, prije svega za odrednike: odnose se samo na Državu Vatikan, gdje djeluje velik broj svećenika i redovnika, ali gdje ima vrlo malo djece. Iako su osmišljeni i pisani za jedinstvenu stvarnost u svijetu, u kojoj je najviši vjerski autoritet i vladar i zakonodavac, ta tri dokumenta sadrže primjerne smjernice koje uzimaju u obzir najnaprednije međunarodne parametre.
U motu propriu, jedinom od tri teksta za koje je papinski potpis bio neophodan, Franjo izražava želje, među kojima je i ta da “u svima sazrije svijest dužnosti prijaviti zlostavljanja nadležnim tijelima i surađivati s njima u aktivnostima prevencije i suočavanja s tim”, potvrđujući time bitno načelo.
Činjenica da je Papa odlučio osobno potpisati i Zakon CCXCVII i Smjernice – tekstove koje je mogla proglasiti i sama Komisija za Državu, odnosno Vikar Vatikana – ukazuje na vrijednost koja se želi dati ovim pravilima.
Prvi od tri dokumenta novi je zakon u kojem prvi članak sadrži preciznu i široku definiciju za kategoriju “ranjivih odraslih” koja je ekvivalentna kategoriji maloljetnika: “Ranjiva je svaka osoba u stanju bolesti, fizičkog ili mentalnog nedostatka, ili lišena osobne slobode što u stvari, čak i povremeno, ograničava njenu sposobnost namjeravati ili željeti ili, u svakom slučaju, oduprijeti se kaznenom djelu”.
Mnoge promjene su vrlo značajne
Prva se odnosi na činjenicu da će odsad svi zločini povezani s zlostavljanjem maloljetnika, ne samo oni seksualnog karaktera, nego na primjer i druga zlostavljanja, biti procesuirani “po službenoj dužnosti”, odnosno čak i u odsustvu osobe koja prijavi slučaj. Druga novina je u uvođenju dvadesetogodišnjeg roka prijave, “u slučaju kaznenog djela protiv maloljetnika, taj rok započinje teći od osamnaestog rođendana”. Vrijedno je spomenuti da se ovdje ne spominje kanonsko pravo, već kazneni zakoni Države Grada Vatikana u kojoj nikada nije usvojen Codice Rocco objavljen u Italiji tijekom fašističkog razdoblja, i u kojoj je još uvijek na snazi Kazneni zakon Zanardelli koji za te zločine predviđa odredbu prema kojoj se prijave ne prihvaćaju ako su prošle više od četiri godine od počinjenja zločina.
Druga značajna novina odnosi se na obvezu prijavljivanja i sankcije za javnog dužnosnika koji vatikanskim pravosudnim tijelima ne prijavi zlostavljanja za koja je saznao, ne dovodeći u pitanje sakramentalni pečat, to jest nepovredivost ispovijedne tajne. To znači da će svi oni koji u Vatikanu i u Rimskoj kuriji, ali i među diplomatskim osobljem u službi nuncijatura, obavljaju ulogu javnog dužnosnika (preko 90 posto ljudi koji rade u Vatikanu ili za Svetu Stolicu) biti sankcionirani u slučaju propusta prijave.
Daljnja značajna promjena je uspostavljanje Službe pratnje za žrtve zlostavljanja koju će koordinirati kvalificirani stručnjak pri Državnom tajništvu, odnosno Vatikanskom odjelu za zdravstvo i higijenu. Žrtve će stoga imati nekoga kome će se obratiti za pomoć, dobiti medicinsku i psihološku pomoć, te se upoznati sa svojim pravima i na koji način ih mogu osvariti. Novost je također i kada je u pitanju odabir i zapošljavanje osoblja u Državnom tajništvu i Rimskoj kuriji: mora se utvrditi prikladnost kandidata za rad s maloljetnicima.
Konačno, pastoralne smjernice za Vikarijat Vatikana. One se mogu učiniti kratkim dokumentom u usporedbi sa sličnim tekstovima pojedinih biskupskih konferencija, ali treba imati na umu da u Vatikanu postoje samo dvije župe i da u njemu stanije tek nekoliko desetaka maloljetnika. Smjernice su upućene svećenicima, đakonima i odgojiteljima Preseminarija Sv. Pija X., kanonicima, župnicima i pomoćnicima dviju župa, vjernicima koji žive u Vatikanu, kao i “svima onima koji rade u bilo kojoj, pojedinačnoj ili pridruženoj, službi unutar crkvene zajednice Vikarijata Vatikana”. Određeno je, na primjer, da te osobe moraju “uvijek biti vidljive drugima kada su u prisutnosti maloljetnika”, da je strogo zabranjeno “uspostaviti povlašteni odnos s maloljetnikom, obratiti se maloljetniku na uvredljiv način ili se upustiti u neprimjereno ili seksualno sugestivno ponašanje, zamoliti dijete da čuva tajnu, fotografiranje ili snimanje maloljetnika bez pisanog pristanka njegovih roditelja”. I još mnogo toga.
Vikar Vatikana od sada ima obvezu izvijestiti Promicatelja pravde o svakoj vijesti o zlostavljanju koja “nije očigledno neutemeljena”, udaljujući pretpostavljenog zlostavljača od svih pastoralnih aktivnosti, što je mjera predostrožnosti. Tko god bude proglašen krivim za zlostavljanja “bit će uklonjen sa svoje dužnosti” u Vatikanu. Ako je u pitanju svećenik onda se primjenjuju sve kanonske odredbe koje su već na snazi.
Dokumenti koji su upravo objavljeni, kao što je i najavljeno na kraju summita u veljači, bit će popraćeni objavljivanjem Priručnika za borbu protiv zlostavljanja za sveopću Crkvu koju će izdati Kongregacija za nauk vjere, te stvaranjem mehanizama koji će pomoći biskupijama s nedostatkom kvalificiranog osoblja u suočavanju s tim slučajevima.
Franjin odlomak je stoga jasan i nedvosmislen: “Zaštita maloljetnika i ranjivih osoba sastavni je dio evanđeoske poruke koju su Crkva i svi njezini članovi pozvani širiti svijetom” (vatican news; fratellanza.net).