Kako bi bilo da su Josip i Marija rođeni danas? Bi li bili prihvaćeni? Televizija Rai na platformi RaiPlay prikazuje novi igrani film «Bar Giuseppe» koji nastoji prikazati jedan takav scenarij. Redatelj Giulio Base: “Inspirirala me knjiga kardinala Ravasija”.
Tko bi danas mogli biti Josip i Marija? Josip je šezdesetogodišnjak koji upravlja barom i uslužnom stanicom u ruralnom području Apulije, udovac i otac dvojice već odraslih i problematičnih sinova. Bikira (što na svahiliju znači “Djevica”) ima 20 godina, nedavno je brodom stigla iz Afrike, draga je i nasmijana unatoč mnogim proživljenim nedaćama. Josip je prihvaća kao konobaricu. Između njih dvoje rađa se ljubav, što u mjestu stvara veliki skandal. I vjenčaju se unatoč protivljenju njegovih sinova. Njih dvoje glavni su protagonisti novog filma Bar Giuseppe, koji je nakon predstavljanja na filmskom festivalu u Rimu u listopadu 2019. trebao uskoro stići u kina. Budući da je taj plan blokiran zbog Covida-19, film se ekskluzivno prikazuje na RaiPlay-u te je trenutno dostupan samo na području Italije.
Bar Giuseppe lijepa je i osjetljiva priča koja spaja socijalne teme: posao, prihvaćanje drugih i drugačijih te marginalizaciju. Film, u produkciji One More Pictures i Rai Cinema, upravo je nominiran za Nastri d’Argento (najstarija nagrada za kinematografiju u Italiji) za najbolju temu. Režiser Giulio Base donosi i vjernicima i nevjernicima jedno razmišljanje o značenju Svete obitelji danas. Posebno o “tajanstvenom” liku Josipa kojega glumi Ivan Marescotti. Pored njega su debitantica Virginia Diop u ulozi Bikire te izvrsni Nicola Nocella, Michele Morrone i Vito Mancini, piše Avvenire.
“Laička enigma, ali i film o radu i tišini – kaže redatelj – Sve proizlazi iz mog susreta s knjigom kardinala Giafranca Ravasija pod nazivom Giuseppe (Josip). Isusov otac, slučajno otkriven. Za mene je to bila emocionalna eksplozija. Shvatio sam da, čak i kao vjernik, nikada nisam produbio svoje znanje o Josipu. U Evanđeljima se spominje 9 puta i nikada ne kaže ni riječ. I, kao što pokazuje ovo izvanredno vrijeme pandemije, šutnja je vrednota”. Otuda ogromna odgovornost kako bi pretvorio priču o Josipu i Mariji u jednu modernu priču. “Puno sam proučavao temu, koristeći brojnu bibliografiju. Nisam želio napraviti hagiografski film iz vjeronauka, već mnogo slobodniji, u kojem nema potpuno zauzete pozicije. Ali nisam htio izazivati ni skandal, bilo bi to lako”, dodaje Giulio Base, koji govori kako je film najprije prikazao kardinalu Ravasiju kako bi dobio njegovo cijenjeno mišljenje. “Ispričao sam najrelevantniju ljubavnu priču, onu iz koje se rodio Isus, taj čovjek koji obilježava ne samo povijest kršćanske civilizacije, već i cijeli svijet. Ljubav koja stvara skandal. Unutar ove ljubavne priče postoji ugodna priča između dvoje tako različitih ljudi. Htio sam prikazati rušenje tih zidova i čovjeka koji, umjesto odbijanja, ispruža ruku i prihvaća [druge i drugačije]” – dodaje Base.
Ali to je ujedno i film o radu, jer je Josip čovjek koji radi, nudi posao i brine se za posao, objašnjava redatelj, privučen i time što su Josip i njegova zaručnica “migranti”. “Prognanici, jučer i danas, trpe iste uvjete: tjeskobu jer nisu prihvaćeni, potom ih muči što će jesti, gdje živjeti, koji posao raditi. Kao sin migranata, svjedočim gubljenju njihovih nada – nastavlja ravnatelj – Tata i mama stigli su tijekom šezdesetih godina iz Napulja u Torino, a još uvijek se sjećam natpisa na kojima je stajalo ‘ne iznajmljujemo južnjacima’. Svi smo izbjeglice”.
Lice Josipa je “simbol ljudskosti koja ne pravi buku, neprimjetno i anonimno prolazi ovim svijetom, a često je uključen u čudesne događaje – objašnjava redatelj – Pitao sam se o metafizičkim temama, ne polazeći samo od biblijskih tekstova ili crkvenog nauka, već i o etici koja nadilazi barijere religije. Također sam nastojao laički prikazati čovjeka Josipa, bezvremenskog oca, s vrednotama koje mogu dijeliti i vjernici i nevjernici”. Priča je to o predrasudama, licemjerstvu, ali i o sazrijevanju mišljenja te o evanđeoskim vrednotama.
Napokon Giulio Base otkriva da je upravo završio snimanje Un cielo stellato sopra il ghetto di Roma (Zvjezdano nebo nad rimskim getom). Snimljeno pod pokroviteljstvom židovske zajednice u Rimu, “to je priča u kojoj se sadašnjost i prošlost isprepliću i koja vodi do 1943. godine i tragičnog prisilnog odvođenja ljudi 16. listopada. To je film s kojim pokušavamo smanjiti druge zidove, između kršćana i židova.
Fratellanza umana (02.06.2020.)
Volite Crkvu i želite dijalog u njoj? Dijalog za dobro svih.
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.