Prije pet godina Papa je potpisao dokument koji predstavlja novi korak u socijalnom nauku Crkve i road map za izgradnju pravednijih društava koja bi mogla zaštititi ljudski život i sve stvoreno.
Andrea Tornielli – Vatican News
Sjećanje na pet godina Laudato si’ nije ritualno slavlje. Tjedan a zatim godina posvećena enciklici predstavljaju svojevrsnu provjeru dosadašnjih inicijativa, ideja, iskustava, dobrih praksi. Prilika je ovo za dijeljenje onoga što je dokument pokrenuo u zajednicama, teritorijima, u cijelom svijetu. Osim toga, godina enciklike Laudato si’ je tu kako bismo promislili o njenoj važnosti u sadašnjem trenutku, dok se cijeli svijet bori protiv pandemije Covida-19.
Jedna od zasluga obimnog Papinog teksta, koji polazi od temeljnog odnosa stvorenja i Stvoritelja, jest da smo shvatili da je sve povezano: ne postoji ekološko pitanje odvojeno od onog socijalnog i od klimatskih promjena, migracija, ratova, siromaštva i nerazvijenosti. Sve su to manifestacije jedne te iste krize koja je, prije nego što je ekološka, u korijenu etička, kulturna i duhovna kriza. Riječ je o jednom duboko realnom pogledu. Enciklika Laudato si’ nije rođena iz nostalgije da sat povijesti vrati unatrag te nas odvede u predindustrijske načine života, nego identificira i opisuje procese samouništenja pokrenute potragom za neposrednim profitom i diviniziranim tržištem. Korijen ekološkog problema – piše papa Franjo – leži upravo u činjenici da “postoji način razumijevanja ljudskog života i djelovanja koji je poremećen te se suprotstavlja stvarnosti do te mjere da je uništava”.
Polaziti od stvarnosti znači baviti se objektivnošću ljudske uvjetovanosti, počevši od prepoznavanja ograničenosti svijeta i njegovih resursa. To znači ostati daleko od slijepog povjerenja kojeg zastupa “tehnokratska paradigma” koja je – kaže Papa po uzoru na Romana Guardinija – “tehnički razlog stavila iznad stvarnosti, toliko da više ne osjeća prirodu ni kao ispravno pravilo, ni kao živo utočište. “Intervencija čovjeka u prirodu – čitamo još u enciklici – “oduvijek se događala, ali dugo vremena imala je karakteristiku praćenja, podržavanja mogućnosti koje nude same stvari. Radilo se o primanju onoga što prirodna stvarnost od sebe dopušta, poput pružanja ruke. Suprotno tome, sada je interes izvući sve što je moguće iz stvari nasrtajem ljudske ruke, koja ima tendenciju da ignorira ili zaboravi samu stvarnost onoga pred sobom”. Iz tog razloga “došlo je vrijeme da se pozornost ponovo posveti stvarnosti s ograničenjima koje ona postavlja, koja zauzvrat predstavljaju mogućnost zdravijeg i plodnijeg ljudskog i društvenog razvoja”.
Kriza koju doživljavamo zbog pandemije učinila je sve ovo još očiglednijim: „Nastavili smo punom brzinom – rekao je Papa 27. ožujka za vrijeme Statio Orbis – osjećajući se snažnima i sposobnima za sve. Pohlepni za zaradom, prepustili smo da nas zaokupe stvari i zbunjenost žurbom… nismo se probudili pred planetarnim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromašnih i našeg teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu”. U tom intenzivnom trenutku molitve, prizivajući kraj pandemije zbog koje smo se svi probudili krhki i bespomoćni, Franjo je podsjetio da smo pozvani “prihvatiti ovo vrijeme kušnje kao vrijeme izbora … vrijeme za razabiranje onoga što je važno od onoga što prolazi, za razdvajanje onoga što je potrebno od onoga što nije”. Laudato si’ vodi nas u ponovno promišljanje društva u kojem se brani ljudski život, posebice život najslabijih, društva u kojem svi imaju pristup zdravstvenoj njezi, u kojem se osobe nikada ne odbacuju niti se priroda neselektivno iskorištava, nego se kultivira i čuva za one koji dolaze poslije nas.
Fratellanza umana (03.06.2020.)
Volite Crkvu i želite dijalog u njoj? Dijalog za dobro svih.
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.