Predavanje što ga je s. Teresa Forcades održala uoči biskupske sinode u Amazoniji, 3. listopada 2019. na događanju kojeg je u Rimu organizirao Voices of Faith, koji promovira ulogu žena u Crkvi. Postavljalo se pitanje zašto redovnice, predstojnice samostana ne mogu glasati na sinodama, dok njihova braća (i nezaređeni) redovnici to mogu, iako su kanonski u statusu s njima izjednačene. U tom kontekstu s. Teresa vadi iz “bogate riznice Crkve”, kako to sama kaže, sačuvanu crkvenu memoriju na mnoge žene, njihova djela i društvene inicijative kako bi kritički promislila položaj i ulogu žena u Crkvi kao i naš način razumijevanja djelovanja Duha Svetoga.
s. Teresa Forcades
Okupljeni smo uoči biskupske sinode o Amazoniji i počela bih s prilogom koji bi nam mogao pomoći u promišljanju položaja žena u Crkvi, kako redovnica tako i žena općenito jer sve ono što utječe na život redovnica utječe jednako na živote i položaj svih žena u Crkvi i izvan nje.
Osvrnula bih se Lateranski koncil (1179.), na kojem je odlučeno kako predstojnice samostana, opatice, više ne mogu (što znači kako su sve do tad to činile) slušati ispovjedi koludrica i opraštati im grijehe. Nakon njega uslijedio je IV. Lateranski koncil (1215.) koji je otišao korak dalje u zabrani ispovjedi i naredio da se opatice i koludrice bar jednom godišnje ispovjede zaređenom svećeniku. Dva su se dakle koncila kretala direktno u smjeru smanjivanja snage i moći žena u Crkvi učinivši ih direktno podložnima i ovisnima o zaređenom svećeniku.
I ja bih otišla korak dalje, sedamdeset godina nakon tih koncila, gdje susrećemo ženu, sveticu Crkve, Gertrud iz Helfte. Živjela je nakon ovih dviju sinoda, rođena je sredinom 13. stoljeća, bila je benediktinka, neki bi rekla cistercistkinja, ne bih ulazila u te polemike, nego bih podijelila s vama njena iskustva, iskustva žene redovnice 13. stoljeća koja je imala božanske objave. Evo njenih riječi i iskustava koje dopiru do nas iz prošlosti:
“Po tvojoj Milosti (pod ovim misli na Božju, a ne biskupovu milost) zadobila sam sigurnost da svi oni koji žele pristup Tvome sakramentu, ukoliko ponizno mole, da budu, zbog straha od svoje opterećene savjesti, ojačani po meni, najmanjoj od Tvojih sluga, Tvoja beskrajna nježnost prosudit će jesu li vrijedni Tvoga sakramenta na temelju njihove poniznosti. I oni će uistinu primiti plodove vječnoga života. Još si rekao: ukoliko tvoja Pravednost ne dopusti da netko bude opravdan, nećeš niti dopustiti da se ta osoba ponizi tražeći moj savjet”.
Tako je napisala sv. Gertrud iz Helfte: “i oni će zadobiti plodove vječnoga života”, povezujući najsvetije nebeske darove sa svojim vlastitim djelovanjem na zemlji. To čini tako eksplicitno, bez ikakvih dvojbi,
“Bože, Isuse, ti si mi potvrdio, najnedostojnijoj od svih svojih sluga, da svi oni, koji pokorna srca i ponizna duha dođu k meni, tražeći savjet o svojim padovima i grijesima, da moja riječ, prema Zakoniku, proglašava njihove grijehe manje ili više ozbiljnima, I prema tome, ćeš ih Ti, Bože milosrđa, suditi više ili manje krivima, ili nevinima. I oni će primiti Tvoju pomoć, kako njihovi nedostaci ne bi utjecali na njih tako opasno kao prije”.
Dom Pierre Doyère, benediktinac opatije Saint-Paul de Wisques, prevoditelj i urednik njenih djela u dvadesetom stoljeću, točnije 1968., imao je potrebu umetnuti fusnotu kako bi pojasnio, odmah nakon Gertrudinih hrabrih tvrdnji, kako opatica, nije zadobila od Boga nikakvu sakramentalnu ulogu u opraštanju grijeha, nego dar prosvjetljenja i uvjeravanja kako bi pomogla uplašenoj savjesti da se pomiri s problemima krivnje i praštanja.
Je li dom Pierre bio u pravu? Je li Gertruda, koju častimo kao jednu od najvećih svetica Crkve, primila božansku milost da oprašta grijehe ili nije?
Čini se da je sama Gertruda vjerovala, bez tračka sumnje, kako je zadobila božansku milost da oprašta grijehe,
“Beskrajna sloboda Tvoje milosti, obogatila je siromaštvo mojih zasluga sa sigurnošću, da svaki puta, kada vjerujem u božansko milosrđe, opraštam nekome grijehe, Tvoja dobrohotna ljubav, obećanje dano po mojoj riječi, smatra tako čvrstim, kao da si ga sam Ti dao svojim blagoslovljenim ustima.”
Čini se kako su u to vjerovale ne samo njene sestre redovnice, nego i brojni hodočasnici tražeći njen savjet,
“Mnogi su ljudi često tražili njen savjet u određenim sumnjama i dvojbama, naročito, trebaju li se zbog ovog ili onog razloga ustezati od primanja sv. Pričesti. Savjetovala je, one koji su joj se činili dostojnima, da prime Gospodinov sakrament, jer je Bog milosrdan i milostiv. Nekada ih je gotovo prisiljavala.”
“Dodirnuvši jezik svetice (jezik sv. Gertrude) Gospodin je rekao: Ovime stavljam svoje riječi u tvoja usta i svojom istinom potvrđujem sve što ćeš u moje ime izreći nadahnuta Duhom Svetim, da sve što obećaš na zemlji, na nebu se ispuni.“
Vidimo kako sedamdeset godina nakon koncilske zabrane, jedna žena, svetica, zadobiva sakramentalnu milost da oprašta grijehe.
U tom je kontekstu zanimljivo postaviti pitanje: Na koji način Duh Sveti djeluje u Crkvi? Kako mi vjerujemo da On u Crkvi djeluje? Je li moguće, a čini mi se kako jest, da Duh ne djeluje samo po službenim priopćenjima Crkve nego i mimo njih? Jednako mi se čini mogućim da Crkva donosi službena priopćenja koja nisu nadahnuta Duhom Svetim. I moguće je da netko tko nije djelom ovih službenih priopćenja bude nadahnut tim istim Duhom, bez kojega bi cjelokupna misija Crkve za nas izgubila svako značenje.
Gertruda je jedna od mnogih žena koju je Crkva zadržala u svome sjećanju. Crkva se naime sjeća i časti na stotine žena, što su činile, što su pisale, koje su sve društvene inicijative pokrenule.
Društvena je memorija, s druge je strane, zaboravila na mnoge žene. Njihovi su se tragovi i djelovanja izgubili u vremenu.
Dolazim s područja znanosti, devedesetih godina prošloga stoljeća diplomirala sam medicinu i tijekom studija susrela sam se s pojmom DNA strukture. Rečeno nam je kako se radi o Watson-ovom i Creek-ovom modelu. Tada uopće nisam znala kako je u pozadini svega žena, kako je ona ne samo inicijatorica otkrića, nego je i provela cjelokupna istraživanja koja su dovela do otkrića DNA strukture čovjeka. Njeno ime je Rosalind Franklin, umrla je 1959. godine u dobi od tridesetidevet godina od raka jajnika. Znanstveni je svijet u tih trideset godina u potpunosti zaboravio ne samo njena znanstvena postignuća nego i tko je bila ta žena, o čemu je sanjala, o njenom privatnom životu ne znamo ništa.
Ovdje sam kako bih iznijela optužbe na račun patrijarhata u Crkvi, očitoga problema s kojim se moramo suočiti, adresirati i radikalno se protiv njega boriti. Crkva ne može svjedočiti djelovanje Duha Svetoga ukoliko ostane patrijarhalna u svojim strukturama. Želim, stoga, istaknuti kako je ista ta Crkva uspjela sačuvati sjećanje na djelovanje žena i njihove društvene inicijative u svojoj riznici. A to se po mome iskustvu nije dogodilo u znanosti i humanističkim disciplinama. U Crkvi, dakle, imamo blago, riznicu koje sve nas čini odgovornima, i žene i biskupe i svećenike i muškarce. Svatko od nas može izvući bogatstvo iz te riznice i učiniti korak naprijed u ostvarenju jednakosti.
Nažalost, nejednakost žena i muškaraca nije samo problem u Crkvi. Svi smo čuli za kristalne stropove kao i da diskriminacija u društvu još uvijek postoji. Zanimljivo mi je istraživanje Jo Anne Kelly koja opisujući vrijeme u kojem je Crkva dominirala europskom kulturom i civilizacijom u teocentričnom svijetu u čijem je središtu Bog, najveći ideal bilo je postati svecem. Ne biskupom, ne svećenikom, nego svecem. Taj prestižni ideal, ispunjenje ljudskoga života bio je otvoren svima, jednako ženama i muškarcima. U crkvi su svetice brojnije nego li sveci. Ipak, u litanijama je zabranjeno navesti više ženskih svetačkih imena nego li muških. Znam to iz iskustva. Jedne sam prilike odlučila imati litanije samo sa sveticama i rečeno mi je da to nije dopušteno. Pitala sam, a je li moguće imati litanije samo sa svecima. Naravno, nitko vas ne prisiljava da stavite svetice – tako su mi rekli.
Dakle, u tom teocentričnom društvu u kojem je Crkva dominirala, pred ljude je stavljen prestižni ideal, najveće postignuće i uzdignuće ljudskoga duha. I bilo je otvoreno ženama. Nakon teocentričnog razdoblja dolazi razdoblje humanizma u čijem je središtu intelekt a ljudsko se dostojanstvo mjeri razumom. Prestiž samostana, crkava i redovničkih zajednica zamijenjen je sveučilištima. Ona dolaze u središte, tamo se ispunjava punina i smisao ljudskoga života. I što se dogodi? Iznenađenje! Ženama pristup zabranjen. Po prvi puta, ideali savršenstva zapriječeni su ženama. Možemo samo zamisliti kako i koliko je to utjecalo na svijest o inferiornosti žena u društvu i kulturi. Prošla su mnoga stoljeća borbe kako bi se nadišla ova diskriminacija. Kao što znate, visoko obrazovanje ženama postaje dostupno tek u 19. stoljeću, i ovo je ono što znam iz iskustva vlastite zemlje, iako imamo sve veći broj studentica, nemamo veći broj profesorica niti predstojnica katedri, kao što nemamo ni veći broj žena na vodećim položajima. Tako se nastavlja diskriminacija unutar akademskoga svijeta iako je sekularni svijet učinio korak dalje po pitanju jednakosti. Što se tiče Katoličke crkve, ona je u zaostatku, dijeli nas dionica koju moramo prijeći, kako bi sustigli društvo.
Pripadam Crkvi koja je anakrona, u zaostatku, moramo stići društvo koje je postiglo u određenom stupnju jednakost žena i muškaraca. To naravno možemo, jer u Crkvi postoji blago, riznica priča i sjećanja koje nam mogu pomoći da mi pomognemo društvu u uspostavljanju jednakosti.
Imamo strukturu koja samim načinom postojanja govori svijetu kako je u zaostatku po pitanju žena. Što nimalo ne pomaže u sagledavanju uloge žena, njihovih znanja, stručnosti i darova u Crkvi. Zato želim pozvati Crkvu na odgovornost, ne samo da sustiže sekularni svijet po pitanju jednakosti, nego i da bude jedinstvena po pitanju svoje povijesne memorije kao i poziva da Duh Sveti bude prisutan i djeluje među nama.
Prijevod: Bianca, Fratellanza umana (23.09.2020.)
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.