Foto: Bill Viola u katedrali St. Paul u Londonu (21.05.2014.) Mučeništvo. Suvremena umjetnost, Katholisch.de/Anna Tomforde/dpa
Misa na grobu fra Stjepana Barišića 2020.
Mt 5,43-48
Iz Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme, poučavajući mnoštvo Isus će: “Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.
Propovijed – B. Jurić
Braćo i sestre,
okupili smo se danas ovdje na grobu čovjeka za kojeg vjerujemo da je mučenik. Prema svjedocima i njihovim riječima o kojima smo proteklih godina ovdje uvijek iznova slušali, ovaj svećenik i franjevac Bosne Srebrene od izvršitelja ubojstva zatražio je da mu prije smrti dopuste da izmoli brevijar (koji sadrži hvalospjeve, psalme, čitanja iz svetog Pisma i molitve Crkve). Fra Stjepan pred samu smrt ne traži puno, samo molitvu, jedan redoviti svakodnevni razgovor s Bogom Stvoriteljem i Otkupiteljem.
Iako je imao 63 godine, fra Stjepan Barišić je vršio službu župnika u Podhumu u teškim ratnim prilikama kako vjernički narod ne bi bio bez svećenika, upravo onako kao su to stoljećima požrtvovno čini franjevci na ovim uglavnom okupiranim prostirima BiH. No – kako čitamo iz nekih svjedočanstava – iz župnoga stana ga je zimi 31. siječnja 1944. jedna partizanska patrola (dvojica muškaraca) odvela u nedaleku Solakovu Kulu, gdje je prenoćio. Cijele noći nije oka sklopio, molio je. Potom je odveden u selo Kute gdje se nalazila komanda ramskoga partizanskog odreda. Ondje je na brzinu osuđen na smrt, te je odveden u Adžinu Luku gdje je u četvrtak 3. veljače 1944., na blagdan svetoga Blaža, strijeljan u šumi u zaseoku Čorbadžići, ovdje na lokalitetu Purićevina u Donjoj Vasti. Tri dana i tri noći trajala je fra Stjepanova muka. Prema nekim zapisanim svjedočanstvima, oni koji su ga uhitili prije strijeljanja su ga i mučili, tukli. Njihova imena ne znamo, a nama i nisu važna jer mi se ovdje nismo okupili da govorimo protiv njegovih neprijatelja i progonitelja, nego da slavimo Misu za fra Stjepana i da na neki način svojim hodočašćem istaknemo dobrotu ovog pokojnog svećenika koji nije bio nasilan nego je pretrpio nasilje. Upravo onako kako nas poziva Sveto Pismo, (Psalam 37): “Nemoj se žestiti na opake, zavidjeti nemoj pakosnicima” (1-2). nego se “u Gospodina uzdaj i čini dobro… Sva tvoja radost neka bude Gospodin… Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj… Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj” (3-7a). Nismo, dakle, ovdje da prozivamo i prokazujemo fra Stjepanove neprijatelje. Povjesničari će o tome reći pravi sud, nije oltar mjesto ni za kakve prozivke “neprijatelja”, a ni u kom slučaju nije mjesto za govor mržnje. Bilo bi to svetogrđe. Mi smo ovdje da slavimo misterij njegove žrtve, mučeništva i da molimo Boga da njega primi u svoje Kraljevstvo kako bi nas iz Njegove blizine mogao zagovarati.
Isus – zapisano je u Evanđelju – kaže: “Učite se od mene, jer sam krotka [vrlo blaga, nenasilna] i ponizna srca i naći ćete spokoj [mir] dušama svojim”. (Mt 11,29). U govoru na gori Isus je proglasio blaženima krotke [vrlo blage, nenasilne], koji će baštiniti zemlju. Krotkost je vjera u uspjeh Božje stvari na svijetu i odricanje od nasilnih mjera. Isus je krotak i na nenasilnost poziva. “Poniznost” je u Svetom pismu varijanta siromaštva kao prihvaćanja ovisnosti o Bogu, gospodaru siromašnih i bogatih, uspješnih i nesretnih. Isus je ponizna srca. Srce je u Starom i Novom zavjetu unutarnje sjedište čovjekova razmišljanja. Kad kaže za sebe da je ponizna srca, Isus se predstavlja kao ponizan u svojoj unutarnjoj jezgri, kao siromah Božji koji vjeruje da je u svakoj životnoj situaciji moguće ostati otvoren Bogu. Na takvu krotkost, nenasilnost i poniznost zove i svoje sljedbenike. A što to znači danas za nas ovdje okupljene? To znači da trebamo biti nenasilni i blagi. Evo i fra Stjepan nam je dao primjer. Ne rješavaju se stvari galamom, tučom, nasiljem, mržnjom… Na takav način se spirala zla samo još više širi. Poziva nas najprije Isusov a onda i fra Stjepanov primjer (kao jedan u nizu mnogih mučenika) da samo onaj koji je krotak, ponizan i nenasilan može “baštiniti zemlju”, Kraljevstvo Božje, odnosno imati nutarnji spokoj, mir.
“Mnogi vjernici nikako da shvate da problem nije uvijek u vanjskom neprijatelju od kojega se bojiš za tijelo, da te ne ubije, ili da je sav problem da ćeš ostati gladan. Kao što ne uviđaju da ‘đavao’ nije tako samorazumljiv i prepoznatljivo crn. Neprijatelj se uvlači, obitava samo srce” (I. Šarčević). Iznutra mi šapće da sam “ja i moji” uvijek u pravu, a da si “ti i tvoji” ili “oni i njihovi” uvijek zli. Unutarnji neprijatelj duše mi kaže da kada ja učinim zlo da je to samo “iznimka”, kao što je “iznimka” kada drugi učini dobro. A to nikako nije tako.
U ovoj zemlji Bosni i Hercegovini, posebno u ovom našem ramskom kraju, proliveno je mnogo krvi. To često ponavljamo. Ubijani su naši preci, no i neki naši preci su ubijali druge. Na taj način širilo se zlo i zato današnje živuće generacije ljudi na ovim prostorima moraju graditi mir. Nove generacije mogu (ne znači i da hoće!) učiti na greškama predaka. “Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu” (Mt 26,52), kaže Isus onome što ga je htio braniti mačem. Trebamo živjeti Evanđelje, opraštati i pozivati na nenasilje, mir i živjeti mir. A mir se gradi time što se najprije čisti vlastito srce od svake vrste mržnje i predrasuda prema drugima i drugačijima. Srce se čisti opraštanjem. Tako prestaje mržnja mišlju, riječju i djelom. Želimo graditi mir, graditi suživot i opraštati, ali prije svega moliti za oprost zbog zla kojeg je počinio netko tko se možda nazivao kršćaninom.
Isus Krist – Sin Božji, najveći autoritet za kršćanina: Bog i čovjek – poziva: “Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone” (Mt 5,44), koji su vas progonili. Zato s ovog mjesta na kojem se dogodio zločin, ubojstvo svećenika franjevca fra Stjepana Barišića – kao ljudi i kao kršćani – trebamo i hoćemo pozvati na mir i oprost. Dosta je bilo mržnje i prolijevanja krvi! Oprostimo i tražimo oprost.
Tekst jedne poznate pjesme poručuje: “Budi čovjek dobre volje, želi svakom sve najbolje” (M. Kovač). A da neće biti uvijek lako, pa neće… Prije sedam godina (2013.) na ovom mjestu je slavio Misu i propovjedao biskup Pero Sudar koji je rekao da će “doživjeti mučeništvo tko god Isusa Krista bude doslovno slijedio”. Zašto je to rekao? Zato jer mučeništvo nije samo kada te strijeljaju i ubiju kao fra Stjepana, mučeništvo je i psihička tortura, trpljenje kleveta i laži od strane onih koji ne prihvaćaju Evanđelje, makar među takvima bilo i onih koji se nazivaju kršćanima.
S ovoga mjesta želimo otići osnaženiji, hrabriji, smjeliji i s više pouzdanja u Boga koji, i kada se čini da gubimo, zapravo daje preokret, nadu i snagu (Fratellanza.net).