Mea culpa Pape Franje u Rumunjskoj samo je posljednji izraz pokajanja u dugom nizu
Andrea Tornielli
Riječi koje je Franjo izgovorio na posljednjem susretu tijekom svog putovanja u Rumunjsku, formulirajući molbu romskim zajednicama za oprost zbog diskriminacije koju su pretrpjele tijekom povijesti, uklapaju se u tradiciju koja je već pola stoljeća učvršćena u Katoličkoj Crkvi. “Povijest nam govori da ni kršćanima, ni katolicima, nije strano toliko zlo” – rekao je Papa pojašnjavajući molbu za oprost.
Pozornost za ove zajednice očitovao je 26. rujna 1965. i Pavao VI. koji je slavio Misu u Međunarodnom ciganskom logoru u blizini Pomezie. Tada je rekao: “Vi u Crkvi niste na marginama, no u određenim aspektima vi ste u središtu, vi ste u srcu Crkve jer ste sami”. Papa Montini koji se tom prilikom prisjetio zlostavljanja, diskriminacija i progona koje su pretrpjeli ti ljudi, nije izgovorio mea culpa, ali je bio Papa koji je inaugurirao niz molbi za oprost upućenih drugim kršćanskim zajednicama za neke mračne stranice prošlosti.
Ivan Pavao II. posvetit će osobitu pažnju ciganima za vrijeme pokorničkog slavlja jubileja 2000. godine: “Kršćani bi trebali znati pokajati se za riječi i ponašanja koja su im ponekad bile sugerirane ponosom, mržnjom, željom da dominiraju nad drugima, neprijateljstvom prema slabijim društvenim skupinama, kao što su imigranti i cigani”.
Pozornost i razumijevanje prema tim zajednicama izrazio je i Benedikt XVI. koji je 11. lipnja 2011., pozdravljajući predstavnike različitih etničkih skupina cigana i roma, primjetio: “Nažalost, kroz stoljeća ste znali imati gorak okus neprihvaćanja, a ponekad i progona… Europska savjest ne može zaboraviti toliku bol! Neka vaš narod nikad više ne bude podvrgnut uznemiravanju, odbacivanju i preziranju!”.
Sada je njegov nasljednik Franjo, nastavljajući već zacrtanim putem, izričito i nanovo zamolio oprost, baš kao što je, na primjer, to učinio u susretu s indijanacima u Chiapasu 2016. ili kao što je to učinio u kolovozu 2018. suočen sa skandalom zlostavljanja maloljetnika pišući u pismu Božjem narodu: “Kao crkvena zajednica priznajemo sa sramom i kajanjem da nismo znali biti tamo gdje smo trebali, da nismo djelovali na vrijeme niti smo prepoznali veličinu i težinu štete načinjene u toliko mnogo života”.
Put onih koji traže oprost nije uvijek jednostavan ili bezbolan. Papa Wojtyla, koji je sustavno išao tim putem, odnosno stopama Koncila i Pavla VI., izazvao je time nekoliko kritika unutar same Crkve. Papa Poljak je tijekom svog pontifikata uputio desetke molbi za oprost i ponovno preispitao nekoliko činjenica iz prošlosti. Govorio je o križarskim ratovima, o određenoj pokornosti katolika pred diktaturama dvadesetog stoljeća, podjelama među Crkvama, zlostavljanjima žena, suđenju Galileju i inkviziciji, progonu hebreja, vjerskim ratovima, ponašanju kršćana prema indijancima i domicijelnim Afrikancima.
Za kršćane je normalno (ili bi trebalo biti) tražiti oprost, prepoznati se grešnicima i neprestano potrebitima pročišćenja. Čak i ako su pogreške uvijek bile i ostaju osobne, Crkva u svakom dobu nastoji razumjeti i živjeti vjernije evanđeosku poruku, svjesna krivih koraka i pogrešaka. Prigovor koji se najčešće čini protiv zahtjeva za oprost glede prošlih događaja ima svoje razloge: ne možemo suditi one što su nam prethodili u svjetlu današnje osjetljivosti. Ipak, čak i u prošlim stoljećima bilo je moguće razumijeti kao što su to činili neki često ignorirani proroci i kao što je Isus uvijek bio na strani žrtava a nikad na onoj počinitelja i na strani progonjenih a nikad na onoj progonitelja. Apostolu Petru, koji je braneći ga odsjekao uho sluge velikog svećenika, Isus je zapovjedio da vrati mač u korice (vatican news; fratellanza.net).