Rasprave u javnosti oko sekularnosti vrlo su žive pa i suprotstavljene. Prenosimo primjer razmišljanja o sekularnosti iz teološkog miljea imajući u vidu razvoj današnjeg pluralnog društva i mjesta kršćana u njemu.
Evo što je na XXVII. međunarodnom ekumenskom simpoziju pravoslavne duhovnosti, održanom u Monaškoj zajednici u Boseu (Italija) u rujnu 2019., ustvrdio Aristotle Papanikolaou, suosnivač i predavač na Fordham’s Orthodox Christian Studies Center i na Center for the Study of Law and Religion Sveučilišta u Emoryju: “Uzevši u obzir da je jedini kršćanski poziv onaj na theosis, tj. na zajedništvo Boga i čovjeka kroz asketski hod kroz koji učimo kako ljubiti, kršćanin je pozvan da djeluje u kontekstu kršćanske sekularnosti, odnosno polisa koji štiti pluralizam, pa i moralni pluralizam”.
Teolog Papanikolaou je rekao “da bi, u vidu stvaranja struktura koje će svim ljudima priznavati njihovu jedinstvenost i neponovljivost, kršćani morali maksimalno podupirati pluralizam, kako se javna sfera ne bi spajala s moralnošću samo jedne tradicionalne konfesije, neovisno od povijesti i kulture nekog javnog prostora koji je u političkom smislu zajednički“. Dakle, kršćanin „neće prihvatiti javnu sferu bez moralnosti, ali će se zauzimati za takvu javnost oblikovanu na temelju inkluzivne i konsenzualne moralnosti“.
Govoreći o situaciji u pravoslavnom svijetu, rekao je da “Crkva ne bi smjela koristiti povlasticu vlastitog kulturnog i povijesnog položaja kako bi nametnula vlastitu moralnost nad javnom političkom sferom, zajedničkom svima i pluralnom“. Tvrdi da je danas nemoguće poimati polis bez da se uzima u obzir sekularnost te upućuje na trostrukost toga pojma: silazna putanja, privatnost vjere i diferencijacija. „Danas nitko više ne vjeruje da će religija nestati ili biti uklonjena. Ono o čemu se raspravlja je treba li vjera biti privatna stvar. Na Zapadu je prevladavajuće mišljenje da vjera u javnom prostoru mora imati snažan glas. No u slučajevima kada religije ili vjerske ustanove iskorištavaju zakonodavne strukture kako bi ograničile vjerski pluralizam, ugrožavale vjersku slobodu ili jednakost, onda nema sekularnosti”, naglašava Papanikolaou.
“Zar naš kršćanski identitet to od nas traži? Ja smatram da ne”, objašnjava, tvrdeći da su vjernici pozvani oblikovati kršćansku sekularnost polisa. “Trebamo naglašavati da su Crkva i politička sfera dva odvojena prostora”. Zaključio je kako “politički liberalizam koji promiče opće dobro zahtijeva sekularni pluralizam koji omogućuje zajedništvo među osobama koje nadilazi totalitarizam. Vrlo je snažna napast da se država i nacionalizam iskoriste kako bi se, u ime pobožanstvenja kulture i polisa, osigurala povlastica pravovjerja u društvu. Radi se napasti Jude, a ne o politici zajedništva Boga i čovjeka na koju smo svi pozvani” (agensir.it; fratellanza.net).