Lucetta Scaraffia – L’Osservatore Romano
Pozicija koju je papa Franjo zauzimao od prvih mjeseci pontifikata glede velikih pitanja, poput abortusa, istospolnih brakova ili eutanazije, bila je čvrsta i u skladu s katoličkim moralom, ali oprezna da se ne veže uz stranačke izbore. Na taj je način pokušao izvući katolike iz interesnog zagrljaja desnice. Ne skrećući od načela katoličkog morala zapravo je želio pobjeći od politizacije tih pitanja, što je slučaj u životu mnogih demokratskih zemalja, kako se ne bi našao zarobljenikom onoga što je, zapravo, postalo izravnavanje Crkve sa strogo političkim pozicijama. Nije to bila lagana operacija i koštala ga je puno kritika, no od nje se sada ubiru blagodati.
Stav Crkve glede dva ključna pitanja našega doba, migranata i života, jasan je i neovisan o politici, toliko da se može slobodno kretati bez straha da će ga odmah slomiti težina očite slučajnosti. Teška je to ravnoteža koja se s vremena na vrijeme mora prilagoditi, mada je lakše zaključati se u unaprijed uspostavljene i naizgled jasne položaje. Djelomično je to novi stav koji se ne može miješati s relativizmom, budući da se temelji na dubokoj svijesti da svaki put moramo birati iznova i da je za to neophodno prijeći na višu razinu od one u političkoj polemici.
Uostalom, Crkva već odavno zna što znači distancirati se od onih koji su samo spoljašnji drugovi u bitci: Napoleon, koji je zakone protiv pobačaja učinio mnogo strožima, to sigurno nije učinio jer su ga motivirali moralni razlozi, već da svojoj vojsci zajamči vojnike kroz obavezni vojni rok. A na isti su se način ponašale europske vlade nakon Prvog svjetskog rata koji je doveo do pogibije mladih muškaraca. U obje situacije Crkva se znala distancirati od političkih nepredviđenih okolnosti, upravo zahvaljujući moralnoj veličini s kojom se suočavala s problemom.
No prije svega zahvaljujući činjenici da su milosrđe i opraštanje dio katoličke tradicije jednako kao i osuda grijeha. Upravo to posebno gledište omogućuje Crkvi da izađe iz shematskih jednadžbi u kojima se ponekad našla pritvorenom.
U biti, kad se zaboravilo na ovo specifično stanje koje je upravo ono koje razlikuje katolički stav od bilo koje političke stranke, Crkva ili pojedine skupine katolika riskirale su da budu korištene, izmanipulirane, pogrešno predstavljene. Skupo plaćajući uranjanje u političku igru u kojoj na kraju nikada ništa nisu dugoročno dobile. Ali uvijek postoje oni koji pokušavaju, s jedne i s druge strane, povući Crkvu na svoju stranu. I tek podizanjem točke gledišta s kojom tumačimo svijet oko sebe, vraćajući se evanđeoskom duhu bez straha da ćemo izgledati naivno, možemo pronaći pravu i slobodnu poziciju kojom ćemo gledati sadašnjost.
Papa Franjo to čini, s teškoćom koja podrazumijeva izvlačenje iz tisuće veza i tisuću uvjetovanja, unutarnjih i vanjskih. Vjernici bi mu trebali pomoći ulažući dodatni napor kako bi shvatili što se događa, ne dopuštajući da budu uvjetovani glasovima koji kao znaju koji je pravi put samo zato što se čini najlakšim (vatican.va; fratellanza.net).