Foto: KNA
Alfonso V. Amarante, CSSR
Pred sam kraj Drugog svjetskog rata oblikovala se ideja o stvaranju nadnacionalnog organizma koji bi mogao biti jamac demokracije, slobode narodâ i biti štitonoša mira u svijetu, intervenirati u konfliktnim situacijama i u međunarodnim sporovima, te se obvezati na konkretnu pomoć nacijama koje pate.
Projekt je bio hrabar, jer se još na kraju Velikog rata (1914.-1918.) mislilo stvoriti jedan takav organizam koji se pokazao neučinkovitim u trenutku rađanja fašističkih nacionalizama i pred invazijom nacista na Poljsku. 1945. rođene su Ujedinjene nacije (UN) s ciljem očuvanja mira, suradnje među nacijama na ekonomskoj, društvenoj i kulturnoj razini, te poštivanja međunarodnog prava i njegovog razvoja.
Ova struktura poslužila je kao prepreka nacionalizmu. Padom sovjetskog imperija i prestankom političkog bipolarizma, uz očitu pobjedu logike slobodnog tržišta i rađanja globalizacije, neki teoretičari su smatrali da je demokracija toliko odrasla da joj ne treba takav “nadnacionalni nadzor”.
Pojava društvenih nepravdi uzrokovanih i potaknutaih divljom globalizacijom – kako bi se teoretičari ekonomskog liberalizma potaknuli na hipotezu o nadnacionalnoj ekonomskoj državi vođenoj logikom profita -, zajedno s globalnom krizom 2008., doprinijeli su ponovnom pojavljivanju osjećaja suverenizma i nacionalizma.
Danas političari, i desni i lijevi, govore o suverenizmu, no misle na dvije različite stvari: desničarski političari govore o očuvanju granica i donošenju nacionalnih odluka koje su iznad međunarodnih, okominjući se na migrante ili drugačije; ljevičarski političari koriste koncept suvereniteta kao ideološku barijeru pred ekonomskim liberalizmom koji se doživljava kao globalni kapitalizam. I desničarski političari i oni s lijeve strane podržavaju ekonomski protekcionizam.
Ukratko, pokreti suverenizma žele da nacionalne vlade budu oslobođene vanjskih ograničenja (međunarodnih ugovora…) kako bi država mogla koristiti svoju vlast bez odgovornosti pred bilo kojim višim autoritetom. Suverenisti govore o izravnoj demokraciji koja ljudima povjerava svaku odluku donešenu brojčanom većinom. Tu počinje problem većinske demokracije koja ne traži sporazume, gdje većina provodi svoje odluke nametajući ih protiv onih koji ih ne dijele i protiv manjina. U tom kontekstu, lokalne odluke su iznad međunarodnih, prkoseći međunarodnom pravu.
Na moralnoj razini, u pitanju je – kako podsjeća papa Franjo u enciklici Laudato si’ – pojam općeg dobra. Može li dobrobit jednog naroda biti superiornija od dobrobiti drugog naroda? Je li opravdano neselektivno iskorištavanje zemaljskih resursa od strane manjine u vlastite svrhe?
Kako bi se suočili s tim izazovima, neophodno je odbaciti logiku suverenizma i nacionalizma kao što je podsjetio sam Papa u svom obraćanju sudionicima plenarne skupštine Papinske akademije društvenih znanosti. Nacionalnu državu ne možemo smatrati apsolutnom pred općim dobrom, jer je ono globalno i nikad djelomično. Danas, čak i na razini crkvene, zajedničarske i društvene dinamike, postoji opasnost od pada u neku vrstu “ideološkog suverenizma”, nametajući – udarcima većine – odluke koje su donijeli lobiji moći. Sve to nas poziva da razmislimo o dubokom smislu i kršćanskom značenju “autoriteta kao službe za opće dobro” (alfonsiana.org; fratellanza.net).