Foto: KNA, ilustracija
Ivica Huljev, župnik u Komiži na Visu, objavio je na svom blogu Kroz Samariju komentar uz intervju dubrovačkog biskupa Mate Uzinića u Večernjem listu od 29. lipnja 2019. Njegov komentar pod nazivom “Biskupe Mate, hvala!” prenosimo u cijelosti.
Ivica Huljev
I.
“Događa se, naime, da se danas sve više u Crkvi bojimo pitanja, pa ako se netko i usudi što pitati – a sve nas potiče na pitanje (tako da smo kao malo dijete koje doživljava svoju prvu šetnju po livadi) – postaje sumnjiv, postaje razornim elementom koji svojim pitanjem dovodi u pitanje ono što je već vjekovima bilo izvan svakog pitanja.” Tako je pisao Vjekoslav Bajsić u svojoj blistavoj kolumni “Rekvijem za sv. Tomu” objavljenoj u Kani u srpnju 1972. g. I ne bi bilo čudno da je taj tekst isključivo vezan za vrijeme u kojem je napisan, a doima se kao da je napisan ovih dana. I tu priča, jasno, ne završava. Čini se da je zabrinutost opravdana, jer teško je danas naći tekstove koji će istinom, odmjerenošću i logikom progovoriti o našem vremenu i Crkvi u njemu kao što je Bajsić progovorio o svome vremenu. Osobno, priznajem, kako vrijeme odmiče, barem sve češće, s većim se povjerenjem vraćam tekstovima koji su obogatili i označili 70-te godine prošlog stoljeća. U Bajsićevim tekstovima uvijek sam nalazio nadahnuće za ophođenje s pastoralnim problemima i zapetljajima. Ovo, naravno vrijedi i za mnoge druge autore, no ovdje Bajsića namjerno ističem. Njegovi tekstovi oštrinom uvijek iznova osvajaju kao da ih čitam prvi put. Istina, gluh je i slijep onaj koji nečije uvide, prosudbe i spoznaje podređuje vlastitom ukusu pa ih zbog toga proglašava neupitnima ili ih pokušava drugima nametnuti kao doseg pred kojim treba zauzeti poklonstveni stav.
Nema dvojbe da se u čovjeku, a ovdje mogu govoriti u osobno ime, javlja ogorčenje i osjećaj nemoći zbog povlačenja teološke ozbiljnosti i otvorenosti kakvu, primjerice, nalazimo u Bajsićevim djelima, a sve više imamo teološke kolaže u kojima se izrazito malo prepoznaje dubina i bistrina rođena iz dubine uma i vjere. Nije riječ o generalizaciji, nego o ukazivanju na manjak teološke vještine. Višak površnosti, koji nije samo unutarcrkveni problem, dovodi, rekao bih, do porasta unajmljene teološke misli. Dakako, pitanje je tko su mogući “potrošači” vrsnih tekstova u eri novih oblika komunikacije i medijskih sadržaja. Površnost koja posvuda prevladava dobra je podloga povlačenju misaone ozbiljnosti i istinskih dubina teološkog propitkivanja. Možda umišljam, ali iskustvo me sve više uvjerava da kod nas otupljuju interesi za suočavanje sa stvarnim izazovima crkvene prakse, a onaj tko drugačije pristupa lako se neutralizira ili okarakterizira kao sumnjivi element koji remeti postojeći mir. Usto, prevladava opće raspoloženje da se stvari ionako ne daju popraviti, da je kod nas sve u redu, da naš narod vjeruje, Bogu se moli, nedjeljom ide na misu, blagoslivlja kuće, krsti djecu, ženi se i udaje, doprinosi za crkvene potrebe te, kad je tomu tako, potreba za argumentiranim raspravama ničemu ne koristi. Većina svećeničkih susreta, mislim prvenstveno na one službeno organizirane, često boluje od praznine smisla i porušenih mostova prema stvarnosti. I ne zato što bi ponuđeni sadržaji bili besmisleni, nego zbog otupjelih očekivanja s kojima im se pristupa i navika koje su prepreka da se dođe do otpora prema ispraznoj crkvenoj pastoralnoj praksi. Kad se vidi koliko se pojedinci – a internet nudi uvid u obilje ratobornih pristupa s katoličkim predznakom – pozivaju na tradiciju, točno se potvrđuje misao Andrea Grilla koji je, koliko me sjećanje služi, nedavno kazao da pojedinci u ime obrane tradicije ne brane tradiciju, nego sebe brane tradicijom. Jasno, tradiciju pisanu malim slovom!
II.
Zašto, na kraju, ne reći čemu ovo pisanje. Nije bez razloga. Povod mu je intervju dubrovačkog biskupa Mate Uzinića u Večernjem listu od 29. lipnja u povodu Ljetne škole teologije koju ove godine pokreće Dubrovačka biskupija od 15. do 19. srpnja pod naslovom „Teologija u pluralnom društvu“. Ni najmanje ne dvojim da je riječ o hvalevrijednom pothvatu, ma koliko se može steći površan dojam da je riječ o prepotentnom i ishitrenom pristupu male Dubrovačke biskupije, odnosno dubrovačkog biskupa Mate koji u dijelu hrvatske i, dakako, crkvene javnosti sve više dolazi pod udar kritika za tobožnje “ljevičarenje”, a nije rijetko čuti ni one koji ga vide kao naivnog i slijepog poslušnika pape Franje u službi rastakanja katoličkog naslijeđa i popuštanja svijetu. Zasigurno je poziv teologinje Tine Beattie izazvao silinu reakcija, što sam i sam imao prilike čuti.
“Pitam se” – kaže biskup Mate – “ukoliko nismo u mogućnosti ostvariti unutarkatolički dijalog, da li je uopće moguć i koliko može biti autentičan dijalog s drugima.” Da, upravo to! Mi se po tom pitanju, biskupe Mate, nalazimo na početku, što ne znači da je kod nas šira crkvena javnost, posebno ne studenti teologije, gorljivo zainteresirana za unutarkatolički dijalog. Zato mi se doista čini smiješnom tvrdnja o opasnosti drugačijih pogleda, odnosno o potrebi da se zaštite studenti teologije od ovog ili onog pogleda koji odudara od katoličkog nauka. Pa gdje to mi živimo? Zar se može nijekati činjenično stanje života u pluralnom društvu u kojem je novonastala povijesna situacija iznjedrila uvijete života koji sprječavaju bilo čiji monopol na istinu? Naprotiv, pluralno društvo omogućava da kršćaninov život zasja u ljepšem svijetlu, da se živi iz vjere u uvjetima kad se od nas kao manjine očekuje da s ponosom živimo od euharistije i zalažemo se za svijet u kojem nismo dobrodošli, ali nas Kristova riječ u njemu šalje biti “sol i svjetlo svijeta”. Zar bismo trebali podupirati kulturu cenzuriranja, plitkog i klerikalističkog doziranja informacija, strančarenja i špijuniranja kao da ne vidimo do čega je dovela kultura cenzuriranja i karijerističkog propinjanja do viših crkvenih položaja u brojnim primjerima crkvene prakse diljem svijeta? Tko se to danas u vršenju crkvene službe neće suočiti sa stavovima i ozračjem u potpunoj suprotnosti od katoličkog nauka? Zar je dovoljno da student teologije naizust zna što kaže Katekizam Katoličke Crkve kako bi svima bilo jasno da je osposobljen za crkvenu službu? Zar bi studente teologije trebalo spriječiti da, primjerice, čitaju Bultmanna, Drewermanna, Künga i dr. kako ne bi usvojili “hereze” i bili, barem neki, opasnost za povjereno im stado? Bojim se da bi brojni katolički aktivisti, zastupnici političkog katolicizma i katoličkog tradicionalizma odahnuli kad bi neki biskup izdao naputak za ponašanje svećeničkih kandidata poput naputaka ih 30-ih godina 20. stoljeća u kojima je pisalo: “Izbjegavati opaka i pogibeljna društva, osobito drugoga spola koja su dandanas svojom bezobraznom golotinjom neprestana teška bližnja prigoda za grijeh. Družiti se najradije sa svojim drugovima iz sjemeništa, gdje ih imadu, ili sa dobrim katoličkim dječacima i mladićima, te sa svojim župnikom, do koga će primati zgodne upute. Kupati se daleko od ženskog svijeta…”
Pa živimo u vremenu kad imalo bistriji gimnazijalac može svojim suvislim pitanjima i konstatacijama ‘nokautirati’ vjeroučitelja koji nije vješt nositi se s intelektualnim zahtjevima ili nije u stanju uklanjati intelektualne prepreke i ukazivati na intelektualno dostojanstvo vjere. Zar puko studiranje sumnjive literature i izlaganja pojedinih teologa dovode do odbacivanja katoličkog nauka? Svaki pokušaj ideološkog cenzuriranja i zatvorenosti osuđuje nas na Evanđelja nedostojno truljenje u taboru otuđenosti od naravi vjerskih istina koje imaju dijaloški karakter. Zato svaka pohvala onima koji nastoje nuditi drugačije i šire, koji osposobljavaju za razlučivanje, jer istinsko suočavanje s drugačijim stavovima nužno, pored drugih čimbenika, vodi prema većoj zrelosti i sigurnosti.
III.
“Teologija je danas” – kaže biskup Mate – “uvelike postala nevažna, a u tome ne vidim krizu odnosa društva prema teologiji nego krizu samoga govora o Bogu. Često za loše vjersko stanje optužujemo suvremeni svijet. Ali nije krivnja suvremenog svijeta što ne prepoznaje našu kršćansku poruku i njezinu vrijednost. Mi smo odgovorni što mu tu poruku nismo u stanju prenijeti na način koji on razumije. A to je prije svega zadaća teologa i teologije koja bi, umjesto da se drži ustaljenog i prokušanog naučavanja, trebala riskirati, pa i eksperimentirati, odnosno pronalaziti uvijek nove putove, crpeći ih, dakako, iz vrela bogate Objave i Tradicije na koje se naslanja. Čemu služe teolozi, ako im je zadaća samo ponavljati ono što govori crkveno učiteljstvo?”
Ovdje bih posebno istaknuo posljednju rečenicu. Za Crkvu je danas strahovito važno da se drži ovdje iznesenog pogleda. To u nikojem slučaju ne znači biti nošen izdajom ili dodvoravati se svijetu. Duboka vjera ne robuje ustaljenom jeziku ili praksi kao nekom idolu, nego dopušta da ju Bog iznenadi iz budućnosti kojoj je potrebno ići s nadom. Ustaljenost je očito ugodnija, ali ustaljenost nije jamstvo da ćemo prepoznati nadahnuća Duha Svetoga u vremenu u kojem novim pokoljenjima valja dati obrazloženje vjere jezikom koji će biti egzistencijalno razumljiv. Štoviše, pastoralna praksa bi putem robovanja ustaljenosti bila osuđena na puko ponavljanje. Mnogi koji se plitko pozivaju na tradiciju, pa i na čuvanje ustaljenih oblika, duboko su protivnici tradicije, jer se – kako bi Halik kazao – “fiksiraju na jedan prošli oblik Crkve i teologije”.
Danas je posvuda postalo jasnije da naši suvremenici sve manje vjeruju, da s vjerovanjem nije više kao nekada, a neki uopće ne vjeruju. Stanje je, dakako, mnogo ozbiljnije nego na prvu izgleda. Promjene nije moguće zaustaviti. Nesnalaženja su već odavno na djelu. Mirnog prostora za neko neometano zimovanje sve je manje. Ustvari, pluralno društvo je krajnji izazov Crkvi, posebno teolozima. Hoćemo li pristati na glasove različitih aktivista, koji pod krinkom katoličkog nauka nude osrednjost, neznanje i plodove teološke lijenosti i tko zna čime uvjetovane krutosti, uvelike ovisi o nama.
Stoga ovaj tekst vidim kao izraz zahvalnosti biskupu Mati na trudu oko jedne hvalevrijedne inicijative za koju vjerujem da neće ostati bez odjeka na našim stranama. To što je izložena osporavanjima, čini se, može uvelike poslužiti kao izazov buđenju istinske crkvenosti u pristupu katoličkom nauku. Katolički nauk se ne može čuvati pasivnim prenošenjem kao neki skup riječi za koje se nitko ne pita što znače i kako se mogu shvaćati u pluralnoj stvarnosti suvremenog života. Istina može izdržati svako pitanje, jer pitanja ne mogu dokinuti istinu. Suprotna mišljenja sa svojim argumentacijama ne mogu štetiti istini koja se brani snagom same istine. Da smo još daleko od tog i takvog gledanja, govore mnogi pokazatelji. U Hrvatskoj je za mnoge bilo kakav oblik dijaloga isto što i iluzija, a kultura osporavnja se u svijesti mnogih promiče kao stil katoličkog življenja. Usto, kod nas su posvuda na cijeni ideološka svrstavanja kao put unosnog probijanja kroz život i izbjegavanja argumentacije, što se prelijeva i na život Crkve. No, put dijaloga u pluralnom okruženju moguć je samo, barem kad se radi o kršćanima, kao osviješten i izboren način življenja iz vjere u Isusa Krista (kroz samariju; fratellanza.net).