Jednom prilikom, prije 15 godina, pokojni prijatelj svećenik poklonio mi je jednu staru razglednicu na kojoj piše: “Gott gibt die Nüsse aber er beißt sie nicht auf” (Goethe). Gledam je danas i razmišljam.
Mnogi se pitaju kako mogu pomoći da svi kao društvo što bezbolnije izađemo iz trenutne situacije. Najveći teret snose oni na prvoj liniji. Znamo tko su i divimo im se, zahvaljujemo im i molimo za njih. Neki od nas im mogu pomoći, svatko na svoj originalan način.
No, što s onim poslije? Što s ekonomskom krizom i recesijom koja je pred nama? Države će nakon ovoga povećavati svoje robne zalihe, a stanovništvo će se nastojati osigurati bar osnovnim životnim namirnicama. Gubitak posla ili smanjenje plaća u mnogim će obiteljima, nažalost, ostaviti traga. Papa Franjo nedavno je u jednom telefonskom intervjuu rekao kako bi moglo biti “pomalo kao nakon rata”. Nije ovo pesimistično, to je zapravo realnost – zabrinutost koju najavljuju i ekonomisti.
“Ovdje plačemo i patimo. Svi. Iz ove situacije možemo izaći samo zajedno, kao cjelokupno čovječanstvo” – rekao je Franjo i nastavio – “Morat ćemo još više pogledati korijene: bake i djedove, starije. Graditi među nama istinsko bratstvo. Sjećati se ovog teškog iskustva kojeg smo živjeli svi zajedno. I nastaviti dalje s nadom, koja nikad ne razočara. To će biti ključne riječi za ponovni početak: korijenje, sjećanje, bratstvo i nada”.
U ovom pogledu na korijene: bake i djedove, roditelje, sve starije – moći ćemo crpiti snagu, te ih još više cijeniti i voljeti. To prvo i iznad svega! Uz to, nešto što su nam preci ostavili, a što na prvu možda i nismo cijenili, moglo bi itekako pomoći umanjivanju posljedica krize. Mnogima od nas ostavili su zemlju, zemlju od koje su živjeli. Teško su na njoj radili, s pouzdanjem je obrađivali i sijali, očekujući s nadom urod kako bi prehranili obitelj. A bili su i solidarni, te su od onog “što im Bog da” davali i za ljude u potrebi.
Kako bi bilo da ovog proljeća obradimo tu zemlju i posijemo više nego uobičajno? Imati vlastito voće, povrće, začine i drugo bilje vrijedno je svakog truda. Čisteći zapustjelu zemlju i obrađujući je obradovali bismo i naše pretke. Kroz rad u prirodi osnažili bismo obiteljsko zajedništvo, stekli bolju tjelesnu formu i dobili zdravu hranu za sebe i za sestre i braću u potrebi. A najvažnije da bismo, gledajući kako biljka raste, mogli ponovno vidjeti kako hrana ne nastaje u tvornicama, nego da nam je Bog daje. “Bog nam daje orahe, ali ih ne otvara”. Isto vrijedi i za talente. Nešto moramo i sami.
Volite Crkvu i želite dijalog u njoj? Dijalog za dobro svih.
Fratellanza umana (30.03.2020.)
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.