Krešimir Cerovac
Advent je vrijeme budnosti, iščekivanja i unutarnje priprave za Kristov dolazak. No ovo liturgijsko razdoblje nije samo sentimentalno podsjećanje na Betlehem – ono je poziv na duboko obraćenje: na promjenu srca, uma i života. U tom smislu, Advent pruža iznimno snažan duhovni okvir za promišljanje ekološke odgovornosti. Vjernike upućuje na dvije nerazdvojne stvarnosti: dar Božjeg stvaranja i njihov poziv da u svijetu budu čuvari, a ne razaratelji.
Kao što se vjernici pripremaju dočekati Krista, tako su pozvani pripremiti i obnoviti stvoreni svijet – jer obraćenje nije samo osobna promjena, već i preobrazba čovjekovog odnosa prema svemu što ga okružuje. Ekološka kriza današnjice zahtijeva upravo ovu adventsku budnost: otvorenost prema novom, hrabrost za promjenu i odgovornost za zajednički dom.
Adventska teologija govori o čovjeku koji bdije, o čovjeku koji je svjestan vremena i prostora u kojem živi i koji prepoznaje „znakove vremena“. Među tim znakovima osobito se ističe ekološka kriza – klimatske promjene, iscrpljivanje prirodnih resursa, ugroženost biološke raznolikosti i sve dublje zagađenje planeta. Ove stvarnosti nisu samo društveni i ekonomski problemi, nego i duboki duhovni izazovi koji postavljaju pitanja o samoj biti našeg odnosa prema stvaranju. Ekološka kriza otkriva duboku ljudsku sklonost da svijet promatra kao plijen, a ne kao dar. Ona razotkriva mentalitet posjedovanja i eksploatacije koji je zamijenio stav zahvalnosti i skrbništva. U adventskom svjetlu, ova kriza postaje poziv na obraćenje – ne samo individualno, nego i kolektivno, društveno i civilizacijsko. Poziv na bdijenje znači budnost (katolički ‘woke’!) prema načinu na koji živimo, kako trošimo, kako se odnosimo prema stvorenju koje nam je povjereno.
Ekologija nije politički dodatak vjeri, nego izraz najdubljeg vjerničkog identiteta – odgovornosti i ljubavi prema stvorenome. Papa Franjo u enciklici „Laudato si’“ snažno podsjeća da je Zemlja „naša zajednička kuća“, a njezina sudbina neraskidivo je povezana s ljudskom moralnošću i duhovnim obraćenjem. Adventska duhovnost, usmjerena na budnost i obraćenje srca, predstavlja idealno tlo za ekološku svijest. Kao što Advent poziva na pripremu za dolazak Krista, tako poziva i na prepoznavanje Božjeg lica u svakom stvorenju i na odgovornost prema generacijama koje dolaze. Briga za okoliš stoga nije moderni trend, već duboko teološka dimenzija vjere: prepoznavanje da je cijelo stvaranje sveto, da je čovjek pozvan biti njegov čuvar, a ne uništitelj, te da ekološka kriza zapravo odražava dublju krizu – krizu duha, vrijednosti i odnosa prema transcendentnom.
Ukratko: Pripremiti se za Kristov dolazak znači, među ostalim, i prepoznati vrijednost svijeta koji je On stvorio i u koji ponovno dolazi. Papa Franjo predlaže molitvu:
„Svemoćni Bože, koji si prisutan u cijelom svemiru i u najmanjem od svojih stvorenja. Ti koji svojom njeznošću obasipaš sve sve što postoji, izlij u nas snagu svoje ljubavi da bismo štitili život i ljepotu. Ispuni nas mirom da živimo kao braća i sestre, ne nanoseći nikome štetu. O Bože siromaha, pomozi nam da spasimo napuštene i zaboravljeneovog svijeta, koji su tako dragocijeni u tvojim očima. Iscijeli naš život da štitimo, a ne pljačkamo svijet, da širimo ljepotu, a ne onečišćenje i uništavanje. Dotakni srca onih koji gledaju samo na korist, na štetu siromašnih i Zemlje. Nauči nas otkriti vrijednost svake stvari, da budemo ispunjeni strahopoštovanjem i promišljanjem, i da prepoznamo da smo duboko sjedinjeni sa svim stvorenjima dok putujemo prema tvojoj beskrajnoj svjetlosti. Hvala ti što si s nama svakoga dana. Podupri nas, molimo te, u našoj borbi za pravdnost, ljubav i mir“ (LS, #246).
Molitveni zaziv Boga kao prisutnog „u cijelom svemiru i u najmanjem od svojih stvorenja“ otvara širi teološki pogled: ekologija nije tek sporedna etička tema, nego temeljni dio kršćanskog razumijevanja stvarnosti. U srcu svega stoji ideja da svijet počiva u Božjoj ljubavi, što traži snažan.odgovoran ljudski odgovor.
Izjava da je Bog prisutan „u najmanjem od svojih stvorenja“ ne uvodi panteizam, kao što se to u mnogo slučajeva tendenciozno pripisivalo papi Franji, nego potvrđuje klasičnu kršćansku doktrinu o Božjoj ‘stvaralačkoj prisutnosti’, kakvu je sustavno formulirao sv. Toma Akvinski: „Bog je u svemu kao uzrok bivstvovanja“ Time stvorenje dobiva sakramentalnu dimenziju: Bog ostaje apsolutno transcendentan u svojoj biti, ali se istodobno očituje u vidljivom svijetu kao njegov temelj. Stvoreni svijet postaje prozirnim za Božju slavu – ne zato što bi bio božanski po prirodi, već zato što participira u božanskom bitku. Ova perspektiva omogućuje istodobno slavlje stvorenoga svijeta i klanjanje transcendentnom Bogu – dvoje koje panteizam nužno poništava stapajući ih u jedno.
Zaziv „izlij u nas snagu svoje ljubavi da bismo štitili život i ljepotu“ implicira da ekologija nije samo stvar pravilnog upravljanja resursima, nego duboko pitanje transformacije ljudskog srca. Ljubav je, kako naglašava papa Benedikt XVI. u „Caritas in veritate“, „princip koji stoji u temelju stvaranja“. Ako je ljubav upisana u samu strukturu svijeta, tada je nasilje nad prirodom i čovjekom oblik protubožjeg djelovanja, iskrivljene izvorne namjere stvaranja. Devastacija prirode nije samo ekološki ili ekonomski problem; ona je teološki problem, kršenje reda ljubavi kojim je svijet uspostavljen. Stoga ekologija nije moguća bez obnove odnosa i obraćenja srca (metanoia). Tehnička rješenja ostaju površna ako ne zahvaćaju korijen problema – otuđenje čovjeka od Boga, od bližnjega i od stvorenoga svijeta. Papa Franjo to naziva „ekološkim obraćenjem”, koje podrazumijeva ne samo promjenu ponašanja, već temeljnu promjenu pogleda na stvarnost. Sv. Benedikt određuje pravilo koje ovu viziju sažima: „U svakom čovjeku i svakom stvorenju vidi Krista” (Regula, 53). Stvoreni svijet postaje mjestom susreta s Logosom – ne zato što bi bio identičan Kristu, već zato što nosi njegov otisak, jer je „sve po njemu stvoreno” (Iv 1,3). Gledati stvari „u Kristu” znači vidjeti njihovu dublju istinu, njihovo kristološko dostojanstvo.
Središnji teološki pomak u Papinoj molitvi dolazi kroz zaziv: „O Bože siromaha, pomozi nam da spasimo napuštene i zaboravljene“. U kršćanskoj tradiciji upravo su siromašni hermeneutička točka iz koje se čita i razumije društvena i ekološka situacija. Kao što blaženi Alfred Delp, isusovac mučenik nacizma, tvrdi: „Tko ne vidi Boga u siromahu, propušta ga vidjeti i u svemiru“. Ekološka kriza najteže pogađa upravo najslabije – one bez zemljišnih prava, bez pristupa čistoj vodi, bez moći da se brane od klimatskih promjena koje nisu prouzročili.
Stoga Papa Franjo naglašava: „Ekologija i socijalna pravednost nedjeljive su stvarnosti“ (LS, #49). Ova jedinstvena perspektiva sprječava dvostruku redukciju: redukciju ekologije na sentimentalnu zaštitu prirode bez pitanja o pravednosti (romantični ekologizam koji plače za polarnim medvjedima, a ne vidi siromahe) i redukciju ekologije na tehničko rješenje bez promjene struktura nepravde (zeleni kapitalizam koji prodaje održivost bogatima).
Završna molitvena rečenica – „podupri nas u našoj borbi za pravednost, ljubav i mir“ – stavlja ekološku odgovornost u eshatološki okvir. Ekologija je u svojoj srži liturgija: način sudjelovanja u Božjem djelu, čin zahvalnosti i snažan izraz nade.
Papa Franjo u „Laudato si’“ poziva na ekologiju srca i morala, dok tzv. „trumpovski ekologizam” ostaje zarobljen u uskom ekonomskom pragmatizmu bez moralnog kompasa. Taj pristup vidi ekološke propise kao preprekua rastu, ali iskustvo mnogih ekonomija pokazuje drugačije: čisto i zdravo okruženje temelj je dugoročne gospodarske stabilnosti. Uklanjanje zaštitnih standarda može kratkoročno koristiti industriji, ali dugoročno proizvodi znatno veće troškove – od opterećenja zdravstvenog sustava do skupih sanacija okoliša. To nije samo pitanje pojedinačnih odluka, već ideološkog okvira koji žrtvuje održivost radi trenutne dobiti. Vrijeme je da se preokrene prioritet: održivost i etika moraju voditi ekonomsku politiku, za dobrobit svih i budućih generacija.
Nažalost, među mnogim katolicima i drugima i dalje postoje stavovi koji umanjuju ili dovode u pitanje ljudski utjecaj na klimatske promjene. Takav pristup nije samo moralno problematičan – on opravdava političku i gospodarsku logiku ‘nastavi kao dosad’, ignorira znanstveni konsenzus i hitnost djelovanja. Umjesto da ekologija postane poligon za ideološke sukobe, mora postati prostor za suradnju i racionalno planiranje. Kad politika gleda na okoliš samo kroz prizmu profita, gubi moralni kompas i ugrožava budućnost svih nas.
U Hrvatskoj prevladava niska razina građanskog angažmana i slabije povjerenje u institucije. Iako se preko 80% ljudi izjašnjava katolicima, ta vjerska pripadnost rijetko se pretvara u aktivno djelovanje za zaštitu okoliša kako to potiče enciklika „Laudato si’“. Često dominira privatna pobožnost bez konkretne javne odgovornosti. Papa Franjo je pozivao kršćane da budu „čuvari stvorenoga“, no u Hrvatskoj ekologija se često smatra nevažnom ili je odmah označena kao „politički obojena“. Ta pasivnost – vjernika i nevjernika – predstavlja jedan od najvećih izazova za hrvatsku ekološku budućnost. Potrebno je preokrenuti taj stav: potaknimo odgovornost, zajedničko djelovanje i konkretne korake za očuvanje prirode.
U društvu opterećenom korupcijom, neplanski betoniziranom obalom, zagađenim vodama, lošim gospodarenjem otpadom i demografskim urušavanjem sela, Crkva može i mora postati snažan glas promjene, koji povezuje duhovnost i društvenu odgovornost. Župe trebaju postati lokalna središta održivosti – mjesta obrazovanja, skrbi za zajednički prostor i poticanja građanskog sudjelovanja. To zahtijeva jasnu strategiju: uključiti ekologiju u formaciju svećenika, izraditi nacionalni pastoralni plan, pratiti i utjecati na javne politike i te vlastite objekte pretvoriti u primjere održivog upravljanja. Ako želi ostati relevantna u 21. stoljeću, Crkva u Hrvatskoj mora prijeći od moralnog autoriteta prema konkretnom moralnom djelovanju – vidjeti ekologiju ne kao sporednu temu, nego kao sastavni dio evanđeoske brige za čovjeka i stvorenje.
Advent i ekologija poziv su na istinsko obraćenje – na promjenu uma i srca koja preobražava život iz temelja. Dok se vjernici pripremaju za Kristovo rođenje obnavljajući vlastitu nutrinu, pozvani su u isto vrijeme obnoviti svoj odnos prema stvorenome svijetu. To nije sporedna obveza niti ideološki dodtak vjeri, nego sastavni dio kršćanskog identiteta. Čuvati stvorenje znači prepoznati trag Stvoritelja u svemu što postoji; braniti život u svim njegovim oblicima znači živjeti puninu Evanđelja, ne riječima nego djelima. Ekološka odgovornost tako postaje vidljivo mjerilo istinske priprave za Gospodinov dolazak – mjesto gdje se vjera pretače u konkretnu ljubav, zahvalnost i brigu za darovani svijet (fratellanza.net).