Albert (oko 1200.-1280.) živio je u razdoblju velikih preokreta na europskom kontinentu: gradovi su se širili, tehnologija razvijala i osnivana su prva sveučilišta.
Davno zaboravljeni spisi grčkog filozofa Aristotela ponovno su se putem arapskih prijevoda pojavili u Europi u kojoj su izazvali sliku o sebi kao zapadnom intelektualnom svijetu. Kršćansko prenošenje ovog znanja postalo je Albertovo životno djelo.
Godine 1223. stupio je u dominikanski red. Nakon završetka studija, Albert je poučavao na raznim učilištima u svom redu prije nego što je 1248. imenovan za novoosnovane glavne studije svoga reda u Kölnu. Slavni Toma Akvinski također je bio jedan od njegovih učenika.
Iz redovničke škole kasnije će postati Sveučilište u Kölnu. Albert je na papin zahtjev postao regensburškim biskupom i reorganizirao je biskupiju. Dvije godine kasnije dao je ostavku na tu dužnost, ali je odmah primljen kao križarski propovjednik.
Nakon boravka u Würzburgu i Strasbourgu, Albert se 1270. vraća u „svoj“ dominikanski samostan u Kölnu. Njegovo veliko teološko, filozofsko i prirodo-znanstveno znanje priskrbilo mu je još za života nadimak „Veliki“ („Albertus Magnus“).
Ali polihistorovi znanstveni eksperimenti uznemirili su neke od njegovih suvremenika: u narodnim pričama Albert se često pojavljuje u ambivalentnoj ulozi zlokobnog čarobnjaka. Tek je papa Pio XI. Alberta 1931. proglasio svetim i crkvenim naučiteljem. Spomendan mu je 15. studenog. (katholisch.de; fratellanza.net).