Pierluigi Mele – RAI news
Pokušaj “puča” protiv Franje eksplodira kao “medijska bomba” u Dublinu, tijekom njegove molbe za oprost zatražene od obitelji stotina maloljetnika i bogoslova koje je zlostavljalo irsko svećenstvo. Riječ je o optužbi nadbiskupa Carla Maria Viganòa, koja uključuje entourage trojice Papa a koji optužuje Papu Franju da je zataškavao kardinala pedofila McCarricka. No, bomba je tek najjača i najnovija eksplozija unutarnjeg rata koji se vodi još od prvog dana izbora pape Franje: bitka bez ustručavanja između grupa moći, između vatikanske kurije i svjetskih biskupskih konferencija, između “ultra-pravovjernih” i onih koji su za obnovu. Knjiga koju su dvojica dobrih vatikanista, Andrea Tornielli i Gianni Valente, upravo odaslali u knjižare pod nazivom Il giorno del giudizio [hrv. Sudnji dan, tal. izd. Piemme, 288 stranica] razotkriva veliku laž dosjea Viganò. Ekskluzivna istraga s iznenađujućim svjedočenjima i izvorima. Što se događa u Vatikanu? O tome, u ovom intervjuu, razgovaramo s Andreom Torniellijem*, vatikanskim stručnjakom dnevnika La Stampa i koordinatorom web stranice Vatican Insider.
PM: Andrea Tornielli, Vaša knjiga, napisana zajedno s Giannijem Valenteom, razotkriva veliku obmanu koja se krije iza zloglasnog dosjea Viganò. Dokument koji je napisao bivši apostolski nuncij u SAD-u, nadbiskup Carlo Maria Viganò, kako bi diskreditirao papu Franju optužujući ga da skriva američkog kardinala Theodorea McCarricka, pedofila i serijskog seksualnog zlostavljača mladih bogoslova. Viganòov napad na Papu seže čak i do zahtjeva da Papa Franjo da ostavku. Ukratko, je li Viganòov napad “demonski” napad na Crkvu?
AT: Đavao je Veliki tužitelj Crkve i svakodnevno radi na tome da je podijeli. Dosje Viganò i cjelokupna političko-medijska operacija koja ga podržava, dolazeći i do zahtjeva za svrgavanjem Pape (što je bez presedana u novijoj povijesti Crkve) ima tu karakteristiku. Nadbiskup krši sve zakletve koje je dao i konstruira dosje sa stvarnim elementima, slabim uspomenama te stvarnim i namjernim propustima sa samo jednom svrhom: optužniti Petrova nasljednika. Time pokazuje da čak ne poznaje ni Zakonik kanonskog prava: jedini uvjet da Papino odstupanje bude valjano jest da se ta ostavka da na apsolutno slobodan način. Pritisak na njega da podnese ostavku/odstupi način je činjenja nevaljanim svakog odstupanja. Osim toga, posve je očit apsolutni instrument operacije Viganò, koji nastoji svu odgovornost za upravljanje slučajem McCarrick prebaciti samo na Franju, zaboravljajući da je papa Bergoglio jedini Papa koji je strogo sankcionirao sada već bivšeg kardinala uklanjajući mu kardinalat, što se u Crkvi nije dogodilo već 91 godinu.
PM: Mala opaska: zašto taj naslov?
AT: Jer vjerujemo da se nažalost odvija neka vrsta genetske mutacije u nekim sektorima Crkve, što navodi čak i biskupe da samu Crkvu zamjenjuju s korporacijom, s tvrtkom, smatrajući Papu glavnim izvršnim direktorom podložnim glasanju dioničara. Zabrinjavajući je to znak vremena u kojima živimo.
PM: Vratimo se knjizi. Viganò u konstruiranju “velike laži” protiv pape Franje manipulira stvarnošću činjenica. U svom dosjeu uključuje i neposredne prethodnike pape Franje: Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Međutim, Viganò ima drugačiji stav prema njima. Je li tako?
AT: Da, i to je iznenađujuće za one koji pokušavaju rekonstruirati činjenice bez predrasuda, bez onih anti-Franjo predrasuda kojima su posijani toliki članci koje je producirala antipapinska političko-medijska galaksija u Sjedinjenim Američkim Državama i Italiji. Postoji Papa, Ivan Pavao II., koji je četiri puta unaprijedio McCarricka. Postoji još jedan papa, Benedikt XVI., koji je suočen s optužbama i prijavama prihvatio McCarrickovu ostavku ne dopuštajući mu da dovrši dvogodišnje produljenje, a zatim je pokušao ograničiti njegovo kretanje smjernicama/uputama koje nisu bile sankcije. McCarrick je tijekom cijelog pontifikata Benedikta XVI., unatoč primljenim uputama, nastavio putovati, predsjedavati liturgijskim slavljima, pa i posjećivao Vatikan i sastajao se pred svima s Papom koji je dao pristanak na upute protiv njega. Dakle, kako ne bi stvorio skandal, Benedikt XVI. i njegovi suradnici odlučili su ne ići s pravim istinskim sankcijama, a prije svega ne objavljivati nikakve upute ni ograničenja. I konačno, tu je i Papa Franjo, koji ni na koji način nije izmijenio upute koje je dao njegov prethodnik, no koji je uklonio kardinalat gotovo devedesetogodišnjem umirovljenom McCarricku, što se nije dogodilo 91 godinu u povijesti Crkve. No valja pripaziti: sve ove činjenice uopće ne znače kako želimo prebaciti odgovornost na Pape u prošlosti. McCarrick je u vrijeme imenovanja u Washingtonu bio vrlo vješt i vrlo inteligentan u vlastitoj obrani, on je ličnost s više lica, sa sjajnim dvostranačkim odnosima u političkom svijetu, a bio je i sjajan fundriser, sjajan sakupljač novca. Ivan Pavao II. imenovao je tisuće biskupa, u tome je (kao i u drugim slučajevima) bio uvučen da počini pogreške. No, doista je apsurdno svaliti krivnju na Franju, kao što to čini Viganò, predstavljajući papu Wojtylu kao vrlo bolesnog papu i stoga kao onoga koji je podlijegao mišljenjima onih oko njega još pet godina prije njegove smrti: to jednostavno nije istina. A Viganò to također dobro zna. Također je iznenađujuće da na popisu uključenih ljudi izostavlja ime najbližeg i najutjecajnijeg suradnika Ivana Pavla II., njegova tajnika, biskupa Stanislava Dzwisiza.
PM: Ne nedostaje suučesnika u širenju Viganove “velike laži”?
AT: Viganò je imao neophodnu prethodnu potporu, a zatim i apsolutnu potporu u političko-medijskoj galaksiji, od novina, online portala, i od protupapinskih blogova koji su se posljednjih godina specijalizirali za svakodnevni napad na Papu, što god da učini ili rekne, često stavljajući na stranicu iskrivljenu i instrumentalnu sliku stvarnosti, namjerno ignorirajući Franjino učiteljstvo. U nekim slučajevima to su mediji koje podržavaju krugovi koje malo zanimaju doktrinarna pitanja, ali se jako boje poruke trenutnog Pape o pitanjima ekonomije, financija, trgovine oružjem, okoliša, migracija i siromaštva. Nije moj stil davati imena i zato ću ovdje stati.
PM: Znamo da su dokumentaciju Viganò dobro prihvatili europski i američki anti-Franjo krugovi. Konkretno, s pravom se zadržavate na onim američkim. Svijet sastavljen od dosluha između crkvenih i političkih krugova i velikih financija. Koji su njihovi politički i drugi ciljevi?
AT: Ti krugovi ne mogu podnijeti da postoji Papa koji je postao vjerodostojan svjetski autoritet po pitanjima socijalnog nauka. Franjo je svojim intervencijama i enciklikama – spomenimo Laudato si’ – postavio ozbiljno pitanje o održivosti trenutnog ekonomsko-financijskog modela, tražeći od svih da razmotre pravno liječive mjere. Po prvi je put ukazao na usku vezu koja postoji između problema koji se obično smatraju nepovezanima, poput ekološke krize i obrane stvorenoga, ratova, siromaštva, migracija, ekonomsko-financijskog sustava. To zastrašuje, jer određene moći ne mogu podnijeti ova pitanja i radije nas tjeraju da vjerujemo kako živimo u najboljem mogućem sustavu, čak i za kršćansku vjeru, i da je najviše što trebamo učiniti je naučiti ljude da budu iskreni. Umjesto toga, Franjo ukazuje na postojanje problema u samim strukturama. Postoje i ono što je Ivan Pavao II. još u Sollicitudo rei socialis (1987.) nazvao «strukturama grijeha».
PM: U knjizi propitkujete uznemirujući Red Hat Report. Što je to točno i u koju svrhu se predlaže? Koga želi pogoditi?
AT: Red Hat Report samo je jedan – trenutno najnemirljiviji – od fenomena koji pokazuju da postoje laici, pa čak i biskupi, nažalost, koji Crkvu brkaju s korporacijom, misleći da će čišćenje i borba protiv korupcije doći sa sve preciznijim korporativnim propisima. Ali ovo je tek, tako reći, “najplemenitiji” dio operacije. Također je očita namjera pilotiranja sljedećih konklava na temelju javno objavljenih dosjea koji su već naciljali kardinala Pietra Parolina, državnog tajnika.
PM: U knjizi se prisjećate bitki Benedikta XVI. i Franje protiv pedofilije. Pedofilija, smrtonosni je to rak za Crkvu. Papa Franjo svoju borbu protiv zločina pedofilije povezuje s borbom protiv klerikalizma. Zašto? Postoji li svijest o tome u kršćanskoj zajednici?
AT: Još uvijek nema raširene svijesti. Franjo s pravom tvrdi da svako seksualno zlostavljanje, koje počini klerik prema maloljetnoj ili ranjivoj odrasloj osobi, proizlazi iz klerikalizma i uvijek se prvo konfigurira kao zloporaba moći i savjesti. Ne trebate tko zna koje studije da biste to razumjeli: svećenik zlostavljač vrši utjecaj na maloljetnu ili ranjivu odraslu osobu. Sam McCarrick bio je biskup bogoslova i mladih svećenika (svi odrasli) koje je odvodio do kuće na plaži. Vršio je moć i utjecaj nad njima. Ne mogu se to predstaviti kao «homoseksualni odnosi» na isti način kao oni između dvije odrasle osobe, slobodne i s pristankom. Čini mi se i samorazumljivim. Ipak, reći to pokrenulo je reakciju anti-papinske političko-medijske galaksije, koja opsesivno ponavlja: problem nije klerikalizam već homoseksualnost.
PM: U Katoličkoj crkvi postoji veliko pitanje homoseksualnosti. Teško pitanje za Crkvu … Je li to tako?
AT: To je osjetljivo pitanje. Nažalost, odabir u bogoslovijama u tom je smislu ostavio mnogo željenog i zaređene su osobe koje nisu imali razriješenu spolnost i sposobnost da žive u celibatu. Ali u tom se smjeru poduzimaju značajni koraci. Jedna mi je činjenica upadljiva: oni koji danas viču “na vuka!” za homoseksualnost u Crkvi, isti su oni ljudi koji su do prije nekoliko godina na uvođenje psihijatara i psihologa u bogoslovije gledali kao dim u očima. Jedna od optužbi koju je netko iz Vatikana iznio protiv tadašnjeg kardinala Jorgea Maria Bergoglia bila je da je previše koristio psihologe u bogosloviji u Buenos Airesu. Upadljivo je da danas upravo oni koji nisu željeli ove konzultacije optužuju Papu za homoseksualnost u Crkvi.
PM: Ukratko, Viganòov dokument samo je povećao, u određenim konzervativnim krugovima, svjetovnu želju za moći i osvetom. Izgovor za teško lobiranje. Crkva Franjinih protivnika sliči Crkvi “Velikog inkvizitora” koju je napisao Dostojevski. Crkvi, to sigurno umirujućoj. Što mislite kako će se razvijati Franjin hod? Za protivnike nema više što reći…
AT: Ne bih to znao. Svakako postoje oni koji žele Crkvu pretvoriti u jedan veliki jedinstveni sud; oni koji se postave na pijedestal i optužuju druge da su korumpirani predstavljajući se kao jedini čisti (šteta što ni u slučaju Viganòa to nije neka istina); oni koji traže sigurnost i zaklon u pravilima ponašanja, u sve preciznijim etičkim i korporativnim kodeksima. Odgovor kojeg nam nudi Franjo i kojeg je prije njega pružio Benedikt XVI. drugačiji je i ima veze s kršćanskom vjerom: svi smo jadni grešnici, svi trebamo pomoć, oprost, milosrđe. Najiskreniji odgovor je odgovor molitve i pokore. Dirnula me činjenica da se Franjo obratio narodu Božjem pozivajući ih da mole krunicu, pozivajući se također na svetog Mihaela Arkanđela protiv demona, “Velikog tužitelja” koji želi podijeliti Crkvu. Na sreću protivnika – ali i nekih fanova koji su pokušavali i pokušavaju aplicirati svoj plan – Franjo nema više što reći. Jer to, s druge strane, znači da on zaista ima puno toga za reći, za svjedočiti, vraćajući nas na bit kršćanske vjere (rainews.it; fratellanza.net).
Andrea Tornielli je ovaj intervju za RAI News dao 20. studenog 2018. godine, tri mjeseca nakon Viganòova napada na Papu Franju lansiranog istovremeno s nekih američkih medija (Lifesitenews, EWTN: National Catholic Register, Catholic News Agency…) i nekih od talijanskih konzervativnih blogova. Upravo o tim “medijsko-političkim krugovima” i nekim američkim prelatima Tornielli i Gianni Valente (Agenzia Fides) detaljno pišu u knjizi Il giorno del giudizio (288 str.). Papa Franjo je 18. prosinca 2018. godine Torniellija imenovao glavnim urednikom-direktorom svih vatikanskih medija u Dikasteriju za komunikacije. Valente je upravo objavio intervju-knjigu s Papom pod nazivom: Senza Gesù non possiamo far nulla [hrv. Bez njega ne možemo ništa], Libreria Editrice Vaticana, 2019.