Foto: Anne-Laure Danet: “Pitanje sinodalnosti utječe na sve kršćanske tradicije” © Bruno Levy La Croix
Priprema za sinodu o budućnosti Crkve: S drugim kršćanskim konfesijama. Svjedoci promišljaju o pitanjima iz Pripremnog dokumenta poslanog katolicima diljem svijeta. Za La Croix govori Anne-Laure Danet, pastorica, nadležna za odnose s kršćanskim Crkvama u Federaciji protestanata Francuske. Intervju prevodimo u cijelosti.
Florence Chatel | La Croix
Sinodalnost je protestantima upisana u DNK. Što ona znači za Vas?
Anne-Laure Danet: To je način na koji je Crkva ustrojena. Za protestante, Crkva je prije svega događaj. Ona se rađa iz navještaja Riječi Božje putem propovijedanja i sakramenata (krštenje i Gospodnja večera). Bogoslužje zauzima središnje mjesto jer to je prostor povratka na izvor, mjesto gdje slušamo Riječ Božju. Uloga pastora je propovijedanje i dijeljenje sakramenata u službi Crkve. On nema poseban životni status koji bi ga izdvajao od ostalih kao što je to slučaj sa svećenicima u Katoličkoj crkvi.
Život Crkve povjeren je na brigu svima, stoga smo organizirani po prezbitersko-sinodalnom sustavu. Sva se pitanja najprije razmatraju u mjesnoj Crkvi, potom se prosljeđuju Regionalnoj sinodi, ukoliko ona postoji, kao u Francuskoj, zatim se prosljeđuju Nacionalnoj sinodi. Na tim skupovima jedan pastor ima isto mjesto kao i laik, a jedna pametna ravnoteža omogućuje da bude predstavljena čitava Crkva. A glede autoriteta, on ne ide u jednom smjeru. Crkva, kao i Sinoda upućuju na jedini autoritet, onaj Božji. Zato mi govorimo o autoritetu koji kruži, dijeli se.
Što mislite o sinodi Katoličke crkve?
A.-L.D: Ova sinoda je izuzetna prilika za Katoličku crkvu. Veliki potresi dogodili su se nakon objave izvještaja neovisne komisije koja je istraživala spolna zlostavljanja u Crkvi i ove epidemiološke krize, nanoseći veliku bol narodu i kleru Katoličke crkve. Osjećam da mnogi vjernici imaju velika očekivanja i volju za promjenama. Ovo pitanje sinodalnosti tiče se svih kršćanskih tradicija. Smatram da bismo o tome mogli razmišljati zajedno kako bismo se međusobno obogatili. Naše protestantsko iskustvo ne nameće se kao primjer, ali može pridonijeti zajedničkom promišljanju. Nemojmo zaboraviti da je svrha svega omogućiti svakom vjerniku da sazrije u vjeri i da Isusovu Radosnu vijest uzmogne dijeliti s drugima. Za mene je jako važna molitva na tu nakanu zato što vjerujem da tamo gdje su stvari zapele, Bog otvara druge mogućnosti.
Već tridesetak godina zalažete se za ekumenski dijalog. Gdje je danas taj dijalog, osobito između protestanata i katolika?
A.-L.D.: Znatno je uznapredovao. Između protestanata i katolika dotaknuli smo se svih tema. Preostale su još tri s kojima smo se našli u slijepoj ulici: imamo različito razumijevanje i različite definicije Crkve, pa prema tome i ministerija i euharistije. Kako bismo ovim pitanjima mogli pristupiti na novi način, sada tražimo načina za obnovu metode dijaloga.
Koje su to nove metode?
A.-L.D.: Metoda koja je donosila ploda bila je metoda diferenciranog konsenzusa. Razlike uviđamo, ali one ne razdvajaju. Slažemo se u određenim zajedničkim elementima koji su dovoljno snažni da možemo reći da nam je ono bitno zajedničko. Upravo na ovaj način su luterani i katolici 1999. mogli potpisati zajedničku deklaraciju o doktrini opravdanja koja je u vrijeme Reformacije bila razlogom raskola. Potom ju je potpisala Reformirana, Anglikanska i Metodistička crkva. A danas bi s njom trebalo upoznati naše mjesne Crkve, jer ako naviještamo isto spasenje, ništa nas ne sprječava da, na primjer, zajedno dajemo vjersku pouku.
Druga metoda je prijemljivi ekumenizam. Do sada smo jedni drugima izlagali svoje gledište. Sagledali smo razlike i dodirne točke; tražili ono u čemu se slažemo i tumačili ono u čemu se razilazimo. Ubuduće, umjesto da izlažem svoje viđenje, počinjem tako da najprije saslušam drugoga pitajući se što je kod njega vrijedno, koja je njegova osobitost, bogatstvo njegove tradicije. Katkad ono što nas dijeli nisu razlike nego naglasci. Slušajući drugoga, propitujem svoju vlastitu tradiciju: što to meni manjka, a on je uspio razviti? Naravno, ne radi se o onome „kopiraj – zalijepi“, nego o tome da prilagodim, da ono što sam razumio od druge tradicije, prenesem u svoju. Dakle, moguća je određena propusnost kakva postoji i unutar svake Crkve u kojoj postoje različiti pristupi.
I konačno, jedna jako važna metoda, ona koja ozdravlja pamćenje. Kroz vrlo dugi period, protestanti su se određivali kao oni koji su protiv katolika. Povodom 500 godina Reformacije, zajedničkim radom stvoren je dokument naslovljen Od sukoba do zajedništva, u kojem su katolici i protestanti napisali zajedničku povijest Reformacije. Povijest ne možemo promijeniti, ali način na koji o njoj govorimo, može voditi smirivanju odnosa.
Spominjali ste jednu vrstu propusnosti. Je li za dijalog potrebno prožimanje ili iskorak?
A.-L.D.: Svaki dijalog je korak obraćenja u evanđeoskom smislu: promjena smjera. Nakon dijaloga, nisam više ona ista. Drugoga gledam drugim očima. On više nije netko koga otkrivam, nego netko koga poznajem i s kojim ću moći uzajamno dijeliti, ići naprijed. Kada sam bila pastor u 14. okrugu Pariza, često sam surađivala s jednim prijateljem, katoličkim svećenikom. Jednom prilikom dok smo razgovarali o našem odnosu prema Mariji, objasnio mi je zašto on ima potrebu da joj se obraća molitvom. To mi je omogućilo da razumijem, ne da prihvatim. Za vrijeme susreta, zajedno smo molili Oče naš, a on je u molitvi zazivao i Mariju. Te male pomake, primijetila sam ih i kod zajedničkog čitanja Biblije. Ja razvijam jednu ekumensku verziju od lectio divina, metodu meditativnog čitanja Svetog Pisma koju smo dobili od katolika. Kada postoji međusobno povjerenje i povjerenje prema tekstu, nešto se događa. Najednom neka riječ odjekne u meni i obasja mi čitav dan. Ovaj bljesak uskrsnuća mijenja mene i moj način razmišljanja. Pomaže mi da se angažiram, da preuzmem obveze.
U tijeku je Molitveni tjedan za jedinstvo kršćana. Zašto je potreban?
A.-L.D.: Osnovni motiv ekumenizma je “puno jedinstvo”, to znači da se uzajamno prepoznajemo kao istinska Crkva Isusa Krista. Ovaj tjedan nas podsjeća na to da smo još podijeljeni. To je bolno. Zajednička molitva je bitna, razgovor u međusobnom povjerenju daje nam snagu da bolje živimo svoju vjeru i da s našim suvremenicima dijelimo radost naše vjere. Kršćanski život je elan, zato su reforme dobre jer nam omogućuju da se usmjerimo na bitno. U Bibliji riječ “kriza” označava “raskrižje”. Radi se o tome da raspoznamo smjer u kojem treba ići i od njega učinimo vrijeme milosti (La Croix).