Antonia Čačić: crkve su prepune religioznog kiča, time u sakralni prostor ulazi laž

Doc. dr. sc. Antonia Čačić održala je predavanje „Umjetnost i kič: Kako odgajati za likovnu kulturu u području religije“ u ponedjeljak 28. kolovoza na Katehetskoj ljetnoj školi za vjeroučiteljice i vjeroučitelje u srednjim školama u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu.

Predavačica je uputila na tri karakteristična previda u procesu obrazovanja koja su se odrazila na nesnalaženje publike u vrednovanju likovnog (vizualnog) umjetničkog djela. Prvi je da vizualni medij (likovni jezik) ima svoje zakonitosti koje je potrebno svladavati kako bi se stekli alati za artikuliranje kreativnosti s ciljem da se dođe do razine na kojoj se postaje slobodan u korištenju stečenih alata. Drugi je da obrazovni sustav (osim umjetničkih škola i umjetničkih studija) ne nudi dovoljne uvjete za upoznavanje s vizualnim jezikom i mišljenjem, i to ne samo na razini na kojoj je moguća artikulacija kreativnosti, već i na onoj na kojoj se raspoznaje umjetničko od neumjetničkog. Treći je da u nepoznavanju temeljnih sastavnica vizualnog jezika i mišljenja, suvremena publika nema velike izglede za snalaženje ne samo u nepreglednom polju umjetničkih pojava koje su se dogodile od sredine 20. stoljeća do sada, već joj nedostaju kriteriji za razlučivanje umjetničkog od neumjetničkog i u klasičnom smislu. 

Prema mišljenju dr. Čačić, kada se promotre ove tri točke u kontekstu obrazovnog sustava, rezultanta je očita, a problem odgajanja za likovnu kulturu u području religije, s rizikom zapadanja u kič, pokazuje se u svoj svojoj težini. Predavačica je uputila da se obrazovna praksa sustavno nastavlja s pasivnim stavom da će se ipak nekako uspjeti prenijeti neka znanja iz područja umjetnosti narednim generacijama. „Zaista, kako odgajati za likovnu (vizualnu) kulturu u području religije? Jednako kao i u bilo kojem području, a to znači kultivirati i preobražavati pogled za raspoznavanje strukturnog od efektnog, gradbenog od dekorativnog, a koje u svom daljnjem razvoju vrednovanja vodi prema razlučivanju istinitog od lažnog u umjetničkom djelu, što je uglavnom ujedno i razlikovanje umjetnosti od kiča“, navela je dr. Čačić. 

Osvrnula se i na fenomen kiča koji se načelno povezuje s lažnim, patetičnim, sentimentalnim, sladunjavim. Ludwig Giesz na kič gleda kao na antropološki problem te njegovu pojavu vezuje uz tzv. „kičerska stanja“ gdje su kič-objekti na neki način samo posljedice takvih stanja. Jedna od glavnih osobina kiča je da nas hoće obmanuti, a namjera autora u tom pogledu nije uvijek svjesna. Prema Hermanu Brochu, kič kao sustav imitacije gotovo u svemu može nalikovati sustavu umjetnosti, a ne bi se pojavio niti održao da ne postoji čovjek koji voli kič. Broch ne smatra kič samo lošim i lažnim u umjetničkom smislu, već i etičkim problemom, te zlom u vrijednosnom sustavu umjetnosti. Eli Friedlander također drži da kič nije poniženje samo u području estetike, već je i etički problem koji vodi u oblik duhovnog zla. 

Predavačica je pojasnila da se u postmoderni brisanjem granice između života i umjetnosti također briše granica između umjetničke i masovne produkcije te granica između visoke umjetnosti i popularne kulture. A upravo se kič povezuje i s masovnom potrošnjom s obzirom da su u procesu industrijalizacije nastali uvjeti za masovnu proizvodnju lako dostupnih kič-predmeta, odnosno predmeta u kojima efektnost prevladava nad strukturom, a dekorativnost prikriva mane gradbenog. 

Protumačila je da su u vremenima kada je umjetnost motivom bila bliska sadržajima religije, religija i umjetnost bile su suradnice. No svijest o autonomnoj prirodi umjetnosti dovodi ne samo do nesnalaženja u pitanjima o tome što umjetnost zapravo jest, već i do konkretnih problema; kako opremiti crkve, istaknula je dr. Čačić i pri tome je uputila da na vidjelo izlaze problemi; da obrazovni sustav ne nudi uvjete za razvijanje vizualnog mišljenja, te da suvremeni promatrač nema velike izglede za snalaženje u nepreglednom polju pojava koje su se dogodile od sredine 20. st. Istaknula je da je razlikovanje umjetnosti od kiča u pastoralnom smislu od velike važnosti jer je to ujedno razlučivanje istine od laži. Navela je da Karl Pawek ističe da je za religijski kič tipično ne samo pomanjkanje forme, nego mu nedostaje i teološka vrijednost i da je kršćanski kič istodobno svjedočanstvo velikog gubitka teološke biti. Upozorila je da religiozni kič počesto nastaje u podilaženju prosječnom ukusu i pri tome upada u dopadljivost, naturalizaciju, sentimentalnost, itd. Crkve su danas prepune takvih djela, s čime u sakralni prostor ulazi neka vrsta laži koja se najčešće manifestira kao prijetvornost u strukturi djela prikrivena narativnošću (deskriptivno obrađenim religioznim motivom). Predavačica smatra da pri rješavanju problema kiča u religijskoj umjetnosti nije dovoljno biti kritičan, već treba ujedno upućivati na uspjela djela.

Antonia Čačić rođena  1976. godine u Zadru. Završila je studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. E. Kokota, 2002. godine. U Ljubljani, na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje, u klasi prof. G. Gnamuša, 2006. godine završava poslijediplomski studij slikarstva. Izlagala je na mnogobrojnim samostalnim i kolektivnim izložbama u domovini i inozemstvu. Bavila se pedagoškim radom (Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću u Zaboku; Studij Tanay, Zagreb; Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, itd.). Članica je HDLU-a Zagreb i HDLU-a Rijeka. U siječnju 2023. na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu obranila je doktorski rad na temu “Istina kao kriterij umjetničkih djela” (ika; fratellanza.net).

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom ovdje ili našu Fb stranicu klikom ovdje.