U tekstu Što je problem ovoga svijeta? (Katolički tjednik 22/2019, str. 33.-34.) gospođa Danijela Blažeka daje osobno viđenje o globalnom zatopljenju i onečišćenju okoliša. Između ostalog ističe da je “globalno zatopljenje mit”, te reagira na izvješće UN-a i Papin govor sudionicima plenarnog zasjedanja Papinske akademije društvenih znanosti 2. svibnja 2019.
Raduje me što ulazimo u jednu otvoreniju kulturu dijaloga unutar Crkve u kojoj je moguće slobodno izreći svoj stav, makar on bio drugačiji od biskupova, pa i od onog Rimskog. Vjerujem da je to drago i samom Papi. No, upravo je na Svetkovinu Duhova Rimski biskup istaknuo kako neusuglašenosti često postaju podjele i da ne bismo smjeli upasti u kulturu pridjeva i vrijeđanja. Smatram da gore spomenuti tekst ostaje samo na razini neusuglašenosti.
O temi globalnog zatopljenja i onečišćenja okoliša ljudi imaju različite stavove, no ovdje bih htio reagirati na samo dvije rečenice iz teksta koje glase: “No, nitko ni onda kao ni danas neće reći da je najveći problem svijeta nezajažljivo ponašanje upravo onih najbogatijih koji su istodobno ‘krema’ svijeta i koji to svoje ponašanje prenose i svima drugima, nego će reći da je problem broj ljudi u svijetu. I to, naravno, upravo onih najsiromašnijih, jer bogati nemaju puno djece…”
Ako nitko znači nitko, onda navedena rečenica nije točna. Dokaz za to je cjelovita enciklika Laudato si pape Franje (osobito brojevi: : 14, 20-31, 48-52, 60, 122-123 i 173). I naravno, nije Papa jedina osoba koja govori o većoj odgovornosti moćnika ovog svijeta, ali ga navodim kao primjer.
Napisao je Papa cijelu encikliku (ukupno 246 brojeva) o brizi za zajedničku kuću odnosno o cjelovitoj ekologiji, baš zato što zagađivanjem okoliša najprije stradaju upravo siromašni, jer njima prvima nestane pitke vode, a time i hrane. I oni su prvi koji oboljevaju. I u takvom ozračju onda cvate korupcija, prodaja humanitarne pomoći, lijekova, hrane (ako ovo troje uopće dođe), a onda i trgovina organima, ljudima, zlostavljanja, razne diskriminacije itd. Sve je povezano. A kad to izazove određeni val migracije, onda nam je to prijetnja bez ikakvog razlučivanja korumpiranih i delikventnih od većine osoba koje nedužne pate njihovu tiraniju i trpe u siromaštvu. O tom razlučivanju govorio je Papa puno puta (usp. npr. predavanje Prihvatiti, zaštititi, promovirati i integrirati, osobito podnaslov sastavljen od ista ta četiri glagola na ovom linku). Parafrazirajući ga, možemo reći kako nas Rimski biskup poziva da ne povisujemo ograde, nego da produžimo stolove.
I da, glede pojma održivi razvoj bilo bi dobro pročitati encikliku Caritas in veritate (osobito IV. poglavlje) ili Katehezu pape Benedikta XVI. od 27. siječnja 2010., kada je rekao: “Kao što sam podsjetio u svojoj nedavnoj enciklici Caritas in veritate, održiv je samo onaj razvoj koji poštuje stvoreni svijet i koji ne šteti okolišu, a u ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan mira istaknuo sam kako je i izgrađivanje trajnoga mira vezano uz poštivanje okoliša”. Vidimo kako ni za Benedikta XVI. održivi razvoj nije tek “naizgled lijepa fraza” koja “iza sebe krije nešto vrlo mračno”. Takav održivi razvoj, koji treba itekako paziti na našu zajedničku kuću, prema cjelovitom nauku Pape Benedikta XVI. jako je važan, a istina je da kao i drugi termini (npr. Bog, ljubav, istina, vjera, religija, krunica, zakon…) tako i ovaj može biti zlupotrebljen.
Kada je riječ o ovoj temi, a prije upiranja prsta u Rimskog biskupa – koji je, iako grešnik kao i svi mi, ipak Petrov nasljednik izabran po Duhu Svetom – bilo bi dobro da se svi koji se smatramo vjernicima, a i svi ljudi, upitamo: Kajemo li se za grijehe učinjene protiv zajedničke kuće? Zašto su Sarajevo ili Zenica zimi gotovo redovito među najzagađenijim gradovima na svijetu? Ima li ilegalna sječa i krađa šuma ikakve veze s odronima zemljišta u BiH i HR, sa stradanjima ljudi i njihovih kuća? Zašto bacamo smeće tamo gdje mu nije mjesto i tako zagađujemo rijeke, šume, more? Može li se otpad razvrstavati, hrana ne bacati, voda štedjeti? Možemo li minimalizirati upotrebu plastike i drugih štetnih materijala? Što država u kojoj živimo čini po tom pitanju? Što svatko od nas osobno i svi mi kao zajednica možemo učiniti kako bismo pokazali brižnost za prirodu i sestre/braću koje je, kao i nas, stvorio jedan Bog? Jer Boga vidi tko mu stvore gleda (P. Preradović). I ne samo gleda, nego ih i ljubi.
A bogataši? Oni će teško u Kraljevstvo Nebesko. Netko je to već davno rekao?
Fratellanza umana (11.06.2019.)
Autorski sadržaji na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.