Priče o urotama vrlo su popularne i zapaljive. Mogli smo to ponovno vidjeti u vrijeme pandemije. No kako se suočiti s ljudima koji su tome privrženi? Benediktinac p. Anselm Grün u petak 17. ožujka u intervjuu za katolički portal domradio.de daje nekoliko savjeta.
Poznati benediktinac i autor bestselera Anselm Grün (78), ima savjete kako se nositi s pričama o urotama. Ako netko u to vjeruje, onda tada nema „objektivne rasprave o tome tko je u pravu“, rekao je. Umjesto toga, može se nastojati dokučiti koji se strah iza toga krije, odnosno zašto druga osoba tako misli: Važno je „da obratim pažnju na osobu“.
Vjerovanje u mitove o urotama uvijek ima neki svoj razlog, smatra benediktinski redovnik iz samostana u Münsterschwarzachu. „Vjerojatno se radi o strahu od budućnosti. A kada se progovori o strahu, onda ja stvarno upoznajem osobu.“ Mnogi su se priklonili takvim pričama „jer se osjećaju neslušano“. U tom pogledu može pomoći slušanje i nastojanje razumjeti osobu. Ako se netko skriva iza ovog uvjerenja, morate prihvatiti da trenutno ne možete pronaći pristup toj osobi. Tada si možete reći: „Ne odustajem od ovih ljudi. Nadam se da će pomirenje biti moguće kad-tad, ali ne sada.“
Kako pomirenje može uspjeti
Upravo je izašla redovnikova knjiga „Vrijeme pomirenja“ („Zeit der Versöhnung“). U njoj se Grün bavi pitanjem kako prevladati podjele te kako možemo raditi zajedno i u kriznim vremenima. Priče o urotama podijelile su neke obitelji i razorile prijateljstva, rekao je autor. Ni u političkim raspravama mnogi više ne slušaju jedni druge, ne uvažavaju tuđe mišljenje, nego jednostavno zastupaju svoj stav i žele biti u pravu. „Sposobnost slušanja i razumijevanja sve je manja i manja.“
Grün je istaknuo da pomirenje može uspjeti ako se prvo vjeruje u drugoga: „Ne samo vidjeti negativno i neprijateljsko u njemu, nego da je svatko osoba koja žudi za mirom.“ Osim toga, pomirenje uključuje i samog sebe. “Mnogi su ljudi podijeljeni unutar sebe, a ta podijeljenost se onda prenosi i na vanjski svijet“.
Mitovi urote – „izokrenute religije“
Mitovi ili teorije urota [etimološki od: u- + prasl. rota: zakletva] često ciljaju ili diskriminiraju cijelu skupinu koja se smatra neprijateljem i krivcem za stvarne ili umišljene prijetnje. Polariziraju društvo i potiču nasilni ekstremizam. Većina ljudi širi takve mitove jer u njih uistinu vjeruje, ali drugi ih bezobzirno koriste da naštete društvu.
Povjerenik njemačke savezne pokrajine Baden-Württemberg za borbu protiv antisemitizma i religiolog Michael Blume pak, kada govori o ovom fenomenu, nastoji ne govoriti o „teorijama urote“, već o „mitovima urote“, jer su teorije podložne provjerama, mitovi ne.
Mitovi urote, prema Blumeovim riječima, funkcioniraju poput „izokrenutih religija“: U religiji ljudi uče da dobro prevladava, da mogu vjerovati svijetu i da će na kraju, ipak, biti dobro. A ako još nije dobro, onda još nije kraj. U religijama svijetom prevladava dobro, dok se u mitovima urota vjeruje u prevlast zla. Nekada su to bili đavoli i demoni, a sada su to „gmazovi“. Pa se onda stara demonologija jednostavno pretvara u pseudoznanost. To sliči manihejskom dualizmu. Time nastaju bizarne kozmologije i mitologije koje su zapravo upravo takvi obrnuti sustavi vjerovanja. Blume zaključuje da se i religije potencionalno mogu izopačiti, preokrenuti, kao što je to bio slučaj s antisemitizmom (vatican news; domradio.de; fratellanza.net).