Putovanje Pape Franje u Irak obilježeno je poticajnim međureligijskim i ekumenskim susretima. Benediktinac Nikodemus Schnabel sagledava moguće plodove susreta. “Pape su različito pristupili islamu. Uz to, kršćansko-islamski dijalog pomalo je mukotrpno otkriven dijalog na Zapadu u usporedbi s unutarkršćansko-ekumenskim ili judeokršćanskim dijalogom”, kaže. “Mi Europljani često imamo vrlo eurocentričan pogled. Ali kršćanstvo je mnogo više od starog Rimskog Carstva. Ne smijemo zaboraviti važnu neeuropsku tradiciju u Mezopotamiji, inače ćemo biti kastrirano kršćanstvo”, upozorava p. Nikodemus.
Uoči putovanja, Papa Franjo je jasno rekao: “Ne možete po drugi put razočarati ljude”. Iako Ivan Pavao II. nije mogao otputovati u Irak 2000. godine, Franjo nije dopustio da ga korona ili sigurnosne brige odvrate od njegovih planova putovanja. Za razliku od mnogih kritičara, benediktinac p. Nikodemus Schnabel zadovoljan je Papinim posjetom Iraku. Plodovi ovog putovanja postupno će postati vidljivi, siguran je. “Kao isusovac, Franjo zna da se iz središta ne može razumjeti svijet. Izlazak na marginu njegov je credo“, kaže, te dodaje da je Franjo “došao kao pokajnik”, tražeći oproštenje od svih Iračana zbog ratova koje je vodio Zapad.
“Mi na Zapadu vrlo smo dobri u raseljavanju. Zašto Irak izgleda onako kako izgleda danas? Postojala je i kršćanska metafora rata u Iraku. SAD su propagirale rat kao kršćansku misiju za oslobađanje Iraka. Iračani to do danas nisu zaboravili. To je zapadnom kršćanstvu dalo vrlo lošu reputaciju u Iraku. I sad dolazi Rimski biskup i traži oprost za krivnju Zapada. Snažno! Papa je svojim posjetom pokazao iračkom narodu da Zapad ne može doći u Irak samo s oružjem”, rekao je Schnabel u razgovoru za KNA.
On smatra da je Papino putovanje savršeno tempirano, tako da je Franjo uspio preusmjeriti fokus svjetske javnosti i upozoriti da “postoje i druge trenutne drame na ovom svijetu, osim korone!”, primjećuje benediktinac. “Putovanje je slijedilo impresivnu dramaturgiju. Nakon ‘političkog’ prvog dana, drugi dan se odnosio na međureligijski dijalog u Najafu i Uru. A onda treći na kršćanski ekumenizam. Franjo je posjetio Sirijsku pravoslavnu crkvu i Armensku apostolsku crkvu – nije se radilo samo o katolicima u Iraku”, kazao je, dodajući da je Papina poruka bila jasna: “kršćanstvo nije samo europska religija koja je nastala na Mediteranu, već ima vrlo važan neeuropski korijen u Mezopotamiji. Njegova enciklika Fratelli tutti odigrala je glavnu ulogu. Na ovom putu bratstva, Papa se želio usredotočiti na Fratelli tutti, koja je u osnovi nova socijalna enciklika. A što se tiče kršćana, njegova posljednja rečenica u Erbilu bila je programska: ‘Vi ste u mom srcu!'”, podsjetio je p. Nikodemus.
Veliki ajatolah Ali as-Sistani gotovo da godinama nije primao posjetitelje pa je srdačan prijem Pape Franje izvrsna poruka, a p. Nikodemus se stoga retorički pita tko je mogao zamisliti da će Irak sastanak Pape i Velikog ajatolaha (6. ožujka) proglasiti Danom tolerancije. On u tome vidi “simboličnu politiku u najboljem pozitivnom smislu”, no “nema sumnje da je još dug put” pred njima. Prema dokumentu o ljudskom bratstvu iz Abu Dhabija, Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) također su imali Godinu tolerancije, “ali to ne znači da su oni sada uzor države u pogledu ljudskih prava”, kaže benediktinac, poentirajući: “Ako postoji natjecanje između Emirata i Iraka oko toga tko živi s više tolerancije, onda se radujem ovom natjecanju. Može se samo poželjeti takvo nadmetanje tolerancije i suživota. To bi mogao biti konkretan plod papinskih napora”.
“Pape su različito pristupili islamu. Uz to, kršćansko-islamski dijalog pomalo je mukotrpno otkriven dijalog na Zapadu u usporedbi s unutarkršćansko-ekumenskim ili judeokršćanskim dijalogom”, smatra p. Nikodemus. “U dijalogu s islamom čini mi se da je put malo duži. Morate ići strpljivo i ustrajno. Očito je da Franju to jako zanima i želi ići naprijed”, zaključuje.
“Mi Europljani često imamo vrlo eurocentričan pogled. Ali kršćanstvo je mnogo više od starog Rimskog Carstva. Mi nemamo samo zapadnoeuropsko-rimski i istočnoeuropsko-grčki obred, već i važnu neeuropsku tradiciju u Mezopotamiji, u Aziji. Ovdje je Papa podsjetio na neeuropsko kršćanstvo i iskazao mu čast. Ne smijemo zaboraviti ovu tradiciju, inače ćemo biti kastrirano kršćanstvo”, kaže benediktinac, pozivajući da “napokon uvedemo blagdan svetog Abrahama, svete Sare i svete Hagare u liturgijski kalendar Zapada – i rado se odreknemo mnogih drugih spomendana svetaca koji nemaju tako središnje univerzalno značenje”. Nedostatak liturgijskog štovanja praroditelja na Zapadu “jasno pokazuje našu slijepu točku u razumijevanju tradicije. Bilo bi dobro da i mi liturgijski slavimo naše zajedničke korijene, koji za velike monoteističke religije leže u Uru. Papa Franjo sada je tamo napravio prvi korak svojim posjetom i svojom ‘molitvom djece Abrahamove'”, zaključio je p. Schnabel (kna; fratellanza.net).