Budući svećenici su siromasi pozvani na prekrasno poslanje u kojem je „dovoljan Bog“. Njihova je veličina, kaže Benoist de Sinety, župnik Saint-Euberta u Lilleu, u tome što se odriču živjeti svoje svećeništvo prema svjetovnom modelu
Benoist de Sinety
Francuskim bogoslovima koji su se ovog vikenda okupili u Parizu, papa Franjo poslao je ovu poruku: „Dovoljan je Krist“, kao odjek molitve svete Terezije Avilske „Solo Dios basta“. U odnosu na prošla vremena, bogoslova je sve manje i jasno im je da ne mogu očekivati ni društveno priznanje ni veliko povjerenje.
Ministerij zahvaćen dubokim promjenama
Naravno, tu su i vjernici, pažljivi i brižni. Ali postoji veliki rizik da ih uguše pažnjom i zahtjevima. Prije stotinu godina svećenik je neumorno radio za zajednicu kojoj je pripadalo možda kojih 70% sugrađana. Njegov nasljednik, 50 godina kasnije, davao je sve od sebe za zajednicu u kojoj se okupljalo oko 25% njih. Danas njegov nasljednik izgara za narod u kojem se prepoznaje tek 8% Francuza. A za 20 godina? Možemo se potpuno posvetiti stotini ovaca kao da su jedine. S istom velikodušnošću i s istim entuzijazmom. Uz rizik da se i ove posljednje ovce na koncu umore i izgube želju brinuti o drugima, jer im je tako lijepo s njihovim pastirom.
Svećeništvo ostaje nepromjenjivo u svom poslanju posredništva i praćenja, to je neupitno. Jer sama njegova bit je u tome da pripomogne otvaranju srca i duša Kristovoj prisutnosti i da prikazuje molitve cijelog čovječanstva. Ali treba biti slijep pa da se ne primjeti kako je vršenje ovog poslanja, ove službe, zahvaćeno dubokim promjenama. Nitko ne posjeduje ovu službu, ni oni koji su to tvrdili prije 40 godina, ni oni koji si umišljaju da su to postigli danas. Svaki novi pokušaj teoretiziranja ili nametanja modela raspršio se u licemjerju i sektaškim ekscesima. Doista, samo Duh, jedino on je taj koji krči put. Put koji ide prema naprijed jer ništa nije nepomično, osim smrti. Zato trebamo nastojati da što više prianjamo uz Krista, u istini i bliskosti. I da u tome pronalazimo radost.
Naučiti primati
Nije to jednostavno. Jer niti vjernost nije jednostavna, kao ni molitva, ni predanje vlastite volje u zajedništvo s voljom Drugoga, u istinskom povjerenju. I upravo zato avantura je lijepa. Štoviše prekrasna. Jer ništa nije unaprijed određeno: svećenik nije tumač nepromjenjivog teksta kojeg treba samo recitirati. On je, uostalom kao i svi krštenici, pozvan da istražuje Pisma i da istovremeno rado otkriva svijet; da uživa u Božjoj prisutnosti i da istovremeno nastoji ljubiti bližnjeg. Treba odustati od želje da sve definira, sve objasni, sve zna, kako bi naučio primati i otkrivati. Inače, kako će se diviti sakramentima koje slavi? Kako će plakati i radovati se zbog boli i radosti onih koje susreće? Prije svega, kako će očuvati čežnju za Bogom ako je navikao definirati njegova obilježja?
Prionuti uz Krista možda je prije svega u tome da djelom potvrđujemo temeljnu istinu koja nas poziva da priznamo da je Isus jedini istinski posrednik i jedini pastir. I ako u nama, svećenicima i laicima, djeluje na različite načine, ne možemo ga zatvoriti u nijedan obred, nijedan govor. „Osuđeni“ smo na vječno iščekivanje njegove milosti i zadivljeno otkrivanje njegovih djela.
Divno poslanje
Sjećam se voditelja izviđača s kojim sam razgovarao prije par godina. Zgrozilo ga je ono što je kapelan rekao mladima koji su progovorili o svojim sumnjama. Odgovorio im je završavajući tumačenje ovim riječima: „Sve što sam vam rekao stoji, ne mogu pogriješiti jer sam na svom ređenju primio milost.“ Voditelj je bio osupnut ovim odlučnim tonom i pristojnim šalama nekih mladih ljudi kojima su te riječi bile upućene. Nemamo mi nikakvu supermoć, nikakvo sveznanje. Mi smo siromasi koji su pozvani na prekrasno poslanje, otvoreno za pozive Boga živoga. I naša je veličina u tome da ga živimo kao neprestani poziv na poniznost i odricanje da od sebe pravimo svjetovne uzore.
„Neka te ništa ne uznemirava, neka te ništa ne plaši, sve prolazi, Bog se ne mijenja, strpljivost postiže sve. Tko ima Boga, ima sve: dovoljan je Bog. Uzdigni svoje misli prema nebu; neka te ništa ne uznemirava, ništa ne brine. Slijedi Isusa Krista velikodušna srca i što god se dogodilo, ničeg se ne boj. Vidiš li slavu svijeta? To je isprazna slava, nepostojana; sve prolazi. Čezni za nebeskom koja vječno traje. Bog je vjeran i bogat obećanjima, On se ne mijenja. Voli Ga kako zaslužuje neizmjerna Dobrota, ali istinske ljubavi nema bez strpljenja. Neka dušu čuvaju povjerenje i živa vjera, onaj tko vjeruje i nada se, postiže sve. Čak i ako vidi da ga napada pakao, onaj tko ima Boga, osujetit će njegove namjere. Pa i ako ga pogađaju napuštenost, križevi, nesreće, ako je Bog njegovo blago, ništa mu ne nedostaje. Zato odlazite, dobra ovoga svijeta; odlazite, isprazne radosti: pa i ako izgubimo sve, dovoljan je Bog. Tako neka bude“ (sv. Terezija Avilska) (fr.aleteia.org; fratellanza.net).
S francuskoga prevela: Vesna Zovkić, Isusova mala sestra