U propovijedi mise slavljene u Rabatu, papa Franjo komentira evanđeosku Prispodobu o izgubljenom sinu, ikonu beskonačnog Očevog milosrđa. “Najveće bogatstvo kršćanina je sudjelovanje u ovoj ljubavi”.
Andrea Tornielli – Vatican News
“Sve moje – tvoje je” (Lk 15,31), govori otac starijem sinu. Ne odnosi se to samo na materijalna dobra, nego na sudjelovanje u samoj njegovoj ljubavi i njegovu suosjećanju. To je najveće nasljeđe i bogatstvo kršćanina. I umjesto da se mjerimo ili razvrstavamo prema moralnom, društvenom, etničkom ili vjerskom stanju, možemo prepoznati da postoji još jedan uvjet kojeg nitko ne može izbrisati ni uništiti jer je to čisti dar: stanje djece koju Otac ljubi, iščekuje i proslavlja“.
To je jedan od komentara koje je papa Franjo predložio danas u Rabatu u propovijedi nakon naviještanja Evanđelja s Prispodobom o Milosrdnom Ocu, poznatije kao: Prispodoba o izgubljenom sinu. Neugodna prispodoba za nas danas kao i za muškarce i žene minulih stoljeća. Prispodoba koju je teško razumjeti i još teže prihvatiti. Zašto se Otac raduje mlađem sinu koji je brzo potrošio i rasuo polovicu očeva bogatstva primljenog unaprijed kao zatraženo nasljedstvo? Zašto Otac otvorenim rukama dočekuje tog smrdljivog sina koji je nakon raspuštenog života bio sveden na čuvanje svinja? Zašto, povodom njegova dolaska, priprema veliku feštu? Zašto mu jedva dopušta govoriti, optužiti se za svoje grijehe i ponižavati se nabrajajući ih? Zašto ga ne stavlja u karantenu, ne zapovjeda mu pravednu pokoru, ne nameće mu razdoblje preodgoja, kao što bismo učinili mi?
U odgovoru na ta pitanja leži srce poruke božanskog milosrđa, besplatnog i preobilnog. Poruka je to o Bogu za kojeg nema čistih i nečistih, Bogu koji pomaže svima da se oporave i to samo ako dopuste da ih zagrli. Bog je to koji se ne boji ući u tamu grijeha, koji traži svaku priliku da oprosti. Božanska osobina, milosrđe, daleko je od naše sitničavosti i naših kalkulacija. Recimo i to: svi mi imamo stav starijeg sina koji reagira s negodovanjem na ovu besplatnu i preobilnu ljubav Oca prema drugom sinu. Taj mlađi brat spoznao je ponor grijeha vrativši se s nadom da će biti ponovno primljen, ne za Očev stol, nego kao sluga u njegovoj kući. Umjesto toga, našao se zagrljen, vraćajući se – prema ljudskim proračunima nezasluženo – biti u potpunosti sin, primatelj ljubavi koja nikad nije prekinuta i od koje se jedino on želio odvojiti.
U ovoj prispodobi – teško prihvaćenoj mnogima od nas “starijih sinova” koji se smatramo nadmoćnima, na mjestu, promatračima, drugačijima od “nečistih” grešnika – ima velika pouka. Stariji sin pozvan je sudjelovati na fešti za svog ponovno pronađenog brata i pozvan je prije svega prepoznati da je njegovo najveće nasljeđe i bogatstvo upravo sudjelovanje u tom beskrajnom milosrđu, nastojeći učiniti ga svojim.
Fratellanza umana (31.03.2019.)
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana su vlasništvo stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.