U Vatikanu je u tijeku XVI. redovna opća skupština Biskupske sinode. Okupljeni muškarci i žene na sinodi promišljaju o sinodalnosti, zajedništvu, sudjelovanju i poslanju. Među njima je i delegat Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mostarsko-duvanjski biskup i upravitelj Trebinjsko-mrkanski dr. sc. Petar Palić. S njim je za Vatican News razgovarala Antea Marinović
Poštovani gospodine biskupe, ovdje ste u Rimu s posebnim razlogom. Kako biste opisali svoje dosadašnje iskustvo sudjelovanja na skupštini Sinode pod nazivom „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“, kao delegat Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine?
Prije svega moram reći da je Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine za svoga delegata izabrala banjolučkog pomoćnog biskupa Marka Semrena. Međutim, kako su se kod njega dogodili određeni zdravstveni problemi, on nije mogao doći. Budući da sam na tom istom zasjedanju izabran kao njegov zamjenik, onda je došao red na mene. Nije mi bilo jednostavno krenuti na Sinodu, jer već od ranije imam preuzete određene termine. Trebalo je malo to sve preurediti, da bih mogao doći u Rim.
Došao sam s jednim danom zakašnjenja, ali nakon dosadašnjeg iskustva i boravka ovdje, mogu reći da je ovo za mene jedno novo iskustvo. Novo u smislu što se ovdje, na ovakvom skupu osjeća ljepota jedinstva Katoličke Crkve u njezinoj različitosti. Tu su također predstavnici Istočne Katoličke Crkve i patrijarsi. I upravo na ovoj Sinodi učimo sudjelovati, učimo biti zajedno, učimo slušati jedni druge, reći i naravno pokušati definirati korake novog poslanja za naše vrijeme.
Ono što je važno reći za Sinodu i to piše u „Instrumentum laboris“ (Radnom dokumentu Sinode) jest da Sinoda nije parlament, gdje se raspravlja pa se nakon toga glasuje. Sinoda je upravo ono što Papa naglašava: pokušaj i želja osluškivanja u tišini Duha Svetoga. Zato je njegov poziv svim sudionicima Sinode da damo sve od sebe za stolovima u radnim skupinama, da kažemo jedni drugima i to otvoreno što imamo za reći. A da se sudionici suzdrže, odnosno da trenutačno malo „poste“ od javnih nastupa.
Na ovoj skupštini Sinode prvi put sudjeluju i žene, njih 54. Smatrate li to dobrim i kako odgovarate na kritike pojedinih osoba da žene ne bi trebale imati pravo glasa?
S obzirom na to kako je Sinoda definirana u kanonskom pravu, ovo je jedna nova situacija. No, na temelju osobnog iskustva trenutačne Sinode, što se tiče sudjelovanja žena, ne vidim posebni problem u tome.
Pokušao sam razmišljati o ovoj situaciji, osluškujući i – kako papa Franjo kaže – razlučujući situaciju iz koje dolazim, odnosno situaciju Crkve u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Naše Crkve žive od žena, i Crkve u Bosni i Hercegovini i Crkve u Hrvatskoj, i to moramo priznati. To vidimo i doživljavamo i po iskustvu uvođenja u vjeru, po predaji vjere. Tko su prve odgajateljice u vjeri? Od koga smo mi dobili prve upute u vjeri, prve molitve? Prve korake, iskustva uvođenja u slavlje liturgije u većini situacija dobivamo od žena, od naših majki, od naših baka.
Prema tome, smatram da u pozadini nije dobro promišljen motiv stavljanja u pitanje odluke treba li nam ovakav način Sinode u kojemu se čuje i glas žena. Nije potrebno zaoštravanje tog pitanja. Mislim da bismo trebali upravo svi učiti iz ovoga na što nas i Sinoda potiče, odnosno kako bolje čuti i razumjeti drugog i drugačijega.
Papa Franjo kaže da sanja „pastoralniju, pravedniju, otvoreniju Crkvu“. Kako Vi vidite ulogu sinodalnosti u svojim mjesnim biskupijama, odnosno kako one mogu više rasti, biti više pastoralne, pravedne i otvorene?
Sinodalnost, to i sama riječ kaže, kao i sve ovo o čemu govorimo ovih dana jest koračati zajedno. To nije neko unaprijed definirano i zadano stanje. Također u Radnom dokumentu piše da će „taj hod završiti na posljednji dan“, a to je onda kad se svi nađemo u vječnosti. Prema tome, do tada smo svi mi na tom putu učenja, na putu slušanja jedni drugih, hoda s drugima, te pokušavamo razumjeti aktualne situacije iz kojih dolaze druge osobe.
Ako govorimo ovdje, budući da je Vaše pitanje konkretno o mojim biskupijama, jednoj ili drugoj, onda moram reći da smo mi „još u školi“. Ne znam u kojem razredu, vjerojatno možda u prva četiri, i da pokušavamo kako je rekao kardinal Jean-Claude Hollerich, učiti gramatiku sinodalnosti.
Iz osobnog iskustva ove prve faze koju smo proveli i biskupijama, mogu reći da je s početka bilo malo rezerviranosti kao što se može čuti i u drugim biskupijama, jer nismo znali što i kako. Čini se da smo bili poput djeteta koje uči hodati, ali da smo ipak napravili taj korak. Bez obzira je li bilo padova ili ne, napravili smo taj jedan, važan korak. Mislim da je put pred nama. Koliko će taj put biti dug, naravno da ovisi o tome koliko smo brzo spremni učiti. No uvjeren sam, i to sam upravo iskusio na temelju biskupijskog sinodskog hoda, da ima toliko i žena i muškaraca koji su spremni dati svoj doprinos životu Crkve na našim prostorima.
Kako Katolička Crkva može pridonijeti razbijanju tenzija i izgradnji mira u BiH, s obzirom na Vaše iskustvo biskupa Mostarsko-duvanjske i upravitelja Trebinjsko-mrkanske biskupije?
Mislim da nema dana da iz Bosne i Hercegovine − to znaju oni koji prate to područje − ne bude neka vijest ili da se ne primijeti da postoje tenzije, na jednoj, drugoj ili trećoj razini.
Nas koji živimo na tom prostoru to sve uči da su rane još prisutne i da je liječenje rana kao i ovaj sinodski hod − proces. I da će trebati još vremena, dok se te rane zaliječe, bilo da se radi o ranama pojedinaca, na bilo kojoj strani, ili se radi o ranama sustava, kroz korupciju i sve ono što prati naš politički sustav, kroz odrastanje i sazrijevanje u demokratskom procesu i, naravno, kroz sve veće polarizacije u društvu.
Najopasnije je, što osobno primjećujem u tom našem sustavu i društvu, ako se bilo tko od predstavnika vjerskih zajednica uključi u određene političke procese ili politička zbivanja. Smatram da to nije dobar put. Ako želimo izgraditi odgovorno društvo, onda put slušanja, razumijevanja, put dijaloga, put poštovanja različitosti u Bosni i Hercegovini, nema alternative.
Mediji su proljetos izvijestili da ste prilikom pastoralnog posjeta jednoj Vašoj župi između ostalog posjetili školu, jednu od pilana i džamiju. To je pozitivno doživljeno i od katolika i od muslimana. Što prema Vašem mišljenju priječi li neke ljude da se međusobno prepoznaju kao braća i sestre?
Ukratko mogu reći svoje iskustvo tog svog prvog pastoralnog posjeta. Postoje različiti oblici pastoralnih posjeta, a biskupi u svojim biskupijama odlučuju na koji će ih način provesti, koja je njihova obveza, kako će ih učiniti ili izvršiti. Ja sam izabrao taj oblik i na temelju tog iskustva i moga boravka u tom dekanatu mogu reći da je to iskustvo bilo dragocjeno, najprije za mene, a onda vjerujem i za sve ljude u tim župama s kojima sam se susreo.
Logično je bilo za mene, osobito tamo gdje smo mi katolici većina, a neki drugi manjina, čuti i mišljenja tih drugih i drugačijih. I bilo mi je drago čuti pozitivne primjere ovoga što Vi spominjete, pozitivne primjere suživota, pozitivne primjere izgradnje, želje za izgradnjom boljeg i pravednijeg društva.
I koliko god mi na ovim službenim razinama poduzimali određene korake, davali neke smjerove, poduzimali važne inicijative, mislim da se izgradnja i pomirenje može početi događati jedino ako se događa na „običnim razinama“. Čini mi se na temelju iskustva da su ljudi u suživotu svakidašnjice puno uspješniji od svih drugih službenih razina. No odgovornost je politike i svih političara stvarati u društvu okvire za mogućnost dobrih i kvalitetnih međuljudskih odnosa.
Papa u enciklici „Fratelli tutti“ citira hrvatske biskupe kad kaže: „Svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti ni etničkih, konfesionalnih, nacionalnih niti političkih razlika“ (253). No prakticira li se ovo u praksi, u smislu da vjerski službenici u BiH ne obilaze samo mjesta stradanja svog naroda, što se redovito čini 30-ak godina, nego da na primjer jednom godišnje obiđu i mjesta stradanja pripadnika drugih naroda i religija?
To je svakako, rekao bih, ideal prema kojemu treba težiti. Ali da se dođe do nečeg većeg, odgovornijeg, treba početi od nekih manjih i malih stvari. Te male stvari su, recimo, otvorenost za susret, otvorenost za dijalog. Tako bismo onda upravo kroz susrete i dijaloge mogli doći upravo do ovoga što Vi pitate i što ste spomenuli.
Dakako, što se tiče katolika mi znamo koji je naš put i znamo koji je naš način pristupa drugima i drugačijima – to je Isusov put i njegov stav razumijevanja i prihvaćanja drugoga. Možda u tom susretanju i dijalogu nekada bude i problema, to je jednostavno dio cijelog tog procesa. Ali s druge strane, nikada ne treba odustati od svih tih malih koraka, kako bismo onda mogli učiniti neke veće i odgovornije korake koji bi bili primjer drugima (vatican news; ika; fratellanza.net).