U Završnom dokumentu Sinode o Amazoniji, koji je izglasan u subotu popodne 26. listopada, te potom predan Papi, nalazi se i zahtjev za uspostavljanje institucionalne službe sa “ženom voditeljicom zajednice”, te glasovi u korist đakonskog ređenja žena.
Iacopo Scaramuzzi
Prijedlog da se „za svećenike zarede prikladni i priznati muškarci iz zajednice koji imaju plodan trajni đakonat uz odgovarajuću formaciju za svećeništvo, a koji će imati legitimno zasnovanu i stabilnu obitelj“ (Završni dokument Sinode, 111), želja da se s Komisijom podijele „iskustva i razmišljanja“ o đakonskom ređenju žena i opažanje da su mnogi u Amazoniji zatražili ovo rješenje (103); zahtjev da se “kreira institucionalna služba žene po kojoj bi žena bila ‘voditeljica zajednice’” (102); potreba za “davanjem autentičnog katoličkog odgovora na zahtjev amazonskih zajednica za prilagodbu liturgije poboljšavajući viziju svijeta, tradicije, simbola i izvornih obreda koji uključuju transcendentnu, komunitarnu i ekološku dimenziju” (116 i 117), prijedlog za osnivanje Komisije za “elaboraciju amazonskog obreda” (119) i odbacivanje “evangelizacije u kolonijalnom stilu” (55). To su neke od preporuka koje je Sinoda o Amazoniji (6. do 27. listopada 2019.) odobrila u svom Završnom dokumentu bogatom temama (kulturnim, ekološkim, socijalnim i pastoralnim) sada povjerenim Papi, koji je već najavio svoju namjeru da u narednim mjesecima objavi postsinodalnu apostolsku pobudnicu.
Svih 120 paragrafa u trenutku glasovanja prošli su kvorum od dvije trećine. Izuzevši 80 osoba promatrača, posebnih gostiju, stručnjaka i delegata drugih kršćanskih Crkava koji nemaju pravo glasa, na glasovanju su sudjelovala 184 sinodalna oca. Paragraf koji je imao najviše opozicije bio je onaj broj 111, koji govori o svećeničkom ređenju oženjenih trajnih đakona, sa 128 placet i 41 non placet. No paragraf je usvojen dovoljnom dvotrećinskom većinom.
“Mnoge crkvene zajednice područja Amazonije imaju ogromne poteškoće u pristupu Euharistiji”, stoji u 111. paragrafu u poglavlju o “sinodalnom obraćenju”. “Ponekad su potrebni ne samo mjeseci, već i nekoliko godina da bi se svećenik mogao vratiti u zajednicu kako bi slavio Euharistiju, ponudio sakrament pomirenja ili pomazao bolesne u zajednici. Cijenimo celibat kao dar Božji (Sacerdotalis Caelibatus, 1), na način na koji ovaj dar omogućuje misionarskom učeniku zaređenom za svećenika posvetiti se u potpunosti službi Božjem svetom narodu. On potiče pastoralnu ljubav i molimo da bude mnogo zvanja koja žive svećenički celibat. Znamo da ovu disciplinu ‘ne zahtijeva sama priroda svećeništva… čak i ako ima više razloga praktičnosti’ s njim (PO 16). Sveti Pavao VI. je u svojoj enciklici o svećeničkom celibatu zadržao je ovaj zakon i izložio teološke, duhovne i pastoralne motive koji ga podupiru. 1992. postsinodalna pobudnica svetog Ivana Pavla II. o svećeničkoj formaciji potvrdila je ovu tradiciju u Latinskoj Crkvi (PDV 29). Uzimajući u obzir da legitimna raznolikost ne šteti zajedništvu i jedinstvu Crkve, već je manifestira i služi joj (LG 13; OE 6), o čemu svjedoči mnoštvo postojećih obreda i disciplina, predlažemo da se utvrde kriteriji i odredbe od strane ‘nadležnog tijela, u okviru Lumen Gentiuma 26, kako bi se za svećenike zaredili prikladni i priznati muškarci iz zajednice koji imaju plodan trajni đakonat uz odgovarajuću formaciju za svećeništvo, a koji će imati legitimno zasnovanu i stabilnu obitelj, radi podupiranja života kršćanske zajednice propovijedanjem Riječi i slavljenjem sakramenata u najudaljenijim dijelovima amazonskog područja. S tim u svezi – zaključuje odlomak – neki su se izrazili za univerzalni pristup temi”. Nijedan svećenik nije zaređen za svećenika a da prethodno nije bio đakon, primijetio je kardinal Michael Czerny na tiskovnoj konferenciji, naglašavajući, kao odgovor onima koji su tražili odsutnost izraza viri probati, da se radi o prijedlogu koji se odnosi na posebne zahtjeve Amazonije. Članak 104. naglašava da je “za amazonsku Crkvu žurna promocija, formacija i podrška trajnih đakona zbog važnosti ove službe u zajednici”.
Paragraf 102. usredotočen je na “žene žrtve fizičkog, moralnog i vjerskog nasilja, uključujući i ubojstva žena”, a zatim traži “reviziju motu proprija Ministeria quædam svetog Pavla VI. kako bi i žene pripremljene na odgovarajući način mogle primati službe lektorata i akolitata, između ostalih službi koje mogu imati. U novim kontekstima evangelizacije i pastoralne skrbi u Amazoniji, gdje većinu katoličkih zajednica vode žene, tražimo da se stvori institucionalna služba “žene voditeljice zajednice”, dajući toj službi priznanje, u službi promjenjivih potreba evangelizacije i pozornosti prema zajednici”.
Naredni odlomci, od 116. do 119, usredotočeni su na temu “obreda za domorodačke narode”: “Moramo dati istinski katolički odgovor na zahtjev amazonskih zajednica za prilagodbu liturgije poboljšavajući viziju svijeta, tradicije i simbola i izvornih obreda koji uključuju transcendentnu, komunitarnu i ekološku dimenziju“ (116).
Poglavlje o “novim putovima sinodalnog obraćenja” posljednje je od pet poglavlja Završnog dokumenta Sinode, a prethode mu poglavlja posvećena “integralnom obraćenju” (I), “novim putovima pastoralnog obraćenja” (II), “novi putovi kulturalnog obraćenja” (III), te “nove staze ekološkog obraćenja” (IV).
Drugo poglavlje usredotočuje se na misijsku Crkvu u smislu samarijanske, milosrdne, podržavajuće Crkve, zauzete ekumenskim, međureligijskim i kulturnim dijalogom koji “služi i prati amazonske narode”.
U trećem poglavlju, Završni dokument Sinode inzistira na konceptu “inkulturirane” i “interkulturalne” Crkve, te ističe da je “pohlepa za zemljom u korijenu sukoba koji vode do etnocida, kao i ubojstava i kriminalizacije socijalnih pokreta i njihovih vođa“.
Četvrto poglavlje usredotočeno je na integralnu ekologiju enciklike Laudato si’, predlaže “definiranje ekološkog grijeha kao djelovanja ili propusta protiv Boga, protiv bližnjega, zajednice i okoliša”, i na kraju predlaže stvaranje socio-okolišnog pastoralnog opservatorija koji bi jačao borbu za obranu života.
Za nadzor provedbe Sinode zaduženo je Vijeće od šesnaest osoba, od kojih je 13 izabrala skupština, a još tri osobe imenovat će Rimski biskup. “Među tri člana koje imenuje Papa” – prenio je prefekt Dikasterija za komunikaciju Paolo Ruffini u odgovoru na pitanja novinara – “Sveti otac je rekao da će to biti jedna vjernica laikinja, jedan vjernik laik i jedna redovnica“ (lastampa.it; fratellanza.net).