“Pomozite mi, prijatelji vjernici, da gradimo budućnost svih”. Završne su to riječi pisma u kojem biskup Derio Olivero iz male talijanske biskupije Pinerolo blizu Torina, na granici s Francuskom, pojašnjava odluku o obustavi liturgijskih slavlja na dva tjedna unatoč činjenici da najnovija uredba premijera Italije ne zahtijeva tu mjeru. Objavljujemo tekst pisma jer nam se čini znakovitim za drugačiji pristup Crkve u svijetu i civilnom društvu: iz osjećaja odgovornosti i solidarnosti, iz nadilaženja logike do ut des, kako bi se k srcu uzele “radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi našega vremena”. I na kraju, ali ne najmanje važno, vjerujemo da je dijeljenje ove odluke katoličkog biskupa zajedno s evangeličkom zajednicom izraz ujedinjenog kršćanstva i u službi čovječanstva, te stoga daje daljnju vrijednost ovom znaku zbog kojeg razmišljamo o tome što znači biti kršćanin danas.
Drage prijateljice i dragi prijatelji,
u lipnju sam s nekoliko prijatelja napisao knjigu Non è una parentesi. Tada sam bio gotovo siguran da je pandemija iza nas. U tom tekstu sam pozvao da “ne gubimo” ono što nas je naučio taj strašni trenutak. Nažalost, opet smo u istoj situaciji: mnogo infekcija, mnogi na intenzivnoj njezi, mnogo smrtnih slučajeva. Bolnice su pune a mnoge osobe s teškim bolestima, kojima je možda potrebna operacija, ne mogu biti hospitalizirane. Svi poznamo pozitivne, prijatelje ili rodbinu u bolnici, osobe na intenzivnoj njezi. Svi smo pozvani da smanjimo svoje kretanje, da izbjegavamo okupljanja. Osobito na našem području (crvena zona). Od mnogih osoba zatražene su velike žrtve kako bi se zaustavila zaraza: mislim na naše mlade koji ne mogu ići u školu, ne mogu biti zajedno navečer da bi se bavili sportom ili čavrljali; mislim na ugostitelje i na one koji su morali zatvoriti poslovne aktivnosti. To su ogromni napori zatraženi kako bi se smanjile šanse za zarazu, čak i tamo gdje su uloženi veliki napori u poštivanju propisa (mislim na škole, javna mjesta i trgovine). Vlada nije tražila od nas kršćana u crvenoj zoni da obustavimo nedjeljna slavlja. Svjestan sam da imamo to pravo. Ali ja molim kršćane katolike da se “dobrovoljno povuku” i da se odreknu ovog prava na dvije nedjelje kako bismo pridonijeli općem dobru, odnosno suzbijanju zaraze. Znam da je to velika žrtva. Ali biti kršćani ne znači prije svega braniti svoja prava, već se boriti za prava svih. Mnogi će mi reći da moramo braniti svoj identitet, izražen prije svega u euharistijskom slavlju.
Drage prijateljice i dragi prijatelji, naš identitet je u našoj sposobnosti da slijedimo Isusa Krista, koji se učinio darom za sve, sposoban za gostoljubivu svetost. Znam, trebamo Ga kako bismo bili dar za druge. U ovo vrijeme svi više molimo! Tražim to od vas na koljenima. Više molimo, neprestano molimo za sebe i za sve, osobito za one koji pate. Ponovno otkrijmo, u potrebi, molitvu u kući. Previše je kršćana to zaboravilo. Otkrijmo ponovno čitanje Riječi, u kojoj nam ususret dolazi sam Krist. Ne možemo se okupiti u crkvi, ali možemo se okupiti u kući. Kako bi lijep bio trenutak šutnje i molitve s djecom ili unucima! U mnogim kršćanskim domovima izgubljena je ova kućna briga o vjeri. Bez kućne i osobne brige o duhovnosti, misa riskira da postane prazan obred. Znam da će nam ove nedjelje nedostajati dimenzija zajednice, stup našeg hoda vjere! Znam to i sretan sam što je aspekt zajednice živ i plodan u nama vjernicima. Ovih dana potrudit ću se najprije i ja sam više brinuti o kontaktima i biti prisutan preko videozapisa, streaminga, poruka, telefonskih poziva. Molim da to čine i svećenici, đakoni, vjeroučitelji, animatori. Molim i sve kršćane da više vremena posvete relacijama. Kršćanin je kreator odnosa unutar i izvan vlastite zajednice. Sa sloganom bih rekao: “Zatvaramo kako bismo se otvorili”. Sanjam manje ponavljajuću, manje individualističku, manje autocentričnu Crkvu; sanjam Crkvu koja se čini dijaloškom, koja se čini relacijom, koja živi odnose, koja je sposobna istinskom kreativnošću slaviti Gospodinovo uskrsnuće uvijek. Sanjam Crkvu koja utjelovljuje encikliku Fratelli tutti, koja živi zapovijed ljubavi. Crkva je Tijelo Kristovo. U ovo vrijeme ona živi dimenziju “rastrganog tijela” u sigurnosti da će se vratiti u “uskrslo tijelo”. Kao što teolog Marco Gallo mudro kaže, “Sloboda kulta nije apsolutno dobro, već živi u ravnoteži s evanđeoskom prisutnošću na teritorijima i u kontekstima. Iznad svega, da se vratimo na liturgijsko pitanje, sloboda kulta ne podudara se po svaku cijenu s javnim bogoslužjem. Moramo imati povjerenja u liturgiju koja zna pričekati pogodna vremena, pretvoriti se u još diskretnije geste, u različite kontakte”.
Ispričavam se osjetljivim osobama koje bi možda mogle biti skandalizirane ovim izborom. Dragi prijatelji, molim vas da ovaj napor učinite i za vašu djecu ili unuke koji možda više ne dolaze na naše liturgije (a takvih je nažalost mnogo). Na Crkvu gledaju kao na instituciju koja je neosjetljiva na njihov konkretan život, na njihove probleme; instituciju zatvorenu u svoju doktrinu, nesposobnu za dijalog; instituciju izvan vremena. Draga braćo i sestre, pomozimo si kreirati Crkvu sposobnu razgovarati ne samo s nama praktičarima (i određene dobi, poput mene), nego i dalje sposobnu razgovarati s mladima i onima koji ne vjeruju. To je jako urgentno. Pomozite mi, prijatelji vjernici, da gradimo budućnost. Budućnost svih.
+ Derio Olivero (diocesipinerolo.it; fratellanz.net).