Teolog i vicerektor Papinskog zavoda Campo Santo Teutonico u Vatikanu o međureligijskom dijalogu, ekumenizmu, promjenjivosti i nepromjenjivosti crkvenog nauka
Svećenik sam deset godina, od kojih osam živim ovdje u zavodu Campo Santo Teutonico, njemačkom zavodu u Vatikanu koji korijene vuče još od Karla Velikog. Na važnosti je dobio nakon 1929. godine, kada su se promijenile granice Papinske Države, jer Santo Teutonico ostao je u granicama Vatikana, dok su drugi zavodi ostali dijelom Italije.
Svećenici i laici koji služe i rade u Campo Santo Teutonico brinu se za studente njemačkog govornog područja koji dolaze u Rim te za svećenike koji rade u vatikanskim dikasterijima, tj. vatikanskim »ministarstvima«.
Brzo je prošlo ovih osam godina, a iako je moja bliža budućnost i dalje vezana za ovo mjesto, planiram se potom vratiti u Sarajevsku biskupiju, govori nam uvodno Branko Jurić, doktor moralne teologije te vicerektor Papinskog zavoda Campo Santo Teutonico u Vatikanu, u kojem smo i vodili ovaj razgovor, u neposrednoj blizini bazilike sv. Petra.
Naš sugovornik rodom je iz Rame, a čitatelji će se sjetiti da smo ga mailom priupitali da nam komentira deset godina pontifikata pape Franje za novolistovski božićni prilog.
Ovoga puta više razgovaramo o njegovu životu u Vatikanu, ali i aktualnim pitanjima važnima za Crkvu. O sinodalnom hodu u kojem su se tijekom protekle dvije godine u biskupijama diljem svijeta prikupljala pitanja i stavovi vjernika o budućnosti Katoličke Crkve, nakon čega u listopadu u Vatikanu slijedi Sinodska skupština s Papom, kardinalima, biskupima te prvi put i s 80 članova koji nisu biskupi. Razgovaramo i o međureligijskom dijalogu, ekumenizmu, promjenjivosti i nepromjenjivosti crkvenog nauka i drugim temama.
Svaki dan drukčiji
Kako ste došli u Vatikan, gdje je poveznica Rame i Rima?
– Nakon studija na Univerzitetu u Sarajevu poslan sam na daljnje studije u Rim. Moj tadašnji ordinarij tražio je smještaj te se otvorila mogućnost da živim ovdje kod Nijemaca u Campo Santo Teutonico. Prihvatili su me i od 2015. sam tu. Trenutačno sam ovdje vicerektor, a kraće sam vrijeme krajem prošle i početkom ove godine bio i vršitelj dužnosti rektora.
Služba mi je da se brinem o studentima, svećenicima i laicima iz njemačkog govornog područja, koji dolaze na studij u Rim, da imaju smještaj i sve što im je potrebno, kao i za hodočasnike i posjetitelje iz tog područja koji stižu u Vatikan. Također i za državničke delegacije, na primjer, početkom ove godine po drugi put posjetio nas je i njemački savezni predsjednik Frank-Walter Steinmeier.
Dakle, uz liturgijska slavlja najviše vremena posvećujete posjetiteljima te daljnjem studiju?
– Da, svaki je dan u ovoj kući drukčiji. Po dolasku sam najviše bio usmjeren na studij, studirao sam na Akademiji Alfonsiani, prvo licencijat, predavanja i ispiti, a potom je uslijedilo pisanje te obrana doktorskog rada. Za licencijat sam se više bavio etikom i komunikacijama, a za doktorat mi je tema bila »Ekumenski izazovi moralne teologije«, s posebnim osvrtom na doprinos njemačkog teologa Bernharda Häringa.
Kako možemo kao pluralno društvo koje ima različite etike raditi na zajedničkoj etici čovječanstva? Što je to što nas povezuje kao ljude? To su pitanja koja me zanimaju. Vjerujem da postoji mogućnost za jednu, barem temeljnu, zajedničku etiku kršćana, ali i cijelog čovječanstva.
Da se može dobro raditi zajedno pokazali su nam i primjeri poput UN-ove Povelje o ljudskim pravima još iz 1948. godine, koja je nastala na pepelu Drugog svjetskog rata s nadom u izgrađivanje mira u budućnosti. Od recentnijih primjera tu je Dokument o ljudskom bratstvu iz 2019. godine, koji su u Abu Dhabiju potpisali papa Franjo i veliki egipatski imam Ahmad Al-Tayyeb. Taj dokument je, kako u njemu stoji, poziv na pomirenje, bratstvo i sestrinstvo među svim ljudima dobre volje.
Poziv Dobra
Tražite prostor za suradnju među religijama, ali i unutar različitih konfesija kršćanstva, katolika, protestanata, pravoslavaca?
– Dojam je da često gledamo tek na naše međusobne razlike, ali ima puno stvari na kojima možemo skupa raditi. I muslimanima je, primjerice, Isus prorok, a jako štuju i njegovu majku Mariju. Merjem je jedina žena koja je imenom spomenuta u svetoj knjizi islama – Kur’anu, čak 31 put.
Ima cijelo poglavlje, sura koja nosi njezino ime. Iako se danas često razlikuje razgovor između kršćana i dijalog s drugim religijama, valja podsjetiti da je riječ »oikos«, odnosno kuća, korijenski povezana s grčkom imenicom »oikoumene«, što znači sav poznati nastanjeni svijet. Od tuda dolazi izraz ekumena, tj. svijet kao kuća u kojoj žive različiti ukućani. A zajednička kuća može se graditi i održavati sa svim ljudima dobre volje.
Tako shvaćam ekumenizam u širem smislu, odnosno kao širi pokret koji može biti i međureligijski dijalog i dijalog sa svim ljudima. Ljudski je i prirodno razgovarati najprije s onima koji su nam bliži, no nikad ne smijemo isključivati ni one osobe koje su nam dalje po uvjerenjima i tradicijama.
Svaki čovjek pozvan je odgovoriti na poziv Dobra.
– Da, zato nam je također neophodan dijalog vjernika i ateista. I oni koji deklarativno kažu da ne vjeruju imaju načela po kojima žive te se zna dogoditi da svojim djelovanjem posrame i nas koji kažemo da vjerujemo. Ima među nama i onih kojima su puna usta vjere, ali ne čine uvijek dobro, pa ni ono na što pozivaju druge ili čak uporno čine zlo, što je simptom izopačenosti. Češki teolog i filozof Tomaš Halik kaže da je danas teško praviti granicu između vjernika i nevjernika.
Da uzvjerujemo, treba nam Božja milost. Ispostavlja se da je pojam vjere i odnos između vjere i nevjere mnogo kompliciraniji nego što se činilo u prošlosti. Vjera i nevjera pojedinih ljudi ne leže samo na razini njihove svijesti, njihovih mišljenja, uvjerenja i izjava, već mnogo dublje. »Vjernik« katkad posumnja u svoju vjeru, baš kao i »nevjernik« u svoju nevjeru. No svi mogu, po dubokom uvjerenju i instinktu za dobro, činiti dobro.
Na ovu temu draga mi je Isusova parabola iz evanđelja, koja bi se mogla koristiti i za sinodski hod u procesu »širenja šatora«, u kojoj otac šalje dvojicu sinova na rad u vinograd. Jedan spremno prihvaća očevu želju, no ipak ne ode raditi u vinograd. A drugi isprva odbija, ali se kasnije predomisli i ipak izvrši očevu volju. I na ovom primjeru možemo promatrati sliku vjernika i nevjernika.
Prvi sin je deklarativno vjernik, no ne čini volju očevu, tj. Božju, a drugi sin možda jest deklarativno »nevjernik«, ali ipak odluči izvršiti ono što vjernici nazivaju Božjom voljom, odnosno činiti dobro.
Katolici vjeruju da će se spasiti po vjeri u Krista, ali i po djelima Ljubavi.
– Moje duboko uvjerenje je da se nećemo spasiti time što posjedujemo neki papir, putovnicu ili krsni list, nego po tome kako smo živjeli kao ljudi. Mislim da je to temelj spasenja. Za kršćane to znači živjeti evanđelje.
Sinodalni put
Spominjali ste ranije Sinodu, u katoličkim medijima veliku pozornost dobiva njemački Sinodalni put i njihova tumačenja. Govori se o odstupanjima od nauka Katoličke Crkve.
– Njemački je sinodski hod samo jedan dio ukupnoga sinodskog hoda opće Crkve i mislim da treba poštovati razlike koje postoje između različitih kultura. Smatram također da možemo nešto naučiti od Nijemaca, ali i da oni mogu naučiti nešto od nas, od drugih.
Rekao bih da nije dobro apsolutizirati stvari, olako zaključivati da su oni posve u krivu ili s druge strane da nude savršene odgovore. Takvo komentiranje je senzacionalističko, što izaziva polarizaciju. I među katolicima u Njemačkoj postoje određene razlike u mišljenjima po nekim temama. Mislim da je uvijek dobro da se razgovara te da je dobro što njemački katolici otvaraju teme koje su drugdje još uvijek tabu, a čini se da i oni imaju teme koje su kod njih tabu.
No, pokazalo se da su neke teme koje su se otvarale u Njemačkoj, poput veza između ljudi istoga spola, žena u Crkvi, obveze celibata za svećenike… ipak otvarane i u drugim mjesnim Crkvama po svijetu. To pokazuje i novi radni dokument za Sinodsku skupštinu, koja će biti u listopadu u Vatikanu, ovdje pored nas, u dvorani Pavla VI.
Naravno, možda će zaključni odgovori na takva pitanja biti drukčiji od njemačkih, ali i te su teme tu, ne možemo i ne smijemo ih izbjegavati. Osobito je nezaobilazno pitanje skandala zlostavljanja i zloporaba u Crkvi.
Proces sekularizacije će biti još radikalniji ako Crkva ne otkrije društvu, osobito mlađim generacijama, drukčije lice kršćanstva. Kardinal Tagle nedavno je dobro rekao da »strah od promjene u Crkvi dolazi iz nesigurnosti«, jer neki kao da smatraju da je Sinoda tek ljudska aktivnost.
Kako u dijalogu, i unutar sebe i sa svijetom, Katolička Crkva čuva Kristov nauk? Što je promjenjivo, a što nepromjenjivo u Božjoj objavi?
– Kao kršćani vjerujemo da nam je dubina istine o Bogu i o čovjekovu spasenju u punom svjetlu zasjala u Kristu, koji je ujedno i posrednik i punina sve objave. Kristov nauk je nepromjenjiv, ali je promjenjivo naše razumijevanje njegova nauka. To je ključno.
Mi također vjerujemo da je Biblija neiscrpni izvor za vjernike, i to će se često čuti u razgovorima i propovijedima. A budući da je Sveto pismo neiscrpni izvor, to znači da svaki dan možemo iz njega naučiti nešto novo. Kao kršćani moramo biti otvoreni za to da naučimo nešto novo.
Trebamo biti otvoreni učenju iz Biblije, iz euharistije, ali i učenju od drugih ljudi u kojima također susrećemo Boga, u bližnjima, posebno u ljudima u potrebi. »Boga nisam nikad doživljavao bliskim u zalasku sunca ili u pejzažu, koliko sam ga doživljavao u drugim ljudima«, svjedočio je kotorski svećenik, moj imenjak, Branko Sbutega.
Naravno, ovdje se nipošto ne misli na apsolutiziranje, u smislu da bi sve ono što neka osoba kaže bila apsolutna istina. Nitko od nas ne posjeduje istinu.
Osim Pape ex cathedra…
– Nitko od nas ljudi ne posjeduje istinu jer se ona zapravo ne može »posjedovati«. Možemo je i trebamo izgovarati, odnosno živjeti u njoj. Papa, dakako, za katolike ima posebnu ulogu u poučavanju. Uz to valja nadodati da kao katolici, kršćani, vjerujemo da je Istina osoba.
Isus Krist je rekao »Ja sam Put, Istina i Život«. A mi ne možemo »posjedovati« osobu, niti je Isus samo naš. Mi ga možemo i trebamo nasljedovati, nastojeći da živimo po evanđelju koje je on naviještao. A što se tiče promjena koje dolaze u hodu Crkve tijekom povijesti i danas, smatram da se ne treba bojati svih promjena.
Možemo li biti malo konkretniji, kako Katolička Crkva određuje što se može promijeniti, a što je nepromjenjivo?
– Promjene su u Crkvi stalni proces. One bi trebale dolaziti kroz teologiju razlučivanja, milosrđa i prihvaćanja. Tradicija, izvor vjere, ili raste ili se gasi, ona nije »natražnjaštvo«, kako kaže papa Franjo. Poziv teologa je da uvijek riskiraju i da idu dalje, da slušaju Božji narod, da čitaju Sveto pismo i osluškuju Duha Svetoga.
Euharistija je također poticaj da se otvorimo svijetu, ona preobražava ljudske odnose. To su izvori koje sam ranije spomenuo. No, teologija ne može napredovati u okruženju straha. Teologinje i teolozi imaju dužnost upozoravati i pozivati Učiteljstvo na promjene nekih stvari koje u savjesti smatraju neophodnima i potrebnima.
Ako pogledamo »Syllabus«, primijetit ćemo da je tadašnji papa Pio IX. osudio razne stvari na koje današnja Crkva gleda posve drukčije. Papa Franjo je, primjerice, omogućio da žene mogu primati donedavno nedostupne službe, poput akolitata i lektorata, spominjući da je i u tom pogledu došlo do »razvoja nauka«.
Od novijih dobar je primjer i pitanje smrtne kazne. Znamo da postoji zapovijed »Ne ubij«. I danas je u svijetu u kojem su razvijeni učinkovitiji zatvorski sustavi promijenjen nauk o smrtnoj kazni. Papa Franjo odobrio je promjenu paragrafa 2267 Katekizma Katoličke Crkve te sada Crkva, u svjetlu evanđelja, naučava kako je smrtna kazna posve nedopustiva jer je napad na neotuđivo dostojanstvo osobe te odlučno radi na njezinom ukidanju po cijelom svijetu.
Mnogim katolicima je ta recentna Papina odluka posve dobra i u skladu s evanđeljem. No, pitam se koliko se ljudi prije te odluke usudilo pozvati na promjenu Učiteljstva i kako su gledali na one osobe koje su po savjesti pozivale na promjenu.
Dakle, u Katoličkoj Crkvi razumijevanje nauka je promjenjivo kad to odluči Crkva na čelu s rimskim biskupom, odnosno papom?
– Da, to je slikovito govoreći proces na koji određeni »pečat« stavlja papa ili Koncil zajedno s njime. Primjetno je, dakle, da Katekizam Katoličke Crkve nije apsolutan i takav za vijeke vjekova.
To je sredstvo koje nam može pomoći bolje razumjeti našu vjeru. Nisu postojali katekizmi kroz cijelu povijest Crkve, taj izraz se prvi put pojavio kao naslov knjige 1528. Godinu dana kasnije pojavila su se najpoznatija djela reformacije, Mali katekizam i Veliki katekizam Martina Luthera, koji su reformiranim kršćanima i danas važni.
Ivan Pavao II. nastojao je 1992. sintetizirati katolički nauk da ljudi mogu znati u što katolici vjeruju. Čini se da su katolicima potrebni i određena stabilnost, kao i povremena te blagovremena ažuriranja. Uvijek s pogledom na evanđelje.
Život u blizini pape
U neposrednoj blizini Campo Santo Teutonico nalazi se i Dom sv. Marte, u kojem živi papa Franjo. Prvi je to put u novijoj povijesti da papa nije odabrao živjeti u Papinskoj palači, već je odabrao drugi dom.
Želio je biti okružen ljudima, s obzirom na to da uz njega u Domu sv. Marte živi još nekoliko desetaka svećenika i vatikanskih zaposlenika, dok bi u Papinskoj palači bio uglavnom sam.
Naš sugovornik s papom Franjom se susreće nekoliko puta godišnje, a u istom razdoblju Papa dolazi barem jednom kod njih u posjet. Jurić ističe da je Papa uvijek vedra duha te da se voli šaliti. Tako je nedavno, prije posljednje operacije, govorio da je bio kod liječnika zbog boli u koljenima.
Doktor je između ostaloga rekao da je to normalno za ljude starijih godina, na što mu je Papa odgovorio: »Dobro, no zašto mene onda bole koljena?«
– Čast je biti Papin susjed. A i ugodno, jer je vrlo dobar, miran, susretljiv i drag. Rano ide spavati i rano ustaje. Susrećemo se u bazilici sv. Petra ili na trgu ispred zavoda, ali, naravno, ne prečesto.
Franjo je vrlo zauzet, odgovoran je za oko 1,3 milijarde katolika te svoje vrijeme koristi ondje gdje postoji potreba. Možda imamo sliku u Hrvatskoj i BiH da su sve oči u Vatikanu uperene u nas, no iz rimske perspektive svijet je puno veći.
Papa se također brine za ljude u Kini, Sjevernoj i Južnoj Americi, Africi… Obično se više brine o vjernicima koji su u većoj potrebi te njih nastoji i posjetiti, opisuje nam Branko Jurić.
Na početku ste nam rekli da se planirate vratiti u Bosnu i Hercegovinu.
– Da, tu sam započeo svoj put, bio sam na službi kapelan kada su bile poplave u Bosni 2014. Potom sam bio tajnik u Sarajevu te sudjelovao u organizaciji dolaska pape Franje u Sarajevo 2015. Iste sam godine otišao u Rim. Planiram se po isteku sadašnjeg mandata vratiti.
No, nažalost, sve je manje ljudi u BiH. Prema podacima Sarajevske nadbiskupije tijekom posljednjih deset godina, otkako je Hrvatska u Europskoj uniji, broj katolika u Bosni smanjio se za oko 40 posto, najvećim dijelom zbog iseljavanja. Iako odlaze svi, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, posebno je uočljiv egzodus bosanskih katolika, pretežno mladih. Ostaju uglavnom starije osobe.
Riječ je o ogromnom padu broja stanovnika, a to kao da uopće ne dotiče anestezirane savjesti. Razumijem ljude koji slobodno odlaze, imaju na to pravo, ali postoji i velika odgovornost korumpiranih populističkih vlastodržaca koji se ne brinu za dostojanstven život ljudi koji bi željeli ostati.
Mnogi su siti tog teatra nacionalističkih pokvarenjaka te su, s obzirom na to da ne mogu ostvariti svoja prava i imati dostojanstven život, prisiljeni otići i tražiti novi početak drugdje na zapad.
Kao posljedica svega toga smatram da je i Crkvi u BiH odavno potrebna restrukturacija, smanjivanje broja župa te bolja organiziranost, jer »Crkva nije muzej koji treba čuvati, već vrt koji valja obrađivati«.
Mediteranski teološki susreti
Riječki nadbiskup Mate Uzinić stigao je u Vatikan kako bi primio palij od pape Franje, susreli ste se s njime, a i u timu ste Mediteranskih teoloških susreta koje organizira Riječka nadbiskupija od 16. do 22. srpnja u Lovranu.
– Da, i tu će se vjerojatno govoriti o nekima od tema o kojima vi i ja sada razgovaramo. Nadbiskup Uzinić predano radi i sa svojim suradnicima okuplja zanimljivu i raznoliku skupinu suvremenih teologinja i teologa. Mediteranski teološki susreti su posebni, donekle slični onima u Napulju i Marseilleu, a opet na svoj način vrlo originalni, unikatni.
Stoga nije čudno da za njih postoji interes u Europi. Prošle godine se iz Vatikana uključio i glavni tajnik Sinode kardinal Mario Grech, koji ove susrete smatra »izvrsnom idejom« koja može pomoći studentima da prodube svoje teološke uvide, osobito jer se ovi susreti odvijaju na ekumenski način. Isto je godinu ranije rekao i Tomaš Halik, dodajući da je izvrsno okupljati mlade kršćane otvorenog uma, dajući im poticaje za raspravu i mjesto za druženje.
Ove će godine na poziv riječkog nadbiskupa jedan od predavača u Lovranu biti i dominikanski teolog Timothy Radcliffe. I on je potom iz vatikanskog glavnog tajništva Sinode, kao i ranije Halík u Prag, pozvan da u listopadu ove godine održi pripremu za sinodsku skupštinu cijele Crkve. I bez toga bismo mogli reći da na Mediteranske teološke susrete dolaze teologinje i teolozi svjetskog glasa (novilist.hr; fratellanza.net).