Krešimir Cerovac
„Odabrao sam podsjetiti na drevnu povijest brige Crkve za siromašne i sa siromašnima kako bih jasno pokazao da je ta briga oduvijek bila središnji dio njezina života. Doista, skrb za siromašne dio je velike Predaje Crkve – svojevrsni svjetionik evanđeoskoga svjetla koji prosvjetljuje srca i usmjerava odluke kršćana u svakom vremenu.“
Učiteljski dokument pape Lava XIV. „Dilexi Te“ („Volio sam te“), objavljen 9. listopada u Vatikanu, predstavlja njegovo prvo službeno obraćanje svijetu. Tim tekstom papa Lav potvrđuje kontinuitet s teološkom i pastoralnom vizijom pape Franje, osobito u pogledu odnosa Crkve prema siromašnima, ranjivima i marginaliziranima. Već u uvodnim odlomcima izražava duboku pastoralnu i duhovnu zabrinutost za one koji žive u oskudici te naglašava da „siromaštvo nije samo društvena pojava, nego i pitanje vjere“.
U pobudnici „Dilexi Te“ papa Lav XIV. naglašava da „problem siromašnih vodi u samo srce naše vjere“, jer „siromašni nisu sociološka kategorija, već ‘tijelo Kristovo’“. Time papa pokazuje da odnos prema siromašnima nije puko društveno pitanje, nego duhovna dinamika koja otkriva istinu o nama samima. Siromašni mnoge razotkrivaju: razbijaju oholost bogatih, samodostatnost moćnih i iluziju da se čovjek može spasiti sam. Kako papa dodaje:
„Siromašni mogu djelovati kao tihi učitelji za nas, čineći nas svjesnima naše umišljenosti i usađujući u nas ispravan duh poniznosti.”
Njegova snažna izjava glasi:
„Često se pitam, iako je učenje Svetog pisma tako jasno kada je riječ o siromašnima, zašto mnogi i dalje misle da ih mogu bezbrižno zanemariti.“
Ova rečenica odražava istu duhovnu osjetljivost koja se nalazi i u apostolskoj pobudnici „Evangelii Gaudium“ pape Franje (2013.), u kojoj Sveti Otac poziva Crkvu na „pastoralno obraćenje“ i naglašava da se „srce Evanđelja prepoznaje u blizini prema onima koji pate“. Papa Franjo ističe da „Crkva mora biti mjesto beskrajne Božje milosti, gdje svi mogu pronaći oprost, ohrabrenje i nadu“. I „Dilexi Te“ i „Evangelii Gaudium“ polaze od zajedničkog evanđeoskog temelja: ljubavi kao središta kršćanskog života. Dok papa Franjo usmjerava pozornost na promjenu mentaliteta koja vodi prema većoj otvorenosti, dijalogu i solidarnosti, papa Lav XIV. nastavlja taj naglasak, ali s dubljim naglaskom na osobnu dimenziju ljubavi. On upozorava da vanjsko djelovanje bez nutarnjeg obraćenja može postati prazna aktivnost, te da se „istinska blizina prema siromašnima rađa iz susreta s Kristom u molitvi“.
Papa Lav XIV. ne govori o siromaštvu samo u ekonomskom smislu, nego ga promatra kao duhovni i društveni izazov, koji zahtijeva cjeloviti pristup – onaj koji povezuje milosrđe i pravednost, molitvu i djelovanje, osobnu svetost i društvenu odgovornost.
„Treba govoriti točno i razlučeno o mnogim licima siromaštva, jer ono je višeslojna stvarnost. Postoje različiti oblici siromaštva: materijalno siromaštvo onih koji nemaju osnovna sredstva za život; društveno siromaštvo onih koji su marginalizirani i lišeni mogućnosti da izraze svoje dostojanstvo i sposobnosti; moralno i duhovno siromaštvokoje proizlazi iz gubitka smisla, vrijednosti i nade; kulturno siromaštvo koje se očituje u nedostatku pristupa znanju i obrazovanju; zatim siromaštvo ranjivih – onih koji zbog osobnih ili društvenih okolnosti trpe slabost i isključenost – te naposljetku siromaštvo onih koji su lišeni prava, prostora i slobode.“
Papa Lav XIV. naglašava da „za kršćane problem siromašnih vodi u samo srce naše vjere“, jer, kako ističe, „siromašni nisu sociološka kategorija, već ‘tijelo’ Kristovo.“ Dodaje:
„Nijedan kršćanin ne može na siromašne gledati jednostavno kao na društveni problem; oni su dio naše ‘obitelji’. Oni su ‘jedan od nas’.“
U tom kontekstu Papa opisuje „ljubav prema siromašnima – bez obzira na oblik njihova siromaštvo” kao „evanđeoski pečat Crkve vjerne Božjem srcu, naglašavajući da je „jedan od prioriteta svakog pokreta obnove unutar Crkve uvijek bila posebna skrb za siromašne.”
Lav XIV. dalje nastavlja tu misao u duhu pape Franje, povezujući duhovnu dimenziju s društvenom kritikom, citirajući „Evangelii Gaudium“:
„Moramo, dakle, nastaviti prokazivati ‘diktaturu ekonomije koja ubija’ i prepoznati da ‘dok primanja manjine rastu eksponencijalno, isto tako raste i jaz koji većinu odvaja od blagostanja kojim uživa sretna nekolicina’.”
Na taj način, Dilexi Te ne samo da potvrđuje nužnost osobnog obraćenja i ljubavi prema siromašnima, nego i ukazuje na odgovornost Crkve i vjernika u suočavanju s društvenim nepravdama, pokazujući kako duhovna osjetljivost vodi prema angažmanu i solidarnosti
Ovim riječima papa Lav XIV. pokazuje da njegovo promišljanje nije prekid, nego nastavak i produbljenje teološko-pastoralne vizije pape Franje. Naglašavajući kontinuitet socijalnog nauka Crkve, on podsjeća vjernike da briga za siromašne nije politička ni ekonomska strategija, nego duhovna obveza i „jedno od središnjih poslanja“.
On neravnotežu suvremenog društva pripisuje
„ideologijama koje brane apsolutnu autonomiju tržišta i financijske spekulacije. Posljedično, one odbacuju pravo država, koje su odgovorne za brigu o općem dobru, da provode bilo kakav oblik nadzora.”
Kao rezultat svega toga, ističe:
„Rađa se nova tiranija, nevidljiva i često virtualna, koja jednostrano i neumoljivo nameće vlastite zakone i pravila.”
Papa Lav XIV. pritom primjećuje primjećuje da
„ne nedostaje teorija koje pokušavaju opravdati sadašnje stanje ili objasniti da ekonomsko razmišljanje od nas zahtijeva da čekamo da nevidljive tržišne sile sve riješe.”
On inzistira:
„Dostojanstvo svake ljudske osobe mora se poštovati danas, a ne sutra, i krajnje siromaštvo svih onih kojima je to dostojanstvo uskraćeno mora neprestano opterećivati našu savjest.”
Papa Lav XIV. jasno naglašava da ekonomske strukture i ideologije ne smiju zasjeniti moralnu i pastoralnu obvezu Crkve prema svakom čovjeku, osobito prema najranjivijima. Misionarski papa – koji je polovicu svojega svećeničkog života proveo među siromašnima u Peruu – ustraje na tome da je rješavanje siromaštva i njegovih strukturalnih uzroka prijeka potreba, a ne pitanje izbora. Citirajući papu Franju i druge crkvene dokumente, papa Lav XIV. upozorava da se rješavanje tih uzroka
„ne smije odgađati, i to ne samo iz pragmatičnog razloga njegove hitnosti za dobar poredak u društvu, već i zato što društvo treba izliječiti od bolesti koja ga slabi i frustrira, a koja može dovesti samo do novih kriza. (…) Mogu samo još jednom reći da je nejednakost ‘korijen društvenih zala’.”
Ovim riječima papa Lav XIV. potvrđuje kontinuitet s naukom pape Franje, ali mu daje i novu dubinu – povezujući socijalnu dijagnozu suvremenoga svijeta s pozivom na duhovno obraćenje i obnovu solidarnosti.
Svjestan da su potrebne političke odluke, papa Lav XIV. izražava nadu
„da ćemo vidjeti sve više i više političara sposobnih za iskren i učinkovit dijalog koji cilja na liječenje najdubljih korijena – i ne samo na pojave – zala u našem svijetu“.
Jer „radi se o slušanju vapaja čitavih naroda, najsiromašnijih naroda zemaljskoga.“
Usporedba „Evangelii Gaudium“ i „Dilexi Te“ jasno pokazuje kontinuitet i razvoj socijalnog nauka Crkve. Oba dokumenta polaze od istog izvora – Evanđelja – i pozivaju vjernike da svoju vjeru utjelove kroz ljubav, služenje i solidarnost. Papa Franjo snažno naglašava djelovanje i angažman, pozivajući na Crkvu koja ‘izlazi’ u svijet, dok papa Lav XIV. stavlja težište na duhovnu obnovu kao izvor i nadahnuće svakog autentičnog kršćanskog djelovanja – na Crkvu koja ne zaboravlja da snaga svakog apostolskog poslanja proizlazi iz molitve i ljubavi prema Kristu prisutnom u siromašnima. Time „Dilexi Te“ ne predstavlja prekid, nego produbljenje učenja pape Franje, podsjećajući da „ljubav prema siromašnima“ nije dodatak vjeri, nego njezino živo i nezaobilazno središte.
Pobudnica „Dilexi Te“ pojavljuje se u posebno nesigurnomtrenutku za siromašne u svijetu, Sjedinjene Američke Države, kao i neke europske države, znatno su smanjile pomoć za borbu protiv siromaštva i humanitarnu pomoć zemljama u razvoju, dok su istovremeno jasno povećale proračune za obranu. Papa Lav XIV. izražava nadu
„da ćemo sve češće viđati političare sposobne za iskren i učinkovit dijalog, usmjeren na liječenje najdubljih korijena – a ne samo površinskih simptoma – zala u našem svijetu.“
U apostolskoj pobudnici „Dilexi Te“ papa Lav XIV. produbljuje socijalni nauk Crkve, pokazujući da je briga za siromašne srce kršćanske vjere, a ne njezin dodatak. Siromaštvo promatra kao višedimenzionalnu stvarnost – materijalnu, duhovnu i društvenu – koja zahtijeva cjelovit odgovor vjernika i zajednice. U kontinuitetu s papom Franjom, Lav XIV. poziva Crkvu da prepozna Krista u siromašnima, koji nisu samo oni kojima pomažemo, nego i tihi učitelji koji nas uče poniznosti, solidarnosti i istinskoj ljubavi. „Dilexi Te“ tako postaje i teološki, i pastoralni, i društveni poziv: na obnovu Crkve koja djeluje iz molitve, živi iz ljubavi i svjedoči pravednost Evanđelja, Crkve koja služi, ljubi i izlazi u svijet, ali uvijek iznutra, iz srca preobraćenog Božjom ljubavlju (fratellanza.net).