Rafah, David, Hasan: pred Papom Franjom u Uru, priče i svjedočanstva onih koji snagom ljubavi već mijenjaju povijest.
Andrea Tornielli
Budućnost mira u Iraku ima lice Rafah Hussein Baher, Iračanke saba-mandejske religije, koja je vidjela djecu i braću kako bježe iz zemlje opustošene nasiljem i terorizmom. Upravo se ona obratila Papi Franji: “Blago onima koji iz duša iščupaju strah… Vaša Svetosti, sada sijete sjeme ljubavi i sreće. Zbog snage gesla Vašeg posjeta – Svi ste sestre i braća – ovdje izjavljujem da ću ostati u zemlji svojih predaka…”.
Budućnost mira u Iraku ima lice Davida i Hasana, kršćanskog i muslimanskog mladića, dvojice kolega studenata i prijatelja koji su zajedno iznajmili trgovinu odjeće za pokrivanje školarine. Papi kažu: “Željeli bismo da i mnogi drugi Iračani imaju isto iskustvo”.
Budućnost mira u Iraku ima lice Najaya, sabeo-mandeanca iz Basre koji je izgubio život kako bi spasio život svog susjeda muslimana.
Budućnost mira u Iraku može se graditi samo zajedno, jer – objašnjava Franjo dok pustinjski vjetar nanosi sitni pijesak i zanosi kose i pokrivala vjerskih vođa okupljenih u Uru – “neće biti mira dok drugi budu ‘oni’, a ne ‘mi'”.
Iz zemlje u kojoj je nastalo pismo, s kamenja pomiješanog s blatom i pijeskom od kojeg je nekad bio sagrađen grad koji je dvije tisuće godina prije Isusova rođenja bio najveći i najmnogoljudniji na svijetu i odande odakle je Abraham započeo put prema obećanom gradu, Franjo je ukazao na jedini način da Irak izađe iz nesigurnosti, podjela, mržnje i fanatizma. To je put istinske religioznosti: “klanjati se Bogu i ljubiti bližnjega”. Neće biti mira, rekao je Papa, “sve dok su savezi budu protiv nekoga, jer savezi jednih protiv drugih samo povećavaju podjele”. A mir “ne traži pobjednike ili gubitnike, već braću i sestre koji, unatoč nesporazumima i ranama iz prošlosti, hode od sukoba do jedinstva”.
To je poruka za izmučeni Irak, to je poruka za izmrcvarenu Siriju, za cijeli Bliski Istok i za cijeli svijet. Jer povijest se mijenja “poniznom snagom ljubavi”, kao što je na kraju dana rekao Franjo u homiliji mise koja se slavila po kaldejskom obredu u katedrali svetog Josipa u Bagdadu. To nije utopija. Ta bezinteresna snaga stvarnost je koja već postoji, o čemu svjedoče lica Rafahe, Davida, Hasana, Najaya i brojnih mirotvoraca o kojima nikad nitko neće govoriti, ali čija su imena zapisana u srcu Božjem (vatican news; fratellanza.net).