„Naša srca trebaju biti budna za prilike koje se kriju u malim kutcima svakodnevnice. Ne stojimo u svijetu da se skrivamo, nego da otvorimo put Jedinorođenomu Sinu Božjemu svojim djelima i spremnošću.“ – Alfred Delp u homiliji na Drugu nedjelju Došašća (1942.)
„Svi smo mi djeca Svevišnjega! Svi… najsiromašniji, najodbojniji, novorođeno dijete, oronuli starac, najveći grešnik, najveća neznalica, posljednji od posljednjih, onaj koji je fizički i moralno najodbojniji, on je dijete Božje, sin Svevišnjega…Koliko bismo trebali cijeniti svako ljudsko biće, koliko bismo trebali voljeti svako ljudsko biće! Ljubimo svakog čovjeka zato što nam je brat, zato što Bog želi da ga kao takvog gledamo i ljubimo, jer je za njega naš Gospodin prolio svoju krv…(„Œeuvres spirituelles“ Duhovni spisi“) […]
Duhovne vježbe za svećenike – Samostan svetih Petra i Pavla, Tuzla (17. – 20. studenoga 2025.)
Franjo Ninić: Jedna vrsta konzervativne revolucije, koja se očituje u porastu radikalno desnih političkih stremljenja, u skoro svim državama svijeta, dodatni je izazov za vlade, međunarodne organizacije i vjerske zajednice.
Za časopis Staze piše fra Ivan Tučić, bosanski franjevac i župnik u Bihaću u Bosni i Hercegovini, gdje surađuje u aktivnostima JRS-a. Jedan je od urednika web portala Polis.ba, koji obrađuje društvene, religijske i kulturne teme.
Benoist de Sinety, Naših sedam glavnih grijeha. Bratstvo: jedina moguća politika. Prijevod Vesna Zovkić, urednik Branko Jurić, dizajn i prijelom Ivana Ibrović, Synopsis, Sarajevo-Zagreb 2025., 124 str.
Nakon blagdana Svih svetih, nastavljajući sjećanje na one koji su nas prethodili, danas slavimo spomen na pokojne. To je drevno sjećanje, možda najstarije koje su ljudi slavili i živjeli.
Slušamo i čitamo da Lav XIV. ne zazire od teologije oslobođenja, niti od njezina najpoznatijeg predstavnika, Gustava Gutiérreza. Papa je u nedavnom i svom prvom velikom intervjuu, s Elise Ann Allen, rekao: „Način na koji ljudi gledaju unatrag na ono što nazivamo teologijom oslobođenja često je pogrešan i nepotpun; jer evanđelje naviješta oslobođenje, poziva nas na slobodu. Stoga teologija oslobođenja, iz perspektive Gustava Gutiérreza primjerice, znači početi gledati očima siromašnih i zajedno s njima, kako bismo razumjeli kako je Bog u nama i među nama.“
Nije me iznenadilo kada su papu Franju nazivali komunistom, nakon njegovih izjava u Evangelii Gaudium, Laudato si’ i osobito u Fratelli tutti. Takve optužbe stizale su iz konzervativnih krugova u Sjedinjenim Američkim Državama, koji su u svakoj društvenoj izjavi Katoličke crkve uvijek vidjeli bauk Marxa i Engelsa – onaj isti koji je, prema poznatoj rečenici, „kružio Europom“ krajem XIX. stoljeća. Njegovi kritičari obično bi zaključili optužbom koja im se činila najtežom i najpogrdnijom: „on je latinoamerički teolog oslobođenja“.
„Odabrao sam podsjetiti na drevnu povijest brige Crkve za siromašne i sa siromašnima kako bih jasno pokazao da je ta briga oduvijek bila središnji dio njezina života. Doista, skrb za siromašne dio je velike Predaje Crkve – svojevrsni svjetionik evanđeoskoga svjetla koji prosvjetljuje srca i usmjerava odluke kršćana u svakom vremenu.“