Piše: mr. sc. Krešimir Cerovac
„Dostojanstvo je neizmjerno, neotuđivo utemeljeno u samom biću, pripada svakoj ljudskoj osobi, nadilazi svaku okolnost, bez obzira u kakvom se stanju ili situaciji osoba nalazi“, početne su riječi Deklaracije „Dignitas Infinita“. Na engleskom, i u nekoliko drugih stranih jezika, stoji riječ „infinite“, dakle „beskonačno“.
Izjava „dostojanstvo je beskonačno“ iz Deklaracije susrela se s raznolikim oštrim kritikama odmah nakon objavljivanja. Na prvi pogled ta tvrdnja može izgledati ne samo krajnje pogrješna, već čak i bogohulna. Samo Bog posjeduje beskonačnost odnosno beskonačno dostojanstvo, pa svaki pokušaj tvrdnje da i ljudi imaju beskonačno dostojanstvo smatra se neprimjerenim, jer to stavlja neprimjerenu jednakost između stvorenja i Stvoritelja, što je slično izgradnji teološke Babilonske kule. Međutim, dokument ne tvrdi da je dostojanstvo čovjeka jednako Božjem na bilo koji način. Stoga je bijes pojedinaca neopravdan i temelji se na krivom razumijevanju dokumenta. „Beskonačno dostojanstvo“ odnosi se na koncept prema kojem je ljudsko dostojanstvo bezgranično, neizmjerno i ne može se kvantificirati. To implicira da svako ljudsko biće posjeduje urođenu i beskrajnu vrijednost, bez obzira na okolnosti, postupke ili karakteristike.
Kad se govori o Božjoj beskonačnoj prirodi, jednostavno znači da Bog postoji izvan vremena i prostora te nije ograničen njima. „Beskonačno“ jednostavno znači „bez ograničenja“. Kada se Boga naziva „beskonačnim“, općenito se odnosi na izraze kao što su sveznanje, svemoć, sveprisutnost, itd. Biti beskonačan znači biti bez ograničenja. Budući da je doista beskonačan, Bog ne poznaje ograničenja prostora, sposobnosti ili moći. On je prisutan svugdje. Nema granica Njegove prisutnosti, niti postoje područja gdje je On odsutan. Nema mjesta gdje Bog nije vrhovni, jer upravlja svime. Također, Bog je sveznajući, što znači da posjeduje apsolutno znanje.
Riječi imaju moćnu sposobnost prilagodbe i upotrebe u različitim kontekstima. Kada se ista riječ koristi u dva različita konteksta, važno je razumijeti koristi li se riječ na potpuno isti način, tj. jednoznačno, ili se koristi univokalno, tj. na sličan način u oba konteksta, ili se koristi slično, ali ne precizno na isti način, tj. analogno. Kada se, dobronamjerno, promišlja o izrazu „beskonačno dostojanstvo“, važno je dublje sagledati i prepoznati da se tvrdi kako, zbog toga što je čovjek stvoren na Božju sliku i priliku, te što je ljubavlju doveden u postojanje od strane Boga koji beskrajno ljubi, njegovo dostojanstvo zaista je beskrajno „neizmjerljivo“ na neograničen način. Iako ljudi nisu beskonačni poput Boga, čovjekovo dostojanstvo nije kvantificirivo i zaista je temeljito otvoreno, budući da je uzdignut sudjelovanjem u Božjem unutarnjem životu.
U točki 6. Deklaracja citira papu Franju, koji izravno povezuje čovjekovo dostojanstvo s činjenicom da je ljubljen beskrajnom ljubavlju:
„Papa Franjo je od početka svoga pontifikata pozivao Crkvu da „ispovijeda Oca koji beskrajno ljubi svako ljudsko biće“ i da to znači „otkriti da samim tim on daje neizmjerno dostojanstvo.“
Teško je tvrditi da je naše dostojanstvo beskonačno kao samostalno svojstvo koje postoji u natjecateljskom stavu nad i protiv Božjeg dostojanstva.
„Sjedinjujući se na određeni način sa svakim čovjekom svojim utjelovljenjem, Isus Krist je potvrdio da svaki čovjek već samom činjenicom pripadnosti istoj ljudskoj zajednici posjeduje neprocjenjivo (beskonačno!) dostojanstvo i da to dostojanstvo nikada ne može biti izgubljeno“,
piše u Deklaraciji. Ljudsko dostojanstvo očito je „beskonačno“ u analognom i potpuno izvedenom smislu te implicira da je dostojanstvo odraz božanske slave.
Vrijedno je primijetiti da sveti Toma izričito kaže:
„Stvari osim Boga mogu biti relativno beskonačne… ali ne apsolutno beskonačne… Primjer koji daje jest da je drvo konačno u vlastitom obliku, ali beskonačno s obzirom na broj oblika koje može poprimiti. Ova razlika može se primijeniti na mnoge različite načine na koje stvorena stvar može imati svojstva koja se nazivaju beskonačno“ (ST, q. 7, a.2).
Konačno, ne može se zanemariti činjenica da je naslov dokumenta „Dignitas Infinita“ fraza preuzeta iz homilije, koju je održao papa sv. Ivan Pavao II. u Angelusu 16. studenoga 1980. u Osnabrücku, Njemačka. U tom obraćanju Papa je izjavio:
„U Isusu Kristu Bog nam je na nenadmašan način pokazao kako voli svakog čovjeka i time mu daruje beskrajno dostojanstvo.“
U izvorniku na njemačkom jeziku koristi se izraz „unendliche Würde“, koji se obično prevodi kao „beskonačno dostojanstvo“, kad su u pitanju engleski, francuski, španjolski i portugalski jezik.
Dokument opravdava svoj naziv „Beskonačno dostojanstvo“, iznoseći jasno stajalište da sva ljudska bića posjeduju beskonačno ontološko dostojanstvo. To proizlazi iz samog bića čovjeka, a ne iz vrijednosti njegovih djela. Iako je priznavanje društvenog i egzistencijalnog dostojanstva važno, ono ne može i ne bi smjelo nikada zamijeniti vrhunsko poštovanje prema ontološkom dostojanstvu čovjeka. Treba se prisjetiti riječi sv. pape Ivana Pavla II. izrečenih u enciklici „Evangelium vitae“:
„Ni ubojica ne gubi svoje osobno dostojanstvo, a za to jamči sam Bog. I upravo se tu očituje paradoksalno otajstvo milosrdne Božje pravde“,
Još prije, prije nego što je oštro osporavana, promjena, koju je kasnije uveo papa Franjo u „Katekizam Katoličke Crkve“ (2267) vezano uz izricanje smrtne kazne, pisalo:
„Ako, međutim, neubojite mjere budu dovoljne za obranu i zaštitu sigurnosti ljudi od napadača, vlast će se ograničiti na takve mjere, budući da su one u skladu s konkretnim uvjetima općeg dobra i više su u skladu s dostojanstvom ljudske osobe.“
Dokument „Dignitas Infinita“ donosi glede pitanja čovjekovog dostojanstva jasno tumačenje:
„Dostojanstvo je neizmjerno, neotuđivo utemeljeno u samom biću, pripada svakoj ljudskoj osobi, nadilazi svaku okolnost, bez obzira u kakvom se stanju ili situaciji osoba nalazi. To načelo, koje je u potpunosti prepoznatljivo i samom razumu, temelj je prvenstva ljudske osobe i zaštite njezinih prava.“
Za uglednog američkog katoličkog filozofa Edwarda Fessera, kojemu se moraju priznati mnoge zasluge za katoličanstvo iz razdoblja prije pape Franje, a kojega sad sustavno napada zbog mnogih pitanja, „Dignitas Infinita“ je šokantan dokument zbog naglašavanja „beskonačnog dostojanstva“. Kao žestoki borac za opravdanost i nužnost postojanja mogućnosti izricanja smrtne kazne, oštro se suprotstavlja dokumentu, koji je, po njemu. heretičan, jer, navodno, obezvrijeđuje pape koji su stoljećima odobravali smrtnu kaznu.
Vezano uz problematiku koju obrađuje „Dignitas Infinita“ korisno je osvrnuti se na knjigu koju je nedavno objavio pomoćni biskup u Kazahstanu Athanasius Schneider pod naslovom „Credo: A Compendium of the Catholic Faith“. Izdavač pretenciozno tvrdi, da je ova knjiga „jasan i pristupačan sažetak katolicizma u cjelini, izražen u pastirskom stilu (!) apostola.“ Marketinški tekst ističe da autor „hrabro dijeli novu artikulaciju bezvremenskih istina, istovremeno hrabro (!) i ljubazno adresirajući aktualne probleme.“
Čitanjem ove knjige primjećuju se mnoge zabrinjavajuće proturječnosti u odnosu na učiteljstvo Crkve i njenu doktrinu. Knjiga sadrži mnoge očite primjere heterodoksije, uključujući izravno odbacivanje dokumenata Drugog vatikanskog sabora i kritiku nekih odredbi u „Katekizmu Katoličke Crkve“. Također se često opisuje službena učenja i deklaracije pape Franje kao „doktrinarno pogrješnima“. Na nekoliko mjesta Schneider optužuje i papu Ivana Pavla II. da je „ozbiljno proturječio tradiciji“. Sve u svemu biskup Schneider se čini kao osoba, koja preuzima previsoke stavove, vjerujući da ima svoj vlastiti nauk. Izuzetno je bizarno da razvija svoj vlastiti katekizam koji proturječi katoličkom nauku, kako je objašnjeno u službenom „Katekizmu Katoličke Crkve“.
Knjiga ne bi zasluživala pozornost, da nije popraćena entuzijastičkim preporukama osoba poput biskupa Josepha Stricklanda, kardinala Roberta Saraha i kardinala Raymonda Burkea, kao i nekih drugih američkih crkvenih velikodostojanstvenika. Te pohvale, s jedne strane, i nedostatak reakcije američkih biskupa na „Credo“, s druge strane, pružaju tužnu sliku. Usto, zanimljivo je analizirati Schneiderov „katekizam“ kroz prizmu dokumenta „Dignitas Infinita“.
U stavku 224. „Kompendija“ stoji pitanje: „Je li dostojanstvo ljudske osobe utemeljeno u njezinu stvorenju na Božju sliku i priliku?“
Navodi se odgovor: „Ne!“ uz obrazloženje da je „to vrijedilo za Adama, ali s Istočnim grijehom je ljudska je osoba izgubila tu sličnost i dostojanstvo u očima Božjim. On vraća to dostojanstvo krštenjem i zadržava ga sve dok ne sagriješi smrtno.“
Ova tvrdnja je izrazito heretička i takvo učenje nikada nije bilo predstavljeno u Crkvi. U Svetom Pismu ne stoji da čovjek „jest“ Slika Božja, nego da je stvoren „na“ Sliku Božju, što uključuje dinamičko razumijevanje njegove prirode i života.
„Katekizam Katoličke Crkve“ u stavku 1703. navodi:
„Obdarena »duhovnom i besmrtnom dušom«, ljudska je osoba na zemlji »jedino stvorenje što ga je Bog htio radi njega samoga«. Od svoga začeća ona je upućena prema vječnom blaženstvu“,
a u stavku 2319 piše:
„Svaki je ljudski život, od časa začeća sve do smrti, svet, zato što je ljudsku osobu sveti i živi Bog htio radi nje same na svoju sliku i priliku.“
Čovjek je jedini pozvan da spoznajom i ljubavlju dijeli Božji život. U tu je svrhu i stvoren čovjek i to je temeljni razlog njegova dostojanstva. Bog je čovjeka ljubavlju stvorio i ljubavlju mu dao biće sposobno da kuša vječnu Božju dobrotu. Vrijednost osobe, kako je već rečeno, proizlazi iz njezina bitka
Zanimljiv je i stavak 225. u kojem stoji pitanje: „Nije li onda ljudsko dostojanstvo kod svih osoba jednako?“ Slijedi odgovor:
„Ne! Čovjek gubi svoje dostojanstvo proporcionalno svojem slobodnom izboru pogrješke ili zla; primjerice, dostojanstvo Adolpha Hitlera (!) i svetog Franje Asiškog nisu isti.“
Ovdje biskup Scneider koristi vrlo primitivan argument. Važno je uočiti da je ljudsko dostojanstvo urođena kvaliteta, koja se ne može oduzeti ili izgubiti. Čak usred neopisivih zlodjela, svako ljudsko biće zadržava svoje urođeno dostojanstvo i vrijednost:
„U tom smislu, ovdje nam ova razlika pomaže da točno razlučimo aspekt moralnog dostojanstva koje se može „izgubiti“ i aspekt ontološkog dostojanstva koji se nikada ne može poništiti“ (dokument!).
Promatrajući ulogu ljudskog dostojanstva, “Dignitas Infinita“ pomaže razumjeti što određuje nečiju vrijednost. Dokument postavlja ljudsko dostojanstvo kao temelj primjerenog i neprimjerenog ljudskog ponašanja. Time se Crkva pokazuje kao „mater et magistra“, majka i učiteljica. Katolička Crkva poučava da je svaki ljudski život svet, te da je dostojanstvo osobe temelj za moralno društvo. Ova vjera temelji se na ideji da su svi ljudi stvoreni na Božju sliku i priliku, te da svaka osoba ima urođeno dostojanstvo i vrijednost. Stoga, svaka osoba zaslužuje biti tretirana s poštovanjem i suosjećanjem, bez obzira na njihovu rasu, spol, vjeru ili bilo koji drugi faktor.
„Beskonačno dostojanstvo“ ljudske osobe proizlazi iz njezina odraza Božje slike u njoj. Stoga dokument apsolutnu prednost daje „ontološkomu dostojanstvu“ koje nikada ne može biti zatamnjeno: .Dok se Boga može opisati kao posjedujućeg beskonačno dostojanstvo na apsolutan ili neograničen način, ljudska osoba ga ima na relativan ili ograničen način. Međutim, budući da je Bog beskonačan, pruža svakom pojedincu beskrajne mogućnosti za razvoj i uspostavu vlastitog osobnog dostojanstva.
U tom smislu zanimljivo je razmišljanje koje u knjizi „Filozofija i filozofije“ daje isusovac Rudolf Brajčić:
„Postoje bića dviju beskonačnosti: zatvorene (aktualne) i otvorene (parcijalne), tako da otvorena beskonačnost ishodi iz zatvorene i u nju se vraća, da bi na kraju beskonačni Apsolut bio sve u svemu. … Tu je koegzistencija apsolutne nadređenosti i apsolutne podređenosti, pri čemu apsolutna podređenost znači punjenje apsolutnom beskonačnošću, tako da otvorenu beskonačnost (vidljivi svijet!) možemo nazvati hodočasnicom u zatvorenu beskonačnost.“ …
Otvorena čovjekova beskonačnost je „slika zatvorene Božje beskonačnosti kao što je čovjek slika Božja“, zaključuje Brajčić.
O beskonačnom dostojanstvu može se razmišljati, ne kao o doslovnom opisu, već kao o alatu za tumačenje i naglašavanje te zaštitu ljudskog dostojanstva u svim okolnostima. Čak i ako ljudsko dostojanstvo nije “beskonačno“ prema strogoj filozofskoj analizi, to je pokazatelj da poštovanje ljudskog dostojanstva nikada ne bi trebalo oslabiti ili izostati. Dostojanstvo ljudske osobe poziva ljude na beskrajnu suosjećajnost, sažaljenje, gostoljubivost i brigu. Bez obzira je li „“dostojanstvo“ tehnički beskonačno ili ne, trebali bismo postupati jedni prema drugima kao da jest. I to je poruka „Dignitas Infinita“. Sve drugo je nedobronamjerno ili brzopleto isčitavanje tog dokumenta (fratellanza.net).