Nerazumijevanje načela „ex cathedra“
Krešimir Cerovac
Uvod
Čini se da su danas neki katolici spremni, pa čak i neobično željni, vjerovati u sve što bi moglo biti upućeno kao optužba prema papa Franji. Došlo je do onoga što je još papa Lav XIII. tužno opisao kao „popuštanje one veze ljubavi i poslušnosti koja bi trebala povezivati sve vjernike s njihovim pastirima, te vjernike i pastire s Vrhovnim pastirima, vezu u kojoj se prije svega nalazi sigurnost i zajedničko spasenje” (enciklika „Satis Cognitum“, 1896.).
Svaki dobro formirani katolik razumije koliko je papinstvo ključno za Katoličku Crkvu. Biti katolik znači biti u zajedništvu s Rimskim prvosvećenikom. Drugi vatikanski koncil naučava da su oni, koji su potpuno uključeni u Crkvu „sjedinjeni s njom kao dijelom njezine vidljive tjelesne strukture, a po njoj s Kristom, koji njome upravlja preko vrhovnog prvosvećenika i biskupa” („Lumen gentium“, 14). Vlast pape dolazi od Krista, i božanski je zaštićena. Prvi vatikanski koncil jasno definira da „Stolica svetog Petra uvijek ostaje neokaljana bilo kakvom grješkom prema božanskom obećanju našega Gospodina i Spasitelja danom knezu njegovih učenika”. To znači da će Krist i Duh Sveti osigurati da se „u Apostolskoj Stolici katolička vjera „uvijek čuva besprijekorno i poštuje sveta doktrina“.
U službenom, učiteljskom nauku Crkve jednostavno nema elemenata, koji podržavaju razne hipoteze da pastiri i vjernici mogu prosuđivati da su naučavanja pape heretična ili doktrinarno pogrešna. Katolici su dužni iskazivati poštovanje i poslušnost rimskom Papi. Iako ovo vrijedi za sve vjernike, posebno se odnosi na članove katoličkog klera i one koji se pripremaju za svećeništvo. U crkvenom pravu koristi se izraz „plenitudo potestatis“ („punina vlasti“) koji naglašava vrhunsku ulogu pape u vođenju i upravljanju Crkvom stavljajući ga u središte odlučivanja i autoriteta unutar katoličke zajednice. Prvi vatikanski koncil u tom smislu kaže: „Ako dakle netko kaže da rimski papa ima samo dužnost nadzora i vođenja, a ne punu i najvišu vlast nad cijelom Crkvom, i to ne samo u pitanjima vjere i morala, već i u onima koji se odnose na disciplinu i upravljanje Crkvom rasprostranjenom po cijelom svijetu; ili tvrdi da ima samo glavni dio, ali ne i apsolutnu puninu te najviše vlasti; ili da ta njegova vlast nije redovita i neposredna nad svim i svakim Crkvama, te nad svim i svakim pastirima i vjernicima: neka bude anatemiziran.“
Kod mnogih vjernika danas primjećuje se često čudno i neprihvatljivo shvaćanje prema kojem se određeno naučavanje pape Franje može bespogovorno zanemariti ili čak ne prihvatiti, samo zato što nije službeno proglašeno izjavom u duhu „ex cathedra“, ili jer to naučavanje nije navedeno u „Katekizmu Katoličke Crkve“. Mnogi smatraju da je za vjeru bitno samo ono što se može podvesti pod dogmu, odnosno što je izrečeno, i jasno naglašeno, u duhu papine nepogrješivosti ili nezabludivosti. Sve drugo, bez obzira na papinu izjavu, smatraju neobvezujućim, te je prihvaćanje toga ostavljeno na volju svakog vjernika, često bez potrebe za opravdanjem vlastitog poricanja ili neprihvaćanja. Takvo ponašanje može se opisati kao pravi „švedski stol“! Nakon pojave pape Franje, primjetno je kako se takva „ne-nepogrješivost“ sve više koristi kao izgovor za odbacivanje onoga što pojedincu ne odgovara.
Postoji čudna zamisao u koju su mnogi katolici uvjereni: ako se neko učenje Crkve ne proglasi službenom izjavom „ex cathedra“ od strane pape (ili, možda, kroz neki koncil), to učenje se može lako odbaciti, ignorirati ili odbiti bez pitanja. Samo neupitna učenja su važna. Sve ostalo je opcionalno, i kako su opcionalna, ne treba ih ni opravdavati. Takvo razmišljanje bi ostavilo Crkvu prilično osiromašenom, jer bi značilo da Crkva poučava vrlo malo, od čega bi većina imala malo ili nimalo veze s vjernicima u njihovom vlastitom osobnom životu.
Pozivanja nekog pape na pristup „ex cathedra” dogodila su se zapravo, u načelu, samo dvaput u modernoj povijesti: prvi put 1854. kada je papa Pio IX. proglasio doktrinu (dogmu) o Bezgrješnom začeću, tvrdeći da je Marija bila začeta bez Istočnog grijeha, te drugi put 1950. godine kad je papa Pio XII. proglasio doktrinu Uznesenja Djevice, tvrdeći da je Marija uznesena na nebo, tijelom i duhom. U izjavi „ex cathedra“ papa treba posebno naglasiti da je donosi autoritetom kao učitelj svih kršćana, odnosno treba se pozvati na Kristov autoritet ili na autoritet svetog Petra i Pavla. Redovno i sveopće učiteljstvo, kao i Prvi vatikanski koncil, nepogrešivo naučavaju da Rimski prvosvećenik ima imunitet od teških pogrješaka u svojim učenjima i da nikada ne posustaje u vjeri.
1. Neka novija stajališta
Na Općoj audijenciji 17. ožujka 1993. papa Ivan Pavao II. je upozorio: „Drugi vatikanski koncil ističe da bi se sav papin nauk trebao slušati i prihvaćati, čak i kada nije izrečen „ex cathedra“, već se predstavlja u redovitom izvršavanju njegovog Učiteljstva s očitom namjerom iznošenja, podsjećanja i potvrđivanja nauka vjere. Ova praksa proizlazi iz institucionalne činjenice i duhovne baštine koja obogaćuje (!) dimenzije nasljedstva Petra.“
A na Općoj audijenciji 24. ožujka 1993. godine jasno je kazao: „Uz ovu nepogrješivost vezano uz definiciju ex cathedra, postoji i karizma pomoći Duha Svetoga, dodijeljena Petru i njegovim nasljednicima kako ne bi pogriješili u pitanjima vjere i morala, već da bi podijelili veliko svjetlo na kršćanski narod. Ova karizma nije ograničena samo na iznimne (!) slučajeve.”
A tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger je potpisao dokument „Prvenstvo Petrova nasljednika u misteriju Crkve“ u kojem piše: „Petar, slab čovjek, izabran je kao stijena upravo zato da bi svi vidjeli da pobjeda pripada samo Kristu, a nije rezultat ljudskog truda. Tijekom vjekova Gospodin je želio staviti svoje blago u krhke posude: ljudska je slabost tako postala znakom istinitosti Božjih obećanja. … Svi smo pozvani na pouzdanje u Duha Svetoga, na pouzdanje u Krista, na pouzdanje u Petra.“
Drugi vatikanski koncil u dokumentu „Lumen gentium“ („Svjetlo naroda“) upozorava: „Taj pak religiozni posluh volje i razuma treba da se na osobit način iskazuje autentičnom učiteljstvu Rimskog Biskupa i kad ne govori »ex cathedra«; tako naime da se njegovo vrhovno učiteljstvo sa štovanjem priznaje i iskreno pristaje uz mišljenja od njega iznesena prema očitovanoj namjeri ili volji njegovoj, koja se osobito vidi ili iz naravi dokumenata, ili iz čestog predlaganja iste nauke, ili iz izražavanja.“
2. Povijesni pregled
Papa Sveti Klement I. (88.-97.): „Ako netko ne posluša ono što On [Isus Krist] kaže kroz Nas, neka zna da će biti umiješan u ozbiljan prijestup i opasnost; ali Mi ćemo biti nevini od ovog grijeha.”
Sveti Irenej Lionski, naučavatelj (130.-202.): „Oni koji imaju nasljedstvo od apostola primili su sigurni dar [karizmu] istine, prema volji Oca. […] Tamo gdje su postavljeni darovi [karizme] Gospodina, tamo moramo učiti istinu, odnosno od onih koji imaju nasljedstvo Crkve od apostola… Oni čuvaju našu vjeru“ („Protiv hereza“).
Sveti Tertulijan (155.-220.): „Ali ako je Petar bio ukoran jer je, nakon što je živio s poganima, razdvojio se od njih zbog poštovanja prema određenim osobama, sigurno je to bila pogrješka u njegovom ponašanju, a ne u njegovu propovijedanju.“
Sveti Ciprijan, biskup (210.-258.): „Gdje je Petar, tu je Crkva. … Ako netko ne čvrsto drži ovu jedinstvenost s Petrom, može li misliti da još uvijek ima vjeru? Ako napusti Stolicu Petra na kojem je Crkva izgrađena, može li još biti uvjeren da je u Crkvi?”
Sveti Jeronim, naučitelj (342.-420.): „Dobrobit Crkve ovisi o dostojanstvu papinstva. Ako ne damo Papi suverenu i neovisnu vlast, bit će koliko god svećenika, toliko i raskola u Crkvi.“
Sveti Augustin, naučitelj (354-430.): „Što se mene tiče, ne bih vjerovao Evanđelju da me nije uvjerila vlast Katoličke Crkve… Rim je govorio, stvar je završena“
Papa Sveti Bonifacije I, (418.-422.): „Nitko nikada nije hrabro digao ruke protiv Apostolske eminencije, od čijeg se suda nije dopušteno osporavati; nitko se protiv toga nije pobunio, tko nije želio da se nad njim sudi.“
Sveti Maksim Ispovjedalac (580.-662.): „Ova Apostolska Stolica je od same Utjelovljene Riječi Božje, kao i od svetih sabora (u skladu sa svetim kanonima i definicijama), primila i posjeduje suverenitet, vlast i moć vezivanja i razvezivanja nad svim crkvama Božjim u cijelom svijetu, u svemu i nad svim stvarima.“
Papa sveti Agaton (678.-681..), s kojim su Hrvati sklopili ugovor u kojem su se obvezali da neće napadati susjedne narode, u VII. stoljeću govorio: „Jer sam je Petar od Otkupitelja svih primio, trima pohvalama, dužnost da pase duhovne ovce Crkve. Pod njegovim zaštitnim štitom, ova njegova apostolska Crkva nikada nije skrenula s puta istine ni u jednom smjeru zablude. … … evanđeosku i apostolsku ispravnost pravovjerne vjere, koja je utvrđena na čvrstoj stijeni ove Crkve blaženog Petra, Kneza Apostola, koja njegovom milošću i skrbništvom ostaje slobodna od svake pogreške…” [Pismo Šestom ekumenskom saboru u Konstantinopolisu].
Papa sveti Nikola I. (858-867.): „Ako tko osuđuje dogme, naredbe, zabrane, sankcije ili dekrete, proglašene od onoga koji predsjeda na Apostolskoj Stolici za katoličku vjeru, za ispravljanje vjernika, za popravak zločinaca, bilo prijetnjom zabrane ili prijetnjom budućih zala, neka bude anatemiziran.“ (Koncil 860. I 863.) […] „Sveta Rimokatolička Crkva posjeduje vrhunsku i potpunu prvotnost i načelništvo nad cijelom katoličkom Crkvom. Ona istinski i ponizno priznaje da je to primila od samoga Gospodina u blagoslovljenom Petru, prvaku i poglavaru apostola, čiji nasljednik je rimski pontif s puninom vlasti. Budući da prije svih drugih ima dužnost obrane istine vjere, ako se pojave pitanja o vjeri, po njezinu suda trebaju biti riješena.“
Papa sveti Lav IX. (1049.-1054.): „Donoseći prethodnu presudu Svetoj Stolici, o kojoj nije dopušteno suditi nijednom čovjeku, primili ste anatemu od svih Otaca svih časnih koncila…“
Sveti Toma Akvinski (1225.-1274.) citirajući svetog Ćirila: „Prema ovom obećanju Gospodnjem, Petrova Apostolska Crkva ostaje čista i neporočna od svega što vodi u zabludu ili heretičku prijevaru, prije svega Poglavara, Biskupa, i Prvaka Crkava i ljudi, sa svojim vlastitim Pontifikatom, s najobilnijom vjerom i autoritetom Petra. Dok se druge Crkve moraju crvenjeti zbog pogrješke nekih svojih članova, ova [Petrova Apostolska Crkva Petra] vlada sama, nepokolebljivo uspostavljena, namećući šutnju i zatvarajući usta svim hereticima; a mi, zbog nužnosti spasenja, neopijeni vinom oholosti, ispovijedamo, zajedno s njim, formulu istine i svete apostolske tradicije.“
Papa Bonifacije VIII. (1294.-1303.) u buli „Unam Sanctam“ – Jedan Bog, jedna vjera, jedna duhovna vlast: „Ova vlast, iako je dana čovjeku i čovjek je izvršava, nije ljudska, već božanska. Ona je dodjeljena Petru božanskom riječju i ponovno potvrđena njemu (Petru) i njegovim nasljednicima od Onoga kojeg je Petar priznao , Gospodin je rekao Petru: ‘Što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebu’ [Mt 16,19]. Stoga, tko god se suprostavlja ovoj vlasti koju je tako odredio Bog, suprotstavlja se Božjoj uredbi [Rim 13,2], osim ako ne izmisli, poput Maniheja, dva početka, što je lažno i što smo mi proglasili herezom, budući da prema Mojsijevu svjedočanstvu, nije u počecima ali u početku da je Bog stvorio nebo i zemlju [Post 1:1]. Nadalje, izjavljujemo, naviještamo, definiramo da je apsolutno potrebno za spasenje da svako ljudsko stvorenje bude podložno rimskom prvosvećeniku.“
Papa Pio II. (1458.-1464.): „To je Apostolska Stolica, ustanovljena Riječju koja je također stvorila Nebo i Zemlju, a ne krhki smrtni ljudi. To je Stolica koju su proricali proroci. To je Stolica koju je Bog postavio nad narodima i kraljevstvima. To je Stolica koju je ojačao svjedočanstvom apostola, krvlju mučenika i usvajanjem od strane carske vlasti. Tko god se suprotstavlja uredbama ove Stolice, suprotstavlja se sili Božjoj.“
Sveti Franjo Saleški (1567.–1622.): „Nije li bilo dovoljno reći da svetog Petra, kao kamena temeljca crkvene vlasti i uprave, ne može zdrobiti i slomiti nevjera ili pogrješka, što su glavna vrata pakla ?… Jer ako djelujući vrhovni pastir skrene sa staze, tko će ga … ispraviti? Ako odluta, tko će ga vratiti? Uistinu, potrebno je jednostavno slijediti [Papu], a ne voditi ga; inače bi ovce bile pastiri.“
Papa Grgur XVI. (1831.-1846.) je u enciklici „Quo Gravione“ jasno dao do znanja da se primat pape nad Crkvom odnosi ne samo na otkrivenu Tradiciju u vezi s vjerom i moralom, već i na crkvenu disciplinu: „Mogu li pojedinci uzimati vlast koja je svojstvena samo Rimskim biskupima? Čak i ako je riječ o pitanjima discipline, koja vrijede u univerzalnoj Crkvi, ali su podložna promjeni, jer su crkvene institucije, to ipak pripada samo Rimskom biskupu, jer ga je Krist postavio na čelo cijele svoje Crkve, da procijeni nužnost promjene uzrokovane novim okolnostima.“
Blaženi papa Pio IX. (1846.-1878.) u poslanici „Tuas Libenter“ potvrdio je važnost redovnog učiteljstva kao odgovor na stav određenih teologa, koji su smatrali da je prianjanje uz papinsko naučavanje potrebno samo u vezi sa svečano proglašenim istinama vjere: „Čak i kada se radi samo o podložnosti božanskoj vjeri, to se ne može ograničiti samo na točke definirane izričitim dekretima ekumenskih sabora ili rimskih prvosvećenika i ove Apostolske Stolice; to pokoravanje također mora obuhvatiti sve što je predano kao božanski objavljeno od strane običnog učiteljskog autoriteta čitave Crkve raširene po cijelom svijetu …”
U enciklici „Quatrus Supra“ o Crkvi u Armeniji poučava se da „je jednako suprotno božanskom ustroju Crkve, kao i vječnoj i konstantnoj tradiciji, da bilo tko pokušava dokazati svoje katoličanstvo vjere i istinski se nazvati katolikom ako ne uspije u poslušnosti prema Apostolskoj Stolici”.
Papa Lav XIII. (1878.-1903.) poručuje u enciklici „Sapientiae christianae“: „Stoga je Papi pripadajući autoritet da prosudi što Sveto pismo sadrži, kao i koje su doktrine u skladu, a koje u neskladu s njime. Također, iz istog razloga, pripada mu da pokaže koje stvari treba prihvatiti kao ispravne, a koje odbaciti kao neprikladne; što je potrebno činiti, a što izbjegavati, kako bismo postigli vječno spasenje. Bez toga, ne bi postojao pouzdan tumač Božjih zapovijedi, niti bi bilo sigurnog vodiča koji bi čovjeku pokazao put prema ispravnom načinu života.”
U enciklici „Epistola Tua“ upozorio je da „ako se dogodi da oni koji, nemajući pravo na to, sebi prisvoje autoritet, ili se usude postati suci i učitelji, iako su podređeni u upravljanju univerzalnom Crkvom, te ako pokušaju ili vrše utjecaj koji se razlikuje od utjecaja vrhovnog autoriteta, dolazi do izvrtanja pravog poretka. To rezultira zbunjevanjem mnogih uma i odstupanjem duša s pravog puta.“
A u enciklici „Satic cognitum“ navodi: „Stoga je Krist u Crkvi ustanovio živo, autoritativno i trajno Učiteljstvo koje je ojačao Njegovom vlastitom snagom, poučavano Duhom Istine i potvrđeno čudesima. On je izričito želio i naredio, pod najtežim kaznama, da se Njegovo učenje prima kao da je Njegovo vlastito. Stoga, kad god se na autoritetu toga učenja izjavi da je nešto sadržano u depozitu božanskog otkrivenja, to mora biti prihvaćeno kao istinito od svakog. Ako bi to ikako moglo biti lažno, to bi dovelo do očigledne proturječnosti, jer bi tada sam Bog bio autor zablude u čovjeku. “Gospodine, ako griješimo, mi smo obmanuti od Tebe.”
Slično je govorio i papa Pio X. (1903.-1914.) u govoru pred Apostolskom zajednicom svećenika u studenom 1912.: „Kad iskazujemo ljubav prema Papi, nema rasprave o njegovim naredbama ili zahtijevima,. niti se postavlja pitanje do koje granice treba ići u poslušnosti ili u kojim stvarima ga treba slušati. Kada volimo Papu, ne dovodimo u pitanje jasnoću njegovih izjava. Ne ograničavamo područje u kojem bi on mogao ili trebao koristiti svoju vlast, niti postavljamo druge osobe, koliko god bile učene, iznad papinskog autoriteta. Iako mogu biti učene, te osobe nisu svete jer, tko god je svet, ne može se odvojiti od papinskog autoriteta.“
Papa Benedikt XV. (1914.-1922.): „Petru, prvaku apostola, Božji Utemeljitelj Crkve darovao je darove nepogrješivosti u pitanjima vjere i jedinstva s Bogom. Njegov odnos sličan je onome ‘voditelju apostolskog zbora’. On je zajednički učitelj i upravitelj svih, tako da može napasati stado Onoga koji je utemeljio svoju Crkvu na autoritetu samog Petra i njegovih nasljednika. Na ovoj mističnoj stijeni čvrsto stoji temelj čitave crkvene građevine. Iz nje se diže jedinstvo kršćanske ljubavi kao i naše kršćanske vjere.”
Papa Pio XI. (1922.-1939.) u enciklici „Divini illius magistri” iz 1929. godine navodi: „Ovom Učiteljstvu, Krist Gospodin je dodijelio imunitet od pogrješaka, zajedno sa zapovijedi da se svima poučava Njegov nauk…” A u enciklici „Casti Connubii“ iz 1930. piše: „Stoga je važno da vjernici budu oprezni glede precijenjene neovisnosti vlastitog presuđivanja i lažne autonomije ljudskog razuma. Neprilično je svakomu kršćaninu oslanjati se na vlastite intelektualne sposobnosti s takvom ohološću da prihvaća samo ono što može razumski dokučiti, a zanemaruje činjenicu da je Crkva, poslana od Boga da poučava i vodi sve narode, svjesna trenutačnih događaja i okolnosti. Uz to, neprilično je smatrati da trebamo slušati samo u pitanjima koja su formalno definirana kao dogme, kao da bi ostale crkvene odluke mogle biti lažne ili neadekvatne za istinu i pravednost. Naprotiv, osobitost svih istinskih sljedbenika Kristovih, pismenih ili nepismenih, jest da se dopuste voditi i vođeni biti u svim stvarima koje se tiču vjere ili morala od Svete Crkve Božje kroz njezinoga vrhovnoga Pastira, rimskog Pontifeksa. On, vođen Isusom Kristom Gospodinom, predstavlja autoritativni glas koji nas vodi prema istini i moralnom životu.“
Papa Pio XII. (1939.-1958.) je u obraćanju tek oženjenim parovima istaknuo vrhunskuj važnost papinstva kao nezaobilaznog autoriteta u vjeri: „Kakvo god bilo ime, lik, ljudsko podrijetlo bilo kojeg pape, uvijek je Petar taj koji živi u njemu; Petar je taj koji vlada i upravlja. Iznad svega to je Petar je, koji uči i širi svijetom svjetlo oslobađajuće istine”. A u enciklici „Humani generis“ kaže: „Ne smije se misliti, da ono što je izneseno u encikličkim pismima također ne zahtjeva, samo po sebi, prihvaćanje, zato jer pape u pisanju takvih pisama ne primijenjuju vrhovnu moć svog učiteljskog autoriteta. Oni ta pitanja poučavaju običnim autoritetom poučavanja, za koja vrijedi: Tko vas sluša, mene sluša.“
A u obraćanju Kongregaciji Družbe Isusove godine 1957. papa Pio XII. je rekao: „Neka vam nitko ne oduzme slavu te ispravnosti u nauku i vjernosti u poslušnosti koju dugujete Kristovom namjesniku; među vašim redovima, neka ne bude mjesta za slobodno preispitivanje prikladnije heretičkom mentalitetu nego kršćanskom ponosu, u kojem se netko ne ustručava pozivati pred tribunal vlastitog suda čak i one stvari koje imaju svoj izvor u Apostolska Stolici.“
A u poruci irskim hodočasnicima je 1957. poručio: „Da bi netko bio kršćanin, mora biti Rimljanin; mora priznati jedinstvo Kristove Crkve, kojom upravlja jedan nasljednik Kneza apostola, koji je biskup Rima, Kristov namjesnik na zemlji.”
Papa Pavao VI. (1963.-1978.): „S jedne strane postoje oni koji, pod izlikom veće vjernosti Crkvi i Učiteljstvu, sustavno odbacuju nauk samog Koncila, njegovu primjenu i reforme koje proizlaze iz njega. Obijaju postupno provođenje od strane Apostolske Stolice i biskupskih konferencija, pod našom vlašću, po volji Kristovoj. Ova diskreditacija temelji se na autoritetu Crkve u ime Tradicije, kojoj se poštovanje potvrđuje samo materijalno i verbalno.; Vjernici se ograđuju od veza poslušnosti Petrovoj Stolici kao i svojim zakonitim biskupima. Autoritet današnjice je odbačen u ime onog jučerašnjeg.“
3. Riječ koncila
Koncil u Kalcedonu (451.) nakon što je pročitano pismo pape svetog Lava I. rekao je: „Ovo je vjera otaca; ovo je vjera apostola. Svi mi tako vjerujemo; pravoslavni tako vjeruju. Anatema onome tko ne vjeruje tako. Petar je tako govorio preko pape Lava. … Rimska crkva, koja po Gospodinovom raspoloženju ima prvenstvo obične vlasti nad svim ostalim crkvama budući da je majka i gospodarica svih Kristovih vjernika”
Na Prvom lionskom koncilu (1245.) izjavljeno je: „U toj privilegiji, koju je naš Gospodin Isus Krist prenio na Petra, i u njemu na njegove nasljednike, naime, sve što svežete na zemlji bit će svezano i na nebu, i što razvežete na zemlji bit će razvezano i na nebu, nesumnjivo, leži autoritet i moć Rimokatoličke crkve.”
Na Drugom lionskom koncilu (1274.) godine je rečeno: „Sveta Rimokatolička Crkva posjeduje vrhunsku i potpunu prvotnost i načelništvo nad cijelom katoličkom Crkvom. Ona istinski i ponizno priznaje da je to primila od samoga Gospodina u blagoslovljenom Petru, prvaku i poglavaru apostola, čiji nasljednik je rimski pontif s puninom vlasti. Budući da prije svih drugih ima dužnost obrane istine vjere, ako se pojave pitanja o vjeri, po njezinu suda trebaju biti riješena.“
Koncil u Firenci (1438.): „Također definiramo da Sveta Apostolska Stolica i Rimski prvosvećenik imaju prvenstvo nad cijelim svijetom. Rimski prvosvećenik je nasljednik blaženog Petra, kneza apostola, i pravi Kristov namjesnik, glava cijele Crkvi, ocu i učitelju svih kršćana. Njemu je u blaženom Petru povjerena potpuna moć brige, vladanja i upravljanja cijelom Crkvom, kako je sadržano i u aktima ekumenskih sabora i u svetim kanonima.“
Prvi vatikanski koncil (1869.-1870.) u dogmatskoj konstituciji „Pastor Aeternus“ izražava: „Stoga, tko god naslijedi Petrovu stolicu, stječe institucijom samoga Krista Petrovo prvenstvo nad cijelom Crkvom. … I svećenstvo i vjernici, bez obzira na obred i dostojanstvo, pojedinačno ili kolektivno, dužni su podložiti ovoj vlasti dužnost hijerarhijske podređenosti i istinske poslušnosti, ne samo u stvarima koje se tiču vjere i morala, nego i u onima koje se tiču stege i upravljanja Crkvom u cijelom svijetu. Na taj način, po jedinstvu s rimskim prvosvećenikom u zajedništvu i ispovijedanju iste vjere, Crkva Kristova postaje jedno stado pod jednim vrhovnim pastirom. To je nauk katoličke istine, od kojega nitko ne može odstupiti, a da ne ugrozi svoju vjeru i spasenje.“
Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) navodi u dokumentu „Lumen gentium“: „Zato se njegove definicije s pravom nazivaju nepromjenljive … jer su izrečene uz pomoć Duha Svetoga obećane mu u blaženom Petru, i zato ne trebgaju nikakvog odobrenja drugih, niti dopuštaju bilo kakav priziv na koji drugi sud. Jer tada Rimski Biskup izriče odluku ne kao privatna osoba,nego izlažeili brani nauku katoličke vjere kao vrhovni učitelj čitave Crkve, u kojemu se posebno nalazi dar nezabludivosti same Crkve.“
4. Zakonik kanonskog prava
Kanon u stavku 1373. navodi: „Osoba koja javno potiče među podanicima animozitete ili mržnju prema Apostolskoj Stolici ili prema ordinariju zbog nekog čina moći ili crkvene službe ili potiče podanike da im ne budu poslušni, treba biti kažnjena zabranom ili drugim pravednim kaznama. … Prvobitnoj Stolici nitko ne može suditi.”
5. Newman, Hardon, Ratzinger
Kardinal John Henry Newman (1801.-1890.): „Izjavljujem zajedno s kardinalom Bellarminom da bez obzira na to je li Papa nezabludiv u bilo kojoj izjavi, u svakom slučaju treba ga poslušati. Ništa dobro ne može proizaći iz neposlušnosti. Njegove činjenice i upozorenja mogu biti potpuno pogrješni; njegova razmtranja mogu biti pristrana. Možda je bio zaveden. Imperijalnost i lukavstvo, tiranija i okrutnost, mogu biti očiti u postupcima njegovih savjetnika i instrumenata. Ali kada govori formalno i autoritativno, govori onako kako bi naš Gospodin želio da govori, i sve te nepotpunosti i grijesi pojedinaca su nadjačani za onaj rezultat koji naš Gospodin namjerava. Stoga riječ Pape stoji, i blagoslov ide uz poslušnost, i nema blagoslova s neposlušnošću.“
Božji sluga, isusovac John Anthony Hardon (1914.-2000.) je u svojem „Katekizmu“ napisao: „Najviša i potpuna vlast jurisdikcije, koju po božjem pravu posjeduje Biskup Rima nad cijelom Crkvom, odnosi se na pitanja vjere i na pitanja koja se tiču discipline i upravljanja Crkvom rasprostranjenom po cijelom svijetu. Ova vlast nije samo simbolična, već stvarna i istinski episkopalna. Ona je obična u okviru službe, neposredna i neovisna o bilo kojoj drugoj ljudskoj vlasti. Ova vlast obuhvaća svaku crkvu, svakog pastira i svakog vjernika.“
U dokumentu „Ispovijesti vjere“, koji je objavila 1998. Kongregacija za nauk vjere s potpisom kardinala Josepha Ratzingera piše: „S religioznom poslušnošću volje i uma, pridržavam se nauka koje iznose Rimski Pontifiks ili Biskupska konferencija kada obavljaju svoj autentični Magisterij, čak i ako ne namjeravaju proglasiti te nauke definitivnim činom.”
Zaključak
Tvrdnja ili čak pretpostavka da je papa Franjo heretik zapravo znači tvrditi da je Krist propustio u svojoj obećanoj zaštiti Crkve. Takva optužba nosi ogromnu povijesnu težinu; imolicira se da je jedan od nasljednika svetog Petra, vidljivi znak jedinstva u Crkvi Gospodina i Spasitelja Isusa Krista, otpao od vjere. To bi bilo najveće zlo zamislivo u cijeloj svjetskoj povijesti Crkve. Podsjeća na tvrdnje protestanata prije 500 godina, koji su tvrdili da je Crkva izgubila put, da je papa Antikrist, i da nema vidljive Crkve. Nažalost, mnogi danas nehotice prihvaćaju protestantski koncept autoriteta. Bez razmišljanja o posljedicama, mnogi katolici danas iznose slične tvrdnje, ne shvaćajući što govore. No, važno je shvatiti da će svi morati jednog dana odgovarati Kristu za svoje riječi.
Treba se prisjetiti snažnih riječi koje je sveti Pavao VI. nadbiskupu Marcelu Lefebvreu 1976. godine: „Nažalost, zauzeli ste antipapsko stajalište. Što mogu reći? Osudili ste papu kao neprijatelja vjere, koju on čuva kao njezin vrhovni jamac. … Papa i koncili imaju zadaću prosuditi i razlikovati u tradicijama Crkve ono što se ne može napustiti bez nevjernosti Gospodinu i Duhu Svetomu — depozit vjere — od onoga što, s druge strane, može i treba biti prilagođeno kako bi olakšalo molitvu i misiju Crkve u različitim vremenskim i prostornim okolnostima, kako bi se bolje prenijela božanska poruka u jezik današnjice i kako bi se poboljšala komunikacija, a da se ne odstupa od temeljnih načela.“
Katolici bi trebali ozbiljno shvatiti da svaki put kada papa poučava, bez obzira na oblik, on izvršava svoju učiteljsku vlast kao istinski nasljednik svetog Petra. Stoga vjernici trebaju pretpostaviti istinitost svega što pojedini papa poučava. Postoje različite razine nauka Crkve, svaka s različitom razinom učiteljskog autoriteta. Na vrhu su nepogrešivo objavljene dogme, koje drže najvišu razinu doktrinarnog autoriteta. Zatim, postoji konačni nauk općeg naučavanja i proglašen od Crkve, koji nije doveden u pitanje do te mjere da bi zahtijevao nepogrješivu izjavu, ali je i dalje mjerodavan i vjernici su obvezni pridržavati ga se. Važno je shvatiti da Crkva poučava vjernike na mnoge načine, a ne samo kroz tzv. nepogrješive izjave.
Svođenje vjere samo na sadržaje koji se temelje na navodnoj nepogrješivosti pape ne samo da sužava širinu vjere, već također implicira da postoji samo nekoliko takvih obvezujućih sadržaja vjere. Drugi dijelovi crkvenog naučavanja tada postaju neobvezatni, ostavljajući vjernicima slobodu da vjeruju ili ne vjeruju, djeluju ili ne djeluju, prema svojim sklonostima ili sugestijama Crkve. Ovakav pristup često se događa kada se vjernici suoče s dijelom crkvenog nauka koji ne potpada pod papinu navodnu nepogrješivost, što ih može potaknuti na individualistički pristup. Nepogrješivost, u strogoj interpretaciji, obuhvaća bilo koja učenja koja imaju božansko jamstvo protiv pogrješke. Međutim, to ne znači da „ne-nezabludiva” učenja – ili tzv. „obična“ papina naučavanja – sadrže moguće pogrješke. Još manje to znači da bi papa pod bilo kojim okolnostima mogao poučavati herezu.
Papina izjava obvezuje vjernika barem da se zapita zašto papa nešto govori i koji su njegovi motivi. Trebao bi biti poticaj za promišljanje svakom vjerniku: „Jesam li zaista u pravu? Tko sam ja da obezvrijedim Papina stajališta, da kažem da me baš ni na što ne obvezuju, a da pritom barem iskreno ne promislim o njima?“ Papa Franjo upozorava na opasnost od ideologije: „Nekima je prelako uzeti ideju – u ovom slučaju, na primjer, osobnu slobodu – i pretvoriti je u ideologiju, stvarajući prizmu kroz koju sve prosuđuju“.
Božja pomoć također se pruža nasljednicima apostola, koji poučavaju u zajedništvu s nasljednikom Petra, a posebno Rimskom Papi kao Pastirom cijele Crkve, kada obavljaju svoj redoviti učiteljski zadatak. Ovo poučavanje može se manifestirati kroz različite oblike, uključujući predloge i smjernice koje proizlaze iz boljeg razumijevanja Objave u pitanjima vjere i morala. Iako ova pouka možda ne rezultira nezabludivom definicijom ili “definitivnim“ izjavama, ona i dalje pridonosi duhovnom rastu vjernika i dubljem poimanju kršćanske vjere.
Zaključno, valja se vratiti riječima pape Pija XII.: „Kako god bilo ime, lice ili ljudsko podrijetlo bilo kojeg Pape, uvijek je to Petar koji živi u njemu; to je Petar koji upravlja i vlada.“ Dakle, Petar živi i u Papi Franji; i sigurno je da kada je Isus rekao Petru „Za tebe sam molio da ti vjera ne omane”, vidio je svakog papu do kraja svijeta. Te riječi također su upućene Jorgeu Mariu Bergogliu. Oni koji dovode u pitanje Svetog Oca moraju si postaviti pitanje nije li u pitanju zapravo nedostatak povjerenja, ne u Papu, već zapravo u molitvu Isusa: „Za tebe sam molio“? (fratellanza.net).