„Vjera nije samo gledati Isusa, već gledati stvari s Isusove točke gledišta, onako kako ih on vidi, njegovim očima: ona je neko dioništvo u njegovu načinu gledanja“ (papa Franjo, enciklika „Lumen Fidei“)
Krešimir Cerovac
UVOD
Htijući istaknuti ograničeni vidokrug na temelju kojeg vjernici, ponekad, promatraju zbivanja oko sebe te djeluju u društvu, Harold Robbins je u knjizi „Sunce pravde“ („The Sun of Justice“, 1938.) napisao: „Naš pogled na društvo bio je previše usmjeren na ispitivanje vlastite savjesti i vjerske prakse, a premalo usmjeren na razmatranje šireg društvenog konteksta vjere i prema Gradu Božjem“.
Iako je važno razmatrati vlastitu savjest i praksu vjere kao temelj za osobni duhovni razvoj, Robbinsova izjava sugerira da prevelik naglasak na „ispovjedaonicu“ može ograničiti vjernikovo shvaćanje sveobuhvatnosti društvenog konteksta vjere. Ponekad se zanemaruje činjenica da koncept „Grad Božji” implicira opsežniji pogled, koji obuhvaća zajedničku dimenziju religijskih uvjerenja i njihov utjecaj na društvo. To zahtjeva perspektivu, koja nadmašuje uski fokus na osobnu pobožnost, kako bi se analizirali opći društveni, moralni i etički aspekti vjerničkih djela i odluka.
Ovo je poziv vjernicima da prošire svoje vidike izvan okvira crkvenih zidova i promišljaju kreativnu ulogu vjere u oblikovanju izgradnje pravednog i suosjećajnog „Grada Božjeg“ u svijetu. To uključuje razvijanje svijesti o društvenim pitanjima, promicanje jednakosti i socijalne pravde, te aktivno sudjelovanje u izgradnji boljeg društva u skladu s Božjim načelima. Prihvaćanje perspektive „Božjeg Grada“ potiče vjernike da prepoznaju da njihova vjera nije samo pitanje osobnog spasenja, već i pitanje pozitivnog utjecaja na svijet oko sebe. Potiče ih da se smatraju nositeljima promjena, koji rade na stvaranju pravednijeg, suosjećajnijeg i inkluzivnijeg društva.
Usko shvaćena katolička vjera obuhvaća ograničeno tumačenje, koje se usredotočuje na određene dogme, propise ili prakse unutar Crkve, s malo ili bez dovoljno otvorenosti prema različitim perspektivama ili kontekstima. Često se to manifestira kroz naglašavanje tradicionalnih oblika pobožnosti, formalnih liturgijskih praksi i strogo pridržavanje crkvenih pravila, ali bez dubljeg razumijevanja i primjene vjere u širem kontekstu života i društva. To je vertikalna dimenzija vjere. Takav ograničen pristup može rezultirati nedostatkom suosjećanja prema drugima nedovoljnom otvorenošću prema promjenama i izazovima koji su stvarni i prisutni. S druge strane, horizontalna dimenzija vjere odnosi se na način na koji vjernik svoju vjeru u Krista iskazuje služeći drugima i ljubeći ih. Ni vertikalna ni horizontalna dimenzija nisu dovoljne same po sebi, već jedna zahtijeva drugu. Ove dvije dimenzije vjere često se promatraju s krajnosti spektra. Ponekad se pretpostavlja da „konzervativni“ katolici više naglašavaju liturgiju i vertikalnu dimenziju vjere, dok „liberalni“ katolici daju veći naglasak na društvenu pravdu i horizontalnu dimenziju vjere. Polarizacija tih dimenzija vjere nije samo štetna za uspostavljanje unutarnjeg sklada, već predstavlja i prepreku za uspostavljanje sklada kao zajednice vjernika.
Kršćanin ne može odvojiti svoju vjeru od stvarnog svijeta u kojem djeluje i bori se za život. Papa Franjo je na mnogo načina, i u različitim prilikama, istaknuo potrebu da Crkva bude prisutna i angažirana u suvremenom svijetu, suočavajući se s izazovima poput siromaštva, nepravde, degradacije okoliša te pitanjima koja se tiču izbjeglica i migranata.
U apostolskoj pobudnici „Evangelli gaudium“ papa Franjo je predstavio inspirativnu i inovativnu viziju onoga što znači biti Crkva u današnjem svijetu. Taj dokument izražava duboku zabrinutost za one koji previše naglašavaju bogoslužje, doktrinu i ugled Crkve, a zanemaruju stvarnu primjenu Evanđelja među Božjim narodom i konkretnim potrebama suvremenog trenutka. Papa je upozorio na opasnost da Crkva postane samo artefakt u muzeju ili nešto što pripada odabranoj manjini pojedinaca.
Opća poruka apostolske pobudnice potiče katolike da hrabro prihvate nove pristupe u širenju Evanđelja i promijene svoj odnos prema Crkvi. Novi pristupi su ključni za uspješno širenje Evanđelja. Ovdje nije samo riječ o „novoj evangelizaciji“, jer papa Franjo naglašava određene aspekte unutar Crkve, koji su postali tvrdi i nepopustljivi, ističući potrebu za stvarnim promjenama. Upozorava na opasnost od „navodne doktrinarne ili disciplinske nepokolebljivosti, koja dovodi do narcisoidnog ili autoritarnog elitizma“, kao problematičan pristup koji treba prevladati. Neki katolici kritiziraju Papu zbog navodnih nastojanja za značajnim promjenama u Crkvi, unatoč tome što nije mijenjao niti jednu dogmu. Primjećuje se usko shvaćanje katoličke vjere povezano s interpretacijom i prakticiranjem vjere, gdje se previše naglašava striktno pridržavanje dogmi, pravila (legalizam), dok nedostaje otvorenost, i inkluzivnost. Ipak, Crkva se mora mijenjati kako bi rasla, iako to ne uključuje temeljna vjerovanja, već samo način na koji živi i dijeli ta vjerovanja.
Papa Franjo izaziva otpore i kritike tzv. (neo)konzervativaca, jer dovodi u pitanje sociopolitički konsenzus, koji je prevladavao u prethodnom razdoblju Crkve, posebno ističući dvije ključne riječi svoga pontifikata: siromašni i milosrđe. Apostolska pobudnica „Evangelii Gaudium“ ozbiljno dovodi u pitanje „katolički“ neo-konzervativni program i otvoreno kritizira njegove temeljne pretpostavke. Ta promjena je izazvala šok, prvo u SAD-u, a zatim i diljem zapadnog svijeta. „Papa je okružen gustom šikarom i močvarama gdje vrebaju vukovi“, piše Marco Politti u knjizi „Papa Franjo među vukovima“.
Nedavno imenovani poljski kardinal Gregorz Ryś (59) je 29. rujna 2023. izjavio:
„Moramo naučiti kako živjeti u potpuno novoj situaciji, kako čitati znakove vremena i kako ih čitati na Božji način i onda slijediti razlučivanje. Ništa sada nije očito, osim dogmi. Dogme i učenja su očigledna, ali kako prilagoditi sva ta pravila i učenja novoj situaciji, novom društvu – to je veliki zadatak.“
DOGMATIZAM I NEDOSTATAK OTVORENOSTI
U kolovozu 2013., isusovac Antonio Spadaro, tadašnji glavni urednik talijanskog isusovačkog časopisa „La Civiltà Cattolica“, održao je seriju razgovora s papom Franjom u Rimu. Tijekom tih susreta, papa Franjo je iznio nekoliko ključnih stavova:
„Ne možemo inzistirati samo na pitanjima vezanim uz pobačaj, istospolne brakove i uporabu kontracepcijskih metoda. To nije moguće. O tim stvarima nisam puno govorio, a to mi je zamjerano. Ali kada govorimo o tim pitanjima, moramo o njima govoriti u kontekstu. Učenje Crkve je, što se toga tiče, jasno i ja sam sin Crkve, ali nije potrebno stalno govoriti o tim pitanjima. Nisu sva dogmatska i moralna učenja jednaka. Crkvena pastoralna služba Crkve ne može biti opsjednuta prenošenjem nepovezanog mnoštva doktrina koje treba ustrajno nametati. … Moramo pronaći novu ravnotežu, inače će čak i moralna građevina Crkve vjerojatno pasti poput kule od karata, izgubivši svježinu i miris Evanđelja. Prijedlog Evanđelja mora biti jednostavniji, dublji, blistaviji. Upravo iz te tvrdnje proizlaze moralne posljedice.“
Tijekom posjeta Kanadi papa Franjo je u razgovoru s predstavnicima Družbe Isusove citirao svetog Vinka iz Lerina, redovnika i autora petog stoljeća, koji je tvrdio da doktrina napreduje kroz konsolidaciju i širenje: „Stoga čak i dogma kršćanske religije mora proizaći iz ovih zakona. Napreduje, s godinama se učvršćuje, s vremenom se razvija, produbljuje s godinama“. Sveti Vinko je usporedio biološki razvoj ljudi s prijenosom pologa vjere od jedne epohe do druge, koji raste i konsolidira se s prolaskom vremena. Ljudsko razumijevanje mijenja se s vremenom, a ljudska svijest produbljuje. Tu je ideja razvio i sveti John Henry Newman u svom radu o razvoju doktrine. Ukazivao je da je doktrina pokušaj artikulacije središnje, nepromjenjive istine kršćanske vjere. Iako se ta istina ne mijenja, formulacije ili artikulacije te istine mogu se ipak razvijati.
A u zrakoplovu na povratku iz Kanade Papa je izjavio: „Crkva koja ne razvija svoje misli na eklezijalni način je Crkva koja ide unatrag, i to je današnji problem. Mnogi ljudi koji sebe nazivaju tradicionalistima, nisu zapravo tradicionalni, već osobe koje se vraćaju u prošlost, idu unatrag.“ Tom je prilikom Papa citirao pokojnog Jaroslava Pelikana, povjesničara kršćanstva, koji je jednom napisao: „Tradicija je živa vjera mrtvih, tradicionalizam je mrtva vjera živih.“
U apostolskoj pobudnici „Evangelii Gaudium“ papa Franjo citira misao pape Benedikta XVI. iz njegove enciklike „Deus caritas est“, gdje papa Benedikt XVI. ističe težnju za oslobađanjem kršćanstva iz „željeznog kaveza dogmatizma i moralizma“. Uz to, naglašava da biti kršćanin ne proizlazi iz etičke odluke ili velike ideje, već iz susreta s Osobom – Isusom Kristom, koji daje novi smisao životu i postavlja konačan smjer. Papa Franjo upozorava da gdje je Bog ljubavi zamagljen, to je zato što se naglašavaju „doktrinarni ili moralni aspekti koji proizlaze iz određenih ideoloških opcija umjesto iz Evanđelja“. Izaziva one koji teže monolitnom naučavanju bez prostora za nijanse. Zagovara, dakle, pristup vjeri, koji se temelji na susretu s Kristom i naglašava potrebu za ljubavlju, suosjećanjem i otvorenim umom prema različitostima u Crkvi.
U nekim krugovima postoji otpor i kritika upućena papi Franji, čak dovodeći u pitanje njegovo pravo obavljanja papinskih dužnosti. Taj otpor dolazi iz različitih izvora, uključujući unutar Rimske kurije i katoličke hijerarhije diljem svijeta. Papa se suočava s preprekama i otporom zbog inercije i neprijateljstva prema promjenama unutar krutih dogmatskih struktura. Kritičari pape Franje ponekad su, kako ih on naziva, „intelektualci kazuistike“, jer se previše fokusiraju na pravila i propise bez dubljeg razumijevanja konteksta i duha nauka. Ističe da ti kritičari, zbog svoje ograničene intelektualne perspektive, često nisu u mogućnosti podržati svoje teorije njegovim učenjima i odbijaju pažljivije razmotriti njegove poruke. Na jednoj misi u Domu svete Marte, papa Franjo je rekao: „Ostaju samo na kazuistici: dotle se smije, odavde se ne smije… Ispunjavaju zapovijedi, ali bez dobrote.“
Među pojedincima u protupapinskom taboru postoji nedostatak svijesti da bi mogli prepoznali kako je Evanđelje istovremeno drevno i uvijek novo. Ti pojedinci često više cijene ideje o spasenju (salus idearum) od spasenja duša (salus animarum). Pokazuju sklonost prema vrlo ograničenom tumačenju kanonskog prava, strogo se pridržavaju liturgijskih rubrika s robovskom odanošću te zastarjelim eurocentričnim pogledom na svijet.
U vjerovanju Katoličke crkve iznimno je važna iz nekoliko razloga otvorenost, jer je put prema dubljoj vjeri, međusobnom razumijevanju i ljubavi prema Bogu i bližnjem. Vezano uz pitanje Crkve, papa Franjo ističe važnost prijelaza prema kolegijalnoj i sinodalnoj Crkvi kako bi se ostvarila vizija Drugoga vatikanskog koncila. Sinodalnost, temeljna dimenzija Crkve koja uključuje čitav Božji narod na svim razinama (univerzalnoj, kontinentalnoj, nacionalnoj, biskupijskoj, župnoj), zaista predstavlja teološki i učiteljski razvoj nakon Drugog vatikanskog koncila. Iako je Koncil izrazio ideje o kolegijalnosti i sudjelovanju laika u životu Crkve, taj aspekt ostao je nedovoljno razrađen i primijenjen nakon Koncila. Papa Franjo prepoznaje potrebu za nadopunom i daljnjim razvojem kako bi se postigla potpuna sinodalnost unutar Crkve. Sinodalnost omogućuje Crkvi da ostvari veću bliskost s vjernicima, da osluškuje njihove potrebe, izazove i nade te da donosi mudre i relevantne odluke za ostvarivanje svoje misije u svijetu. Otvorenost je put prema dubljoj vjeri, međusobnom razumijevanju i ljubavi prema Bogu i bližnjem.
Kardinal Bergoglio privukao je pažnju tijekom konklava svojim komentarom da se biblijska slika Krista, koji kuca na vrata, treba razumijeti i kao Krista koji kuca na vrata Crkve iznutra. Ova izjava naglašava potrebu za unutarnjom promjenom i obnovom Crkve kako bi se adekvatno odgovorilo na suvremene izazove. To znači da Crkva treba biti otvorena za svježe interpretacije i mora se angažirati u svijetu kako bi se suočila s problemima i potrebama ljudi. Vrijeme zahtjeva više od onoga što prakticiraju pobožni ljudi, koji odlaze u crkvu i izbjegavaju teške grijehe, ali rijetko čine nešto konstruktivno ili dobro. Nije dopustivo njegovanje duhovnosti bijega i odbijanje preuzimanja odgovornost za neizbježnu upletenost svih ljudi u probleme i odgovornosti današnjeg doba. Dobro je podsjetiti se riječi svetog Ignacija Antiohijskog: „Navještaj spasonosne Božje ljubavi dolazi prije moralnih i vjerskih imperativa.“ Danas se ponekad čini da prevladava suprotan pristup koji sužava sadržaj katoličke vjere. Premalo se naglašava da vjera uz osobnu ima i društvenu dimenziju. Ako se kršćansku vjeru svodi samo na moralni sustav, lišava joj se snagu – moć koja je zauvijek promijenila život ljudi poput svetog Ignacija, koji je prethodno navedene riječi napisao Rimljanima na putu do vlastitog mučeništva.
Napadi na papu Franju daju tužan primjer nedostatka istinskog osjećaja pripadnosti Crkvi i nedostatka iskustva prave Crkve kao zajednice temeljene na vjeri, nadi i ljubavi unatoč raznolikosti. Ti napadi često pokušavaju prikriti svoju suštinu riječima obrane Crkve i vjere. No. kakva je to obrana Crkve i vjere koja iznutra otvoreno napada samu Glavu?
LEGALIZAM I RITUALIZAM
Na Općoj audijenciji 6. listopada 2021. papa Franjo je upozorio:
„Danas je legalizam naš problem, problem mnogih kršćana koji se skrivaju u legalizam, u kazuistiku. Zato Pavao poziva kršćane da ostanu postojani u slobodi koju su primili krštenjem i ne dopuste da ih se ponovno upregne u „jaram ropstva“ (Gal 5, 1). On se s pravom diči slobodom. Svjestan je da su se neka „lažna braća“ – tako ih zove – uvukla u zajednicu da „vrebaju – tako piše – slobodu koju imamo u Kristu Isusu, ne bi li nas učinili robovima“ (Gal 2, 4), vratiti se natrag, a za Pavla je to neprihvatljivo. Propovijedanje koje bi isključilo slobodu u Kristu nikada ne bi bilo evanđeosko.
A na globalnoj konferenciji moralnih teologa (13. svibnja 2022.), papa Franjo je iznio svoj stav o kazuistici, nazivajući je skučenim i zastarjelim oblikom moralne teologije. Jasno je istaknuo da svoditi moralnu teologiju na kazuistiku znači grijeh vraćanja unazad. Istaknuo je da je kazuistika prevladana te da se, iako je ona bila oslonac njegovoj generaciji i njemu osobno u proučavanju moralne teologije, sada smatra dekadentnom.
U osnovi, legalizam podrazumijeva odvajanje Božjeg zakona od njegovog izvornog konteksta. Neke osobe djeluju preokupirano s poslušnošću pravilima i propisima u kršćanskom životu, gledajući kršćanstvo kao čvrsti skup „mora“ i „ne smije“, lišen topline i životvornog duha. Legalist razdvaja zakon od Boga koji ga je dao. Umjesto da teži poslušnosti Bogu ili poštovanju Krista, on prioritet daje pridržavanju pravila koja su lišena bilo kakvog osobnog odnosa. U pitanju je dakle unutarnji stav srca, koji nastoji zaslužiti Božju naklonost temeljem vlastite sposobnosti vjernika da se pridržava moralnog zakona, često na štetu osnovnih načela ljubavi, vjere i milosrđa. Legalizam pojednostavljuje moralnost i često je iskrivljuje zbog nedostatka razumijevanja da stvari nisu uvijek crno – bijele. Bernhard Häring zaključuje: „Fokusirajući se isključivo na stroge propise i regulacije, legalisti zanemaruju kompleksnosti stvarnih životnih situacija i ne uzimaju u obzir nijanse uključene u donošenje moralnih odluka. Ovaj odmak od stvarnosti ljudskog iskustva dovodi do gubitka veze s vrijednostima i principima koji leže u osnovi moralnosti, kao i s temeljnim izvorima života i istine.“
Legalisti se često oslanjaju na određene elemente prošlosti i ponašaju se kao da je nužno da ih svi slijede i danas. Često tvrde da su svi problemi u današnjici posljedica odbacivanja načina na koji su stvari bile u prošlosti. Skloni su idealiziranju prošlosti, promatrajući je kao razdoblje kada su stvari bile bolje. Stoga vjeruju da bi svi problemi sadašnjosti nestali kada bi se vratilo na način života iz tog „zlatnog doba“. Legalisti nameću svoje osobne standarde drugima i brzo osuđuju tuđe motive, pretpostavljajući loše namjere. Često primjećuju tuđe grijehe, ali zanemaruju vlastite.
Papa Franjo je u intervjuu za časopis „La Civiltà Cattolica“ u kolovozu 2013. izjavio:
„Ako je kršćanin restaurator, pristaša zakonitosti, ako želi sve jasno i sigurno, tada neće pronaći ništa. Tradicija i sjećanje na prošlost moraju nam pomoći da imamo hrabrosti otvoriti nove prostore Bogu. Oni koji danas uvijek traže disciplinirana rješenja, oni koji teže pretjeranoj doktrinarnoj ‘sigurnosti’, oni koji tvrdoglavo pokušavaju vratiti prošlost koja više ne postoji – imaju statičan i usmjeren unutar sebe pogled na stvari“.
Jedan od tipičnih primjera legalizma u Crkvi manifestira se u reakciji četvorice kardinala: Carla Caffarra, Raymonda Burkea, Waltera Brandmüllera i Joachima Meisnera, koji su (2016.) javno uputili papi Franji pismo, poznato kao „Dubia“ („Traženje pojašnjenja: Molba za razjašnjenje nejasnoća u svezi s ‘Amoris Laetitia’“), s ciljem traženja navodnog razjašnjenja nesporazuma. No, to pismo je, posredno, izrazilo stav da je Sveti Otac tobože odstupio od moralnog nauka Crkve i da je čak na rubu hereze zbog nekih stavova iznesenih u enciklici. Takva reakcija odražava uski pristup vjeri, koji se temelji na čvrstom pridržavanju strogih pravila i interpretacija doktrine. Papa Franjo je s „Amoris Laetitia“ želio naglasiti važnost pastoralnog pristupa i razumijevanja složenosti ljudskog iskustva. Enciklika ističe potrebu za suosjećanjem, praštanjem i praćenjem vjernika u njihovim osobnim situacijama, posebno kad su u pitanju bračnii problemi. „Naravno da vjera uključuje prihvaćanje dogmatskih istina, ali ako je ona samo to, onda ne ide dovoljno daleko. To je samo jedan aspekt vjere“, tumači Thomas Merton u knjizi „Život i svetost“.
Još jedna posljedica usko shvaćene katoličke vjere jest pretjerani naglasak na vanjske obrede i rituale, uz zanemarivanje temeljnih vrijednosti i načela koje oni trebaju utjeloviti. Papa Franjo dosljedno naglašava važnost autentične vjere u odnosu na puki ritualizam. Njegova učenja naglašavaju potrebu da se ide dalje od vanjskih oblika i da se pronikne u srž kršćanskog iskustva.
Iako rituali imaju svoje mjesto u bogoštovlju, uvijek moraju služiti kao sredstvo za produbljivanje vjerničkog odnosa s Bogom i drugima. Iako rituali imaju svoje mjesto u bogoštovlju, uvijek moraju služiti kao sredstvo za produbljivanje našeg odnosa s Bogom i drugima. Papa poziva vjernike da ne pridaju veću važnost vanjskim oblicima nego sadržaju vjere. U Angelusu 28. rujna 2018. je poručio:
„Kada se rituali odvoje od svoje svrhe, koja je produbljivanje zajedništva s Bogom i drugima, postoji opasnost da postanu prazne prakse lišene duhovnog značenja. I danas nas Gospodin poziva da izbjegnemo opasnost pridavanja veće važnosti formi nego sadržaju. Poziva nas da uvijek iznova prepoznamo ono što je istinska srž iskustva vjere, odnosno ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, čisteći je od licemjerja legalizma i ritualizma.“
U motupropriju „Traditionis Custodes. O korištenju rimske liturgije prije reforme 1970.“ (vidi OVDJE) papa Franjo je u duhu jedinstva Crkve obznanio svoju odluku u vezi s tzv. „tradicionalnom latinskom misom“. Istaknuo je važnost da se Crkva „vrati jedinstvenom obliku slavlja” liturgije, odnosno „jednoj i istovjetnoj molitvi”, kao izražaja imanentnog jedinstva Crkve. Ovaj stav nije novost, već je u skladu sa željama prethodnih papa, kao što bio davno papa Pio V., koji je u dokumentu „Quo Primum“, izrazio stajalište: „Najudobnije je da u Crkvi postoji … samo jedan obred za slavljenje mise.” Postoje tvrdnje da je papa Pio V. zapravo „zamrznuo“ latinski jezik i oblik mise za sva vremena. Papa Franjo je u pravu: potrebno je vratiti se jedinstvenom, jedinstvenom rimskom obredu i ostaviti „tradicionalnu latinsku misu” u prošlosti. Više od dokumenta, „Traditionis Custodes“ predstavlja jedan od najvažnijih papinskih akata u povijesti prihvaćanja i provedbe Drugog vatikanskog koncila.
ISKLJUČIVOST I OSUĐIVANJE
Usko tumačenje vjere često rezultira također i isključivošću, što dovodi do osuđivanja onih koji se ne pridržavaju „propisanih“ normi. Ta isključivost proturječi duhu Isusove poruke, koji je prihvaćao sve ljude bez obzira na njihovu pozadinu ili vjerovanje. Kada se katolička vjera usko tumači, može postati izvor podjela i neprijateljstva umjesto da bude snaga koja promiče razumijevanje, prihvaćanje i jedinstvo među raznolikim pojedincima i zajednicama. Papa Franjo zamišlja uključivu Crkvu: „Kršćani koji se boje graditi mostove i radije podižu zidove jesu kršćani koji su nesigurni u svoju vjeru, nesigurni u Isusa Krista. I brane se podizući zidove“, istaknuo je na misi u Domu Sveta Marta. Papa Franjo često koristi izraz koji dolazi izravno iz dokumenata Drugog vatikanskog koncila opisujući Crkvu kao „Božji narod“. To je biila prvenstvena koncilska definicija Crkve, ali izraz je izgubio dio svog sjaja u posljednjim desetljećima pod papinstvom Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.
Čini se da mnogi kršćani, nažalost, teže tome da Bog bude osvetnički sudac koji proklinje grješnike zbog njihovih grijeha, umjesto da shvate Božju želju da dođe do njih, blagoslovi ih i pruži im priliku za pokajanje i promjenu. Neki ne žele ni zamisliti da bi grješnici mogli primiti Božje blagoslove u svojim životima, jer to smatraju kao blagoslivljanje grijeha. No, srž problema je u tome što Bog dolazi do izgubljenih i grješnika s namjerom da ih blagoslovi kako bi im omogućio put pokajanja i ostvarenje Božjeg plana za njihov život. Bez tog prvog koraka Božjeg blagoslova grješnici se ne bi nikada promijenili. Međutim, inkarnacija otkriva da Bog ljubi sve ljude i da je spreman blagosloviti ih svojom ljubavlju, čak i kad su grješnici. Ta spoznaja je izazvala bijes mnogih kritičara Isusa, koji su se pitali zašto bi se on usudio blagosloviti grješnike, čak i čineći čudesa kao što su ozdravljenja umjesto da ih ostavi da pate, što su smatrali zasluženom kaznom. Kako se usuđuje odbaciti najstrože interpretacije zakona? No, Isus je došao kako bi pokazao Božju ljubav prema svima, što uključuje i opraštanje i blagoslovljanje ljudi – ne zato što odobrava grijeh, već zato što vidi osobu iza grijeha i dobro unutar nje, dobro koje Bog želi blagosloviti.
Razmatranje pitanja isključivosti i osuđivanja unutar Crkve najuočljivije je kroz prizmu homoseksualnosti. Papa Franjo zauzima složeno stajalište o homoseksualnosti, koje kombinira znanost, vjeru i suosjećanje prema svim osobama. Njegova poruka naglašava prihvaćanje i poštovanje homoseksualnih osoba kao ljudi stvorenih po Božjem liku, istovremeno zadržavajući konzervativni pristup prema homoseksualnim činima i protiveći se njihovoj normalizaciji. Ističe važnost osobnog dostojanstva takvih osoba, usklađujući se sa stajalištem Kongregacije za nauk vjere, kako je izraženo u dokumentu „Razmatranja u vezi s prijedlozima za pravno priznavanje zajednica između homoseksualnih osoba“: „Moralna savjest zahtijeva da kršćani uvijek svjedoče istini cjelovite moralnosti, koja je proturječna i odobravanju homoseksualnih činova i nepravednoj diskriminaciji homoseksualnih osoba“.
Papa Franjo ne odobrava grijehe, no istovremeno se zauzima i ne šuti, kad su osobe nepravedno potlačene. Javno i jasno iznosi svoje stajalište, iako je njegova apostolska pobudnica „Amoris laetitia“ često izložena nerazumnim kritikama: „Glede planova da se zajednice homoseksualnih osoba izjednače sa ženidbom, nema nikakve osnove za prihvaćanje niti uspostave sličnosti, pa ni daleke, između homoseksualnih zajednica i Božjeg nauma o braku i obitelji.“ Papa Franjo jasno izražava svoje stajalište da homoseksualne zajednice prema katoličkoj doktrini ne mogu biti ekvivalentne braku. Istovremeno naglašava svoje protivljenje diskriminaciji i potlačivanju homoseksualnih osoba. Njegova nastojanja usmjerena su na pronalaženje ravnoteže između vjere i suosjećanja prema svim ljudima, bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju.
U pobudnici „Amoris Laetitia“ piše: „Zato želimo prije svega potvrditi da svaku osobu, bez obzira na njezinu seksualnu orijentaciju, treba poštovati u njezinu dostojanstvu i prihvaćati ju s poštovanjem, te treba pomnjivo izbjegavati „svaki znak nepravedne diskriminacije“ (KKC, 2358!), posebice bilo koji oblik agresije i nasilja.“
Papa Franjo je privukao veliku pozornost deklaracijom „Fiducia Supplicans“ (2023.), koja podsjeća vjernike da su svi ljudi, bez obzira na svoj životni status, sposobni primiti spontani blagoslov ako ga zatraže. Blagoslovi se daju kako bi pomogli osobi u rastu njezinog odnosa s Bogom, potaknuli veću svetost ili pružili snagu u teškim vremenima. Blagoslov ne procjenjuje niti zahtijeva ocjenu moralnog karaktera ili položaja osobe. Svima imaju pravo na blagoslov.
Za talijanski časopis „Credere“ papa Franjo je rekao: „Ljudi koji se šokiraju zbog toga što svećenik blagoslivlja homoseksualni par, ali nemaju problema s tim da blagoslovi pokvarenog biznismena, licemjeri su“, rekao je papa Franjo. „Najteži grijesi su oni koji su skriveni iza ‘anđeoskog’ izgleda. Nitko se ne skandalizira ako ja blagoslovim poduzetnika, koji možda iskorištava ljude, što je vrlo ozbiljan grijeh. Ali skandaliziraju se ako blagoslovim homoseksualca – to je licemjerje.“
Papa Franjo naglašava potrebu za pastoralnim pristupom prema osobama s homoseksualnom sklonosti, koji uključuje otvoreni dijalog, razumijevanje i pružanje duhovne podrške. Ističe važnost priznavanja i prihvaćanja njihovih duhovnih potreba te ih potiče da se aktivno uključe u život Crkve. Ovaj pristup se temelji na ljubavi prema grješniku, ali mržnji prema grijehu i često se pogrešno tumači kao poziv na prihvaćanje homoseksualnih brakova. Papa Franjo naslućuje takve prigovore:
„Kao kršćani ne smijemo prestati zagovarati brak samo zato da bismo izbjegli suprotstavljanje suvremenom senzibilitetu, da bismo bili moderni, ili zbog osjećaja bespomoćnosti pred ljudskim i moralnim srozavanjem. Time bismo lišili svijetu vrednota koje možemo i moramo pružiti. Sigurno da nema smisla ograničiti se na puko retoričko prokazivanje današnjih zala, kao da bi to moglo nešto promijeniti. Nema isto tako koristi od toga da pokušavamo nametnuti pravila snagom vlasti. Ono što se od nas traži jest odgovoran i velikodušan trud da se predstave razlozi i motivacije za opredjeljenje za brak i obitelj i na taj način pomogne muškarcima i ženama da budu spremniji odgovoriti na milost koju Bog nudi.“
Vidljivo je da papa Franjo, kao i sama Katolička Crkva, ima nijansiran stav o temi istospolne privlačnosti i o pravnim pitanjima koja je sada okružuju. Ovo pitanje nije jednostavno, i papa Franjo se trudi pomiriti svoje osobne uvjerenosti s potrebom da bude pastoralno osjetljiv prema svim vjernicima, uključujući one s homoseksualnim sklonostima. Njegova poruka promiče pristup koji istovremeno potvrđuje doktrinu Crkve i potiče ljubaznost, razumijevanje i inkluzivnost prema svim osobama bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju.
NEDOSTATAK DRUŠTVENOG ANGAŽMANA I PRAVDE
Usko shvaćanje vjerskih sadržaja može dovesti do zanemarivanja obveze sudjelovanja u rješavanje društvenih problema i promicanja pravde te jednakosti u društvu. Društveni nauk Crkve poziva na aktivno sudjelovanje u promicanju općeg dobra, zagovaranje za marginalizirane te suočavanje sa sistemskim nepravdama. Međutim, takvo ograničeno shvaćanje vjere može rezultirati pasivnim ili apatičnim pristupom društvenim izazovima, što umanjuje potencijal katoličanstva da pozitivno utječe na društvo svojom transformacijom. „Naše vrijeme zahtjeva više od onoga što prakticiraju pobožni ljudi koji odlaze u crkvu … ali koji rijetko čine nešto konstruktivno ili neko konkretno dobro“, upozorio je Thomas Merton u knjizi „Život i svetost“. Papa Franjo je na jednoj misi u kapeli Doma sv. Marte poručio: „Vjernici – laici – ne smiju tražiti utočište u mirnom životu ili kompromisima: danas u Crkvi ima previše salonskih kršćana obrazovanih, mlakih, kojima je uvijek sve uredu, ali koji nemaju u sebi apostolskog žara“.
„Kakva je korist od seminara koji se bave naukom o mističnom tijelu i svetoj misi ako oni koji ih pohađaju nemaju nikakav osjećaj za patnju, oskudicu, bolest i preranu smrt milijuna potencijalnih Kristovih učenika?“, upitao se Thomas Merton u knjizi „Život i svetost“.
„Svi krštenici, bez obzira na njihov položaj u Crkvi ili razinu pouke u vjeri, nositelji su evangelizacije“, upozorava papa Franjo u „Evangelii gaudium“. A kardinal Franc Rodė tvrdi u knjizi „Biti i opstati“ da postoji „prilično slaba kršćanska svijest“, koja se, prije svega, očituje u „mlakoj apostolskoj gorljivosti“ praćeno, „kod većine kršćana površnim i okrnjenim shvaćanjem Crkve“.
ZAKLJUČAK
U procesu obnavljanja katoličke vjere Crkva prepoznaje i duboko cijeni svoju dugu i raznoliku povijest obilježenu različitim kulturama, obredima, duhovnim praksama i teološkim perspektivama. Tijekom stoljeća Crkva je zadržala otvorenost prema ovim raznolikostima i razumjela je da vjera može pronaći izražaj na različite načine, te se prilagoditi različitim okruženjima. Također je spoznala da se vjera može obogatiti kroz taj dijalog s različitim kulturama i tradicijama.
Usko shvaćena katolička vjera zaista može rezultirati stagnacijom i ograničenjem osobnog duhovnog rasta. Kada se vjera reducira samo na tradicionalne prakse, bez otvorenosti prema različitim perspektivama i potrebama suvremenog svijeta, postoji opasnost od krutosti i isključivanja. Otvorenost prema raznolikosti i aktivno suočavanje s izazovima suvremenog društva mogu pridonijeti dubljem i bogatijem razumijevanju vjere te njezinoj primjeni u svakodnevnom životu.
Polemike predstavnika tradicionalističke katoličke ortodoksije protiv promjena, za koje se papa Franjo optužuje, često su potaknute (a ponekad i najviše) političkim motivima i pitanjima vezanim uz političko tumačenje Drugog vatikanskog koncila i postkoncilskog razdoblja. Ta politička dimenzija može zasjeniti pravo bogatstvo i dubinu katoličke vjere. Da bi se u potpunosti istakla ta dubina i bogatstvo katoličke vjere, potrebno je razviti otvoren um koji je spreman prihvatiti nove ideje, različite perspektive i raznolikost. To uključuje sudjelovanje u dijalogu, kako unutar Crkve tako i izvan nje. Kroz dijalog se čuje glas drugih i zajedničko traženje odgovora na suvremene izazove. Stoga je važno da vjernici budu otvoreni za rast i razvoj svoje vjere, da istražuju različite aspekte katoličke tradicije i teologije, te da aktivno sudjeluju u suočavanju s izazovima i promjenama svijeta oko sebe. Samo tako će vjera ostati živa i djelotvorna, donoseći duhovni rast i nadahnuće ne samo pojedincima, već i društvu u cjelini.
Papa Franjo naglašava, kao što je to učinio i papa Ivan XXIII. mnogo ranije u svom inauguracijskom govoru biskupima na Drugom vatikanskom koncilu, da u svjetlu brzih društvenih i kulturnih promjena, jezik i oblik crkvenog izražavanja trebaju biti prilagođeni kako bi vječna riznica vjere bila adekvatnije preneseena suvremenim ljudima. Upozorava da čak i dobronamjerni vjernici mogu biti zavedeni kad zamijene formu za suštinu, ili kad forma više ne uspijeva prenijeti željenu poruku. „U svakom dobu ljudi mogu naći točke vjere koje je lakše ili teže prihvatiti: zbog toga treba budno paziti da se prenosi čitav polog vjere (usp. 1 Tim 6, 20) i da se na sve vidove ispovijedanja vjere stavi pravilan naglasak“ („Lumen Fidei“) (fratellanza.net).