Krešimir Cerovac
„Da me pogodio dušmanin,
Bio bih podnio;
Da se digao na me koji me mrzi,
Pred njim bih se sakrio.
Ali ti, ti si bio meni jednak,
prijatelj moj, moj pouzdanik
s kojim sam slatko drugovao
i složno hodismo u domu Božjemu.“
(Psalam 55)
Seksualno zlostavljanje djece ozbiljan je i sveprisutan problem u društvu, posebno raširen u ustanovama gdje odrasli ostvaruju mentorske i njegovateljske odnose s djecom i mladima. Takve ustanove uključuju crkve, škole, sportske organizacije i vrtiće. Velik dio medijskog fokusa na seksualno zlostavljanje djece u institucijama posljednjegm desetljeća bio je usredotočen na Katoličku crkvu.
Nema mnogo zala koja su tako strašna kao seksualno zlostavljanje maloljetnika, posebno kada se događa unutar Katoličke crkve. Isto tako istinito je da to često prati prikrivanje takvih zlodjela. Takvo zlo, samo po sebi, nije racionalno i ne može se objasniti samo promatranjem uzroka. U svakom smislu, razvidna osuda svećeničkog seksualnog zlostavljanja djece je neophodna. Međutim, opravdani bijes zbog užasnih slučajeva katkad prerasta u nepravedne napade, često na nedužno svećenstvo koje čini veliku većinu ili čak na samu Katoličku crkvu u cjelini.
Pisanje o bolnoj temi spolnog zlostavljanja unutar Katoličke crkve predstavlja izazovnu zadaću. Svi su pogođeni, kako krivi tako i nevini. Pokušaji objektivne analize, i navođenja činjenica koje idu u obranu Crkve, često se proglašavaju obranaštvom ili podvode pod klerikalizam. I tek jedan jedini slučaj zlostavljanja predstavlja veliki i ružan skandal za Crkvu. Međutim, važno je jasno i odlučno reći da Katolička crkva nikada nije imala „monopol“ na zlostavljanje mladih ljudi u društvu. Problem spolnog svećeničkog zlostavljanja može se analizirati iz dva pristupa: općedruštvenog, koji promoviraju sekularni mediji i teološkog (vjerničkog), koji se događa unutar Crkve.
Općedruštveni pogled na problematiku
Vezano uz seksualna zlostavljanja maloljetnika počinjena unutar Crkve svjetski mediji sustavno promoviraju i stvaraju ozračje tzv. „moralne panike“. Moralna panika česta je pojava na Zapadu, što je, kako kaže sociologinja Ashley Crossman, sociološki pojam koji označava široko rasprostranjen javni strah, često iracionalan, temeljen na uvjerenju da je netko, ili nešto, prijetnja vrijednostima, sigurnosti i interesima određene zajednice ili društva u cjelini. Konkretnije, moralna panika definira se kao društveno konstruirani problem, koji karakterizira sustavno prenaglašavanje, katkad i istinitih, činjenica u medijima ili u političkom govoru. Tipično za moralnu paniku je mržnja, koja ponekad ide do demonizacije, te oživljavanje problema, koji su postojali desetljećima ranije, ali postaju aktualni i rekonstruirani u medijima i političkim obračunima kao nešto novo.
Moralna panika, dakle, ne izmišlja problem, ali pretjeruje u njegovim statističkim dimenzijama. Postoje još dvije karakteristike tipične za moralnu paniku: problemi se rekonstruiraju u medijima i političkim raspravama kao novi, iako postoje već desetljećima, te se njihova učestalost pretjeruje putem „narodnih“ statistika izvučenih iz zraka koje, iako nisu potvrđene akademskim studijama, ponavljaju mediji i potiču uporne medijske kampanje. Povjesničar i sociolog Philip Jenkins s Državnog sveučilišta Pennsylvania naglasio je ulogu „moralnih preduzetnika” u stvaranju i upravljanju panikama čiji dnevni red nije uvijek otkriven. Moralne panike mogu biti zabavne za medije, ali ne donose ništa dobro. Iskrivljuju percepciju problema i kompromitiraju učinkovitost mjera koje bi ih trebale riješiti. Nakon štetne analize neizbježno dolazi štetna intervencija.
Koncept moralne panike primijenjuje se na širok raspon društvenih problema, no najtipičniji primjer stvaranja „moralne panike“ danas u javnosti na Zapadu je nedvojbeno izvještavanje većine medija o svećenicima kao seksualnim zlostavljačima mladih. Usredotočujući se isključivo na zlostavljanja maloljetnika počinjena u katoličkim institucijama, i uporno odbijajući priznati, prihvatiti i uvažiti u međuvremenu poduzete reforme u Crkvi, te zanemarujući činjenicu da su danas, bez obzira na sve, crkvene sredine sigurna mjesta za djecu, mediji neprestano potiču iracionalni strah da Katolička crkva predstavlja jedinstvenu i najveću prijetnju sigurnosti djece. Crkva postaje stigmatizirani neprijatelj i navodna opasnost za moralno dobro društva. Mediji drsko usvajaju pristup prema kojem je optuženi svećenik tako dugo kriv dok ne dokaže svoju nevinost, što je izuzetno težak put, a kad se nevinost i dokaže, o tome se više ne obaviještava javnost. Slučajevi se prate samo u fazi optužbi.
Primjećuje se da u nekim televizijskim emisijama, što je vidljivo i u Hrvatskoj, primjerice, u emisijama poput „Stanje nacije“ (RTL) ili „Prime time“ (N1), kad se spominju seksualni prijestupi svećenika, ti se zločini, bez zadrške, projiciraju kao sramotni na cijelu Crkvu. Govorenje o svakom konkretnom slučaju je opravdano, ali se problem ne može generalizirati. Seksualno zlostavljanje, općenito uzevši, je međunarodna epidemija i prisutna je u svim segmentima društva. Ne može se Katoličku crkvu izdvajati kao izvor takvog terora, koji diljem svijeta obuhvaća sve kulture i religije.
Usto, gotovo redovito se govori o „svećeniku pedofilu“, iako je velika većina kompromitiranog svećenstva svoje seksualne prekršaje počinila s adolescentima. Pedofilija se pak odnosi na nedolično seksualno ponašanje s predpubertetskom djecom. To znači da je ovaj mali segment zlostavljača imao abnormalnu, primarnu seksualnu privlačnost prema djeci u predpubertetskom razdoblju. Prema studiji „Uzroci i kontekst seksualnog zlostavljanja maloljetnika od strane katoličkih svećenika u Sjedinjenim Državama, 1950.-2010.“, koju je proveo John Jay samo je 5% slučajeva ulazilo u sadržaj pedofilije, što, dakako, ne znači da je ostalih 95 posto svećenika-zlostavljača imalo normalnu privlačnost prema adolescentima, već samo da stereotip o svećeniku „počinitelju kao pedofilu”, koji se nekritički koristi, nije u skladu s vrstom slučajeva koji su se događali.
Mediji čak pokušavaju optužiti pojedine pape, unatoč potpunom nedostatku dokaza. Teško je ne primjetiti da se zapravo izražava patološka mržnja prema Crkvi, jer se u svijetu mnogo rjeđe medijski osuđuju druge institucije u kojima je zlostavljanje, uključujući posebno škole i domove, daleko raširenije i doseže epidemijske razmjere. Napomena o drugim institucijama nije pokušaj ublažavanja i relativiziranja seksualnih zločina počinjenih u Crkvi, već je navedena kao činjenica koja govori o smišljenom izazivanju moralne panike. Svaki zlostavljač treba biti najoštrije kažnjen, kao i svatko tko zataškava takve slučajeve, bez obzira bio on „obični“ svećenik ili čak kardinal.
U svom „Pismu Božjem narodu“ objavljenom u kolovozu, papa Franjo nije mogao biti jasniji: „Jedini način na koji možemo odgovoriti na ovo zlo koje je zamračilo tolike živote jest da ga doživimo kao zadatak koji se odnosi na sve nas kao na narod Božji. Ova svijest da smo dio naroda i zajedničke povijesti omogućit će nam da priznamo svoje prošle grijehe i pogreške s pokorničkom otvorenošću koja nam može omogućiti da se obnovimo iznutra.”
U intervjuu objavljenom u ožujku 2014. u časopisu „Corriere de la Serra“, govoreći, među ostalim, i o problemu seksualnog zlostavljanja mladih počinjenog od svećenika, izjavio: „Želim istaknuti dvije važne točke. Zlostavljanje je strašno, jer ostavlja duboke rane. Statistički podaci o nasilju nad djecom su šokantni, ali jasno pokazuju da se većina zlostavljanja događa unitar obiteljskog okruženja ili u njegovoj neposrednoj blizini. Katolička crkva je možda jedina javna ustanova, koja je djelovala s transparentnošću i odgovornošću u rješavanju ovog problema. Nitko drugi nije uložio toliko napora u suočavanju s tim izazovom. Međutim, unatoč tim naporima, Crkva je jedina koju se sustavno i dalje napada.“
Papa Franjo nije tim istupom želio umanjiti ozbiljnost spolnog zlostavljanja mladih unutar Crkve. Za Crkvu, čak i jedan jedini svećenik zlostavljač predstavlja neprihvatljivu prijetnju njezinoj misiji, što je ogroman skandal nespojiv s pozivom svećenika. Postotak svećenika koji su konačno osuđeni za taj nepojmljiv zločin daleko je niži u odnosu naprosječnu populaciju muškaraca. „Problem korištenja Crkve kao žrtvenog jarca leži u tome što društvo izbjegava suočiti se s vlastitom, još ozbiljnijom, krizom vezanom uz spolno zlostavljanje“, poručuje papa Franjo.
„Kada će mediji napokon priznati da spolno zlostavljanje djece nije samo „katolički problem“?, pita se primjerice Paul Anthony Melanson, autor bloga „La Salette Journey“, dodajući: „Mediji se ne čine previše zabrinutima za dobrobit djece, već su opsjednuti nepravednim prikazivanjem zlostavljanja djece kao velike krize unutar Crkve“ (izvor: „Catholic Herald“, 9. kolovoza 2010.). Novinar Jim Dwyer u novinama „New York Times“ (27. travnja 2010.) upozorio je na „zaboravljenu“ činjenicu da zlostavljanje djece nije samo pitanje Crkve, već da je duboko ukorijenjeno u širem američkom društvu. Postavio je provokativno i zanimljivo pitanje: „Je li moguće tužiti grad New York zbog spolnih zlostavljanja počinjenih od učitelja u javnim školama, koja su se dogodila pred nekoliko desetljeća? Kako postupiti glede zlostavljanja u okviru drugih profesija poput liječnika, bolničkog osoblja, policijskih službenika, socijalnih radnika, slučajnih prolaznika, itd?“
„Postoji malo dokaza, koji bi sugerirali da katolički svećenici čine češće i više spolnih zlostavljanja mladih u odnosu na svećenike drugih vjeroispovijesti”, izjavljuje Jim Dwyer. S druge strane, Laurie J. Ferguson u knjizi „Kriza seksualnog zlostavljanja i Katolička crkva“ (Routlege, New York, 2007.) u poglavlju 13. ističe: „Suprotno mitu, protestanti se također bore s traumom svećeničkog seksualnog zlostavljanja. Mitovi pretpostavljaju da nemamo iste probleme kao katolici, jer imamo različite zahtjeve prema našim svećenicima. Mit je da seksualno zlostavljanje proizlazi iz celibata. Naši svećenici ne moraju biti u celibatu, zapravo oni su ohrabreni da se žene. Ipak, i mi imamo seksualna zlostavljanja“,
Ernie Allen, predsjednik američkog Nacionalnog centra za nestalu i zlostavljnu djecu je izjavio: „Ne vidim da je Katolička crkva leglo ili mjesto, koje ima veći problem glede seksualnih zlostavljanja nego bilo koja druga vjerska nominacija”(„Newsweek“, 7. travnja 2010.). Dr. Philip Jenkins sa sveučilišta Pennsylvania State University u studiji „Pedophiles and priests“ (Oxford University Press, New York, 1996.) navodi: „Ako netko smatra da su katolički svećenici činili povrede po višoj stopi nego nastavnici, ili svećenstvo koje ne podliježe celibatu, onda bi trebao predočiti dokaze na kojima temelji taj zaključak. Ne znam nikoga. Govoriti „svi znaju“ ne predstavlja znanstvenu metodologiju“.
Massimo Introvignea, koji nije katolik, u studiji „Pedofile priests, sociale construction of moral panic“ pokazuje, da su, ako se uspoređuje Katolička crkva u SAD s protestantskim denominacijama, seksualne devijacije učestalije kod protestantskih pastora.„Dok je 0,2 do 1,7 posto katoličkog svećenstva bilo proglašeno krivim za pedofiliju (ili druga seksualna zlostavljanja, tj. mladih od 15 do 17 godina), nevjerojatnih 10 posto protestantskih pastora proglašeni su krivim za nedolično seksualno ponašanje, a porast pedofilije je u tom miljeu sa stopom od 2 do 3 posto godišnje.“
Francuski književnik i filozof Fabrice Hadjadj, koji je prešao iz židovstva na kršćanstvo, upozorava u časopisu „Le Figaro“ da je Crkva kroz povijest više puta prolazila kroz skandale povezane sa seksualnim prijestupima svećenika, ali je uspjela prebroditi sve te krize. Ironično je, tvrdi Hadjadj, da nitko nije doživljavao težinu skandala snažnije od pape Benedikta XVI.: „Papa, koji razumije misterij svećeništva, vidi te zločine kao mnogo užasnije nego što to, navodno, vide „zabrinuti“ nekršćanski mediji“.
Može se postaviti pitanje: Zašto u društvu na Zapadu, koje inače promiče oslobađanje ograničenja u svim oblicima seksualnih aktivnosti, dolazi do takve medijske histerije samo kada su u pitanju seksualna zlostavljanja počinjena u Katoličkoj crkvi? Iako se može tvrditi da Katolička crkva posebno „zaslužuje“ tu medijsku pozornost, jer snažno ispovijeda najviše moralne standarde, koji se zatim grubo krše na vrlo ružan način unutar njenih zidova, nažalost, postoji mnogo dublji i prozaičniji razlog za medijske napade na Crkvu, koji nemaju veze s moralnom sramotom i zabrinutošću: Meta su pape i Crkva, koji stoje protiv vjetra seksualnog liberalizma i svih njegovih implikacija, uključujući rodnu ideologiju.
Crkveni pogled na problematiku
Sve navedeno nije, naravno, „utjeha“ ni alibi za Katoličku crkvu, već ilustracija „objektivnosti i (ne)dobronamjernosti“ svjetskih, pa i nekih hrvatskih, medija u raščlambi problematike seksualnog zlostavljnja. Činjenica je da je Crkva u prošlosti sporo reagirala na skandal seksualnog zlostavljanja, a nedostajalo je i adekvatnog i odlučnog odgovora. To je jasno vidljivo iz „Pastoralnog pisma upućenog katolicima u Irskoj“, koje je poslao papa Benedikt XVI. Pismo predstavlja vrlo iskreno, izravno i uvjerljivo razmišljanje o problemu svećeničkog seksualnog zlostavljanja u Irskoj, ali i općenito u cijeloj Crkvi. Prije svega, Papa je zatražio od počinitelja da „pred Gospodinom i pred drugima“ iskreno priznaju „svoje teške grijehe počinjene prema nemoćnoj djeci, da bi se zaliječile duboke rane“. Osudio je „često neodgovarajući odgovor“ biskupa na zločine. Zlostavljačima je poručio: „Iznevjerili ste povjerenje koje su vam poklonila nevina mlada bića i njihovi roditelji, i za to ćete morati odgovarati pred Svemogućim Bogom i pred nadležnim sudovima.“ Što se tiče biskupa papa Benedikt XVI. bio je još i stroži: „Neki od vas, i vaših prethodnika, propustili su, u bolnim vremenima, primijeniti davno uspostavljene norme (!) kanonskog zakonika glede zločina seksualnog zlostavljanja djece.“
Spolna zlostavljanja djece i mladih osoba počinjena od strane svećenika, kao i načini na koje su neki biskupi reagirali na te zločine i grijehe, izazvalu su veliku patnju, ljutnju i konfuziju, i to se ne može ničim opravdati. Velike propuste su napravili neki predstavnici crkvenih vlasti u pojedinim mjesnim Crkvama. Biskupi su imali ovlasti i mogli su odlučnije djelovati ne čekajući upute iz Rima, ali, nažalost, mnogi nisu tako postupili.
Još uvijek nedostaje uvjerljivija priča o tome što je pošlo po zlu. Bez snažne spoznaje o tome što je dovelo Crkvu dovelo do ovako mračnog stanja, teško će se pronaći put prema mjestu gdje su djeca zaštićena, a ne njihovi zlostavljači. Papa Franjo potiče vjernike na zajedničke napore kako bi se stvorila nova kultura i obnovila Crkva. Te kako bi se izgradila „solidarnost i predanost kulturi brige koja kaže ‘nikad više’ za svaki oblik zlostavljanja.” Porebno je vjerovati da je zajedničko hodočašće u vjeri kroz sinodalnu Crkvu, prema zamisli pape Franje, put prema procesu obnove, koji je nužan upravo sada, u prvoj četvrtini 21. stoljeća.
Nažalost, u Crkvi je prevladavalo mišljenje prema kojem je kriza zlostavljanja proizvod seksualne revolucije 1960-ih i 1970-ih, koja je doprinijela normalizaciju LGBT kulture unutar svećenstva. Velik dio Crkve vjerovao je da će se kriza zlostavljanja povući samo ako Crkva bude čvrsto držala liniju protiv bilo kakvih pokušaja ažuriranja službenog učenja o seksualnim pitanjima – osobito o homoseksualnosti. Za mnoge tradicionaliste, učinkovito provođenje ovog učenja značilo bi suzbijanje homoseksualizma među svećenstvom. Takav pristup stavljao je Drugi vatikanski koncil u izvorište moralne dekadencije u Crkvi. Tradicionalisti i konzervativni katolici prikazuju priču o krizi seksualnog zlostavljanja kao proizvod Koncila, sugerirajući da je „aggiornamento“ (podanašnjenje) prirodno vodilo prema svakoj zamislivoj vrsti seksualne izopačenosti.
Na kraju, valja se prisjetiti duboko poticajnih riječi pape Ivana Pavla II. iz njegove završne homilije u Torontu u Kanadi 2002. godine tijekom proslave Svjetskog dana mladih. Taj je veliki crkveni događaj pripremljen i održan u sjeni teške krize seksualnih zlostavljanja, koja se pojavila u SAD-u početkom 2002.: „Ako volite Isusa, ljubite Crkvu! Nemojte biti obeshrabreni grijesima i padovima nekih njezinih članova. Zlo koje su mladima i ranjivoj djeci počinili neki svećenici i redovnici sve nas ispunjava s dubokim osjećajem tuge i srama. Mislite na veliku većinu predanih i velikodušnih svećenika i redovnika, koji samo žele služiti i činiti dobro. Mnogo je danas ovdje nazočno svećenika, bogoslova i posvećenih osoba i budite bliski s njima i podržavajte ih“ (fratellanza.net).