Kako se nositi s grijesima? Kršćani su stoljećima pronalazili vrlo različite odgovore na to. Od sedam sakramenata, ispovijed ili sakrament pomirenja je još uvijek onaj koji ima najviše promjena, što se može pratiti kroz brojne utjecaje.
Često je to nespretan, težak namještaj koji se nalazi u mnogim crkvama. Neke posjetitelje podsjećaju na garderobne ormare, a u praksi se i prenamjenjuju jer se zapravo sve manje ili nikako ne koriste. Postaju često ostave, primjerice za svijeće, kantuale i glazbene materijale. Koliko god taj namještaj bio nepopularan, ispovjedaonica je mjesto sakramenta pokore i pomirenja, poznatijeg kao ispovijed. Svećenik u sredini, pokornik ili pokornica sa strane – a zatim se priča o grijesima, odnosno kršenjima Božjih zapovijedi, zbog kojih se čovjek udaljio od Boga. Kako se nositi s takvim prijestupima? Crkva je kroz povijest nudila različite odgovore.
Obraćenje s grešnog na pobožni način života već je važno u judaizmu, o čemu svjedoči i Biblija: u Levitskom zakoniku, na primjer, detaljno je opisan pokornički obred koji je želio Bog, poglavlje završava rečenicama: “Tako neka to bude za vas trajan zakon; jednom na godinu neka se nad Izraelcima obavi obred pomirenja za sve njihove grijehe. Mojsije je učinio kako mu je Jahve naredio”. (Lev 16,34) O pokori se govori i u knjizi proroka Jone: Kako bi izbjegli da im Bog uništi njihov grad, Ninivljani javno čine pokoru: “Oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega” (Jon 3,5).
U Novom zavjetu Isus tvrdi da može opraštati grijehe. Njegovi kritičari to tumače kao bogohuljenje, jer to može samo Bog. Ali činjenica da Isus može opraštati grijehe pokazuje da je on Bog. Da bi to dokazao, on u Evanđelju po Marku uzetome oprašta grijehe i ujedno ga ozdravlja od njegove patnje: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!” (Mk 2,11) Isus također upućuje apostole da opraštaju grijehe: “Primite Duha Svetoga! Kome otpustite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20:22f.).
Opipljivi propisi zajednice
Ovo često izgleda vrlo opipljivo na početku kršćanstva: “Pogriješi li tvoj brat, idi i ukori ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik” (Mt 18,15-17), kaže rana crkvena uredba.
Tada je znak promjene u životu bilo krštenje – jer je ono označavalo čovjekovo obraćanje Bogu i njegovo opredjeljenje za svoju zajednicu. Oproštenje grijeha, budući da je bilo povezano s krštenjem, u početku se smatralo jednokratnim činom. Svatko tko je nastavio griješiti nakon krštenja stavio bi se izvan zajedništva s Bogom i čovjekom, odnosno bio je ekskomuniciran. No kako su zajednice rasle, rasla je i svijest o “drugoj prilici”. To je postalo posebno žestoka tema u vrijeme progona, kada su se kršćani, bojeći se za svoju sigurnost, odrekli svoje vjere, ali su nakon prestanka progona željeli ponovno biti članovi zajednice. Put do ponovnog pridruživanja zajednici bio je tegoban: grešnici su morali priznati svoja djela pred zajednicom, sjediti na određenim mjestima za vrijeme liturgije te napustiti slavlje nakon službe Riječi, tako da su bili isključeni iz pričesti. Morali su se posebno odijevati, nisu se smjeli prati, niti su smjeli imati spolne odnose – i to dugo vremena. U pravilu je zajednica molila za njih 40 dana, na temelju Isusova posta u pustinji (Mt 4,2). Nakon toga su, u svečanoj liturgiji, mogli biti ponovno primljeni u zajednicu. Međutim, taj se pokornički obred odnosio samo na određene prijestupe: ubojstvo, preljub i otpadništvo – drugim riječima, djela koja su izvana bila jasno prepoznatljiva i također javno vidljiva. Cijeli proces reintegracije nazvan je “velika crkvena pokora” i bio je reakcija na tadašnju stvarnost. Tko je kao kršćanin zgriješio, njegova su djela kaljala ugled cijele zajednice, on je zajednicu doveo na zao glas. Pokora je, stoga, bila javna stvar.
“Velika crkvena pokora” nije bila šala
“Velika crkvena pokora” nije bila zabavna – i zato su je ljudi htjeli odgoditi što je duže moguće. Osim toga, to je bilo moguće samo jednom u životu, uostalom, stvarno odrješenje od grijeha bilo je krštenje, pa je ispovijed bila tek gest ustupka. Sve su te okolnosti značile da je pokora dosta odgađana: tako se ubrzo razvila u sakrament priprave za smrt.
To se iz temelja promijenilo od 6. stoljeća nadalje: Zapadno Rimsko Carstvo se raspalo, kao i dio kršćanske infrastrukture koja je došla s njim, a mnogi su se ljudi vratili svojim poganskim tradicijama. To je potaknulo redovnike iz Irske i Škotske da ponovno misioniraju ljude bivšeg carstva. Jedan od njih bio je sveti Bonifacije. Redovnici su na europsko kopno donijeli ne samo svoja vjerovanja nego i svoje tradicije. To je uključivalo i poseban oblik pokore: jednom tjedno, subotom, redovnici su imali priliku u povjerljivom razgovoru svom opatu, odnosno duhovnom “ocu”, reći jesu li i kako prekršili pravila reda. To nije odgovaralo ispovijedi kakvu danas poznajemo, nego nekoj vrsti pastoralnog razgovora. U fokusu su bili savjeti za bolji stil života. Postupno su tim prigodama u samostane dolazili ljudi iz okolice. Uskoro su kontakt osobe za takve razgovore bili ne samo opat, nego i drugi redovnici i redovnice, kao i drugi s iskustvom vjere iz središta zajednice. Rezultat je bila takozvana laička ispovijed, u čiji je učinak opraštanja bio uvjeren ne samo Toma Akvinski. Smatrao je dužnošću svakoga da sasluša ispovijed umiruće osobe.
U ovom formatu više se nije radilo o ispovijedanju većih i senzacionalnih propusta pred zajednicom, nego je postojao zaštićeni prostor u kojem su se pod pečatom ispovijedi rješavali svakodnevni, unutarnji, pa i tzv. manji grijesi. Nije to svima bilo prihvatljivo: bilo je biskupa koji su novu “ispovijed na uho” doživjeli kao razvodnjavanje. Na Trećem koncilu u Toledu 589. godine odlučeno je da se ta “sramotna, odvratna i arogantna novotarija” iskorijeni te da se pokora vrati ranijem kanonskom obliku.
Prevladavanje ispovijedi na uho
Ipak je prevladala aurikularna ispovijed, koja je za razliku od dotadašnje prakse bila privatnija i ne samo da je bila jedinstvena, već se mogla ponavljati po želji. Godine 1215. Četvrti lateranski koncil čak je propisao da svaki kršćanin mora ići na ispovijed barem jednom godišnje – to vrijedi i danas. Osim toga, kodificirana je i ispovjedna tajna, čija je povreda za svećenika značila suspenziju. Danas se taj raskid povezuje s izopćenjem, ekskomunikacijom. U to su vrijeme stvarani katalozi ili manuali koji su određivali koji su grijesi koliko ozbiljni i koje znakove pokajanja treba učiniti. Hodočašća su bila vrlo popularna, a pokore su još više doprinijele njihovu uzletu.
Percepcija ispovijedi se zatim mijenjala tijekom srednjeg vijeka, sve se više smatralo prikladnim pričešćivati se bez grijeha. To znači da se prije Euharistije moralo ispovjediti – i to što točnije. Pastoralni razgovor irsko-škotskih redovnika pretvorio se u svojevrsno sudište za mali grijeh. Tragovi toga vidljivi su i danas: ispovjedaonica je nastala od svećenikove sudačke stolice, uz koju sjedaju, odosno kleče vjernici. Nakon Tridentskog koncila (1545.–1563.) nestala je laička ispovijed, a vlast se koncentrirala isključivo na svećenika.
Zbog takvog razvoja događaja vjernici su se osjećali pod velikim pritiskom: jesu li možda zaboravili navesti mali grijeh i unatoč ispovijedi nisu dostojni pričestiti se? Pritisak koji je vršilo učiteljstvo utjecao je i na druge sakramente: zbog straha da se nešto ne pogriješi, ljudi su sve manje odlazili na euharistiju, odnosno pričest. Budući da su se morali ispovijedati jednom godišnje, često su se i pričešćivali samo jednom godišnje, čime su ispunjavali samo minimalne crkvene uvjete. Istodobno se euharistijsko slavlje sve više od slavlja cijele zajednice udaljavalo prema liturgiji klera, kojoj je zajednica samo prisustvovala i uglavnom nije primala pričest.
Ispovjedaonica u 20. stoljeću
Zatim je početkom 20. stoljeća papa Pio X. pozvao vjernike na češće primanje pričesti. Nastala je prava ispovjedaonica. Liturgičar Hand Bernhard Meyer to opisuje kao “osiromašenje pokorničkog sustava” jer se “ispovijedaju ne samo glavni grijesi, nego i svi manji prijestupi, čak i male pogreške i nesavršenosti”. Zaboravilo se da se “takve stvari mogu jednostavno rješavati i izvan sakramentalne ispovijedi”. Primjerice na početku svake mise, u pokorničkom činu, kada se vjernici kaju za grijehe.
Ta je misao postojala i u liturgijskom pokretu u Njemačkoj i Francuskoj u prvim desetljećima 20. stoljeća. Sve su se više njegovali zajednički oblici pokore, primjerice u došašću ili korizmi: liturgija s molitvama i zajedničkim priznanjem krivnje bila je praćena individualnom ispovijedi.
Taj je oblik utjecao i na Drugi vatikanski koncil (1962.-65.). Kao rezultat toga razrađeni su modeli pokorničkih bogoslužja u kojima se teme krivnje, pokore i pomirenja obrađuju u sklopu liturgijskog slavlja uz molitve, čitanja i pjesme. No, ta se slavlja jasno razlikuju od sakramentalne pojedinačne ispovijedi, pa se pojedinačni razgovor ne može zamijeniti bogoslužjem. No postoji i mogućnost sakramentalne opće ispovijedi, koju su, primjerice u koronakriznim područjima tijekom 2020. godine, dopustili Papinski pokorničari.
Danas je praksa ispovijedi sve rijeđa, a u naslovu jedne knjige čak je nazivana “nemilim sakramentom” (Bernhard Grom – Walter Kirchschläger – Kurt Koch – Joachim Müller, Das ungeliebte Sakrament: Grundriß einer neuen Bußpraxis, Freiburg, Schweiz, 1995.). Ne samo zbog brojnih slučajeva zloporaba ovlasti i zlostavljanja povezanih s ispovijedi, ispovjedaonica je – još uvijek u obliku sudac-molitelj – nastavila gubiti podršku. Nije prvi put u povijesti kršćanstva da se raspravlja o pogrešnim koracima (kna; fratellanza.net).