„Tko traži nebo samo da spasi dušu, može držati put, ali neće stići cilju; dok onaj koji hoda u ljubavi može zalutati, Bog će ga ipak dovesti među blažene.“ – Henry van Dyke
Krešimir Cerovac
Američki književnik i protestantski prezbiter Henry van Dyke (1852. – 1933.) 1895. objavio je priču „Priča o drugom mudracu“, djelo koje prelazi okvire povijesne kronike i dotiče univerzalnu potragu za smislom, počinje rečenicom: „U vrijeme kad je August Cezar vladao mnogim kraljevima, a Herod sjedio na prijestolju u Jeruzalemu, u planinskoj Ecbatani u Perziji živio je čovjek po imenu Artaban, iz plemena Medijaca.“
Priča o drugom ili ‘četvrtom mudracu’, nije u Bibliji, ali je duboko ukorijenjena u kršćanskoj tradiciji i duhovnoj pouci.
Artaban je, kao mudraci iz Matejeva evanđelja, ugledao znak na nebu koji je najavio rođenje Kralja Židova. Krenuo je na dalek put uvjeren da će se dijete roditi u Jeruzalemu, noseći tri skupa dara – safir, rubin i biser -, koje namjerava darovati Djetetu. Na samom početku puta nepredviđeno se zaustavio kako bi poput Lukinog Samarijanca, neoklijevajući pomogao unesrećenom čovjeku. Zbog toga kasni na sastanak s karavanom, u Babilonu, gdje se trebao pridružiti Gašparu, Baltazaru i Melkioru i s njima nastaviti put kroz pustinju. Od unesrećenog je doznao da će se rođenje neće dogoditi u Jeruzalemu nego u Betlehemu. Kako je propustio karavanu a morao je prijeći pustinju, prodao safir kako bi kupio deve i zalihe potrebne za daljnje putovanje. U Bethlehem stiže tri dana prekasno: obitelj s Djetetom otišla je u Egipat. Međutim, prisustvovao je Herodovom pokolju prvorođene muške djece, a da bi spasio jedno dijetete, podmitio je časnika rubinom i preostaje mu još samo biser.
Artaban putuje u Egipat, a zatim, ustrajno tražeći Isusa, lutajući još mnogo godina, obilazi razne krajeve i čini usput mnoga dobročinstva i djela ljubavi. Nakon 33 godina potrage stiže u Jeruzalem i saznaje da je Isus osuđen i razapet. Ostaje i bez bisera kojim je platio otkup mlade žene pred prodajom u roblje. U potresu, koji slijedi nakon Isusove smrti smrtno je ranjen. Duboko je shrvan tugom jer nije uspio susresti živog Isusa.
Umirućem Artabanu ukazuje se uskrsli Krist. Iz razgovora koji slijedi otkriva se pravo značenje vjere. Artaban se s tugom obraća Isusu: „Ah, Gospodine, tražio sam te i čeznuo za tobom. Oprosti mi. Imao sam dragocjene darove za tebe, a sada nemam ništa što bih ti mogao pokloniti.“
„Artabane, već si mi dao svoje darove“, odgovara mu Isus. „Kad sam bio gladan,, dao si mi jesti. Kad sam bio žedan dao si mi piti. Kad sam bio gol, obukao si me. Kad sam bio beskućnik, prihvatio si me.“
Artaban je zbunjen: „O, ne tako Spasitelju moj! Nikada te nisam vidio gladnog, ni žednog, nikada te nisam odjenuo. Trideset i tri godine sam te tražio; ali nikada nisam vidio tvoje lice, niti te poslužio, Kralju moj!“
Na tu skrušenost Isus mu poručuje: „Zaista ti kažem, utoliko što si učinio jednoj od najmanjih moje braće, meni si učinio.” Artaban spoznaje da je, unatoč vlastitim sumnjama, služio vjerno Isusu čineći nesebična dobra djela. Osjećaj radosti obasja njegovo „poput prve zrake zore na snježnom planinskom vrhu“, kako kaže pisac „Dugi dašak olakšanja nježno je izdahnuo iz njegovih usana. Njegovo putovanje je završeno. Njegovo blago je prihvaćeno.“ Četvrti mudrac je pronašao Kralja.
Ne postoji ništa dragocjenije što vjernik može prinijeti Bogu od vlastitog srca – srca koje ljubi Njega iznad svega i koje se, u toj istoj ljubavi, otvara bližnjemu u potrebi. Jer najveće zapovijedi, koje su temelj svakog kršćanskog života, ostaju nepromjenjive: ljubiti Boga svim srcem i ljubiti bližnjega kao samoga sebe (Mt 22,38–39).
Artaban je slika svakoga od vjernika koji kasni, sumnja i traži put. Možda nikada ne stiže do zamišljenog Betlehema, ali svaki čin nesebične ljubavi vodi ljude prema Kraljevstvu. Pravi hodočasnik ne traži Boga mimo čovjeka, nego ga prepoznaje u njemu. Zato četvrti mudrac nije promašio put: njegov je život sam postao dar. Nije slijedio zvijezdu na nebu, nego svjetlost u ljudskom srcu – i u tome leži najveća mudrost. Njegovi darovi nisu nestali; pretvorili su se u djela ljubavi, koja su u duhovnom smislu vrednija od zlata, tamjana i smirne. U pomaganju drugima, Artaban je zapravo cijeli život služio i klanjao se Kralju kojega je tražio. Božić, gledan kroz njegovu priču, prestaje biti samo blagdan dolaska i postaje način življenja: Bog koji dolazi k nama, ali i Bog kojemu mi dolazimo svaki put kada se sagnemo nad čovjeka u potrebi.
I dok trojica mudraca ostaju zapisani u predaji i pjesmama, četvrti mudrac nastavlja hoditi svijetom. On živi u svakome tko se zaustavi uz ranjenog na putu, tko dijeli kruh s gladnima, tko se odriče vlastitih planova kako bi služio životu drugoga. U njima Artaban nastavlja svoje traženje – traženje Kralja kojega ne pronalazi u sjaju palača, nego u licima najmanjih. I ondje, gdje je ljubav darovana bez računice, ondje je Bog pronađen (fratellanza.net).