Charles Delhez, svećenik, isusovac, sociolog po struci, župnik u Blocryu (Louvain-la-Neuve) i nacionalni vikar zajednice Équipes Notre-Dame, u tekstu za La Croix objašnjava kako je promijenio svoje mišljenje o ređenju žena.
Charles Delhez, SI
Kao i druge, iznenadila me medijski široko praćena kandidatura Anne Soupae za mjesto lionskog nadbiskupa, ali me nije začudila. Čak sam se i nasmijao. Originalan potez! Poznata mi je borba, pravedna borba, koju ova teologinja vodi zajedno s drugima. Bila je to izvrsna prilika da se još jednom razmisli o mjestu žena u Crkvi.
Što se tiče njihovog ređenja, moje mišljenje na tom planu prilično se promijenilo. Naime, rijetko se događa da je sve istinito na jednoj strani i sve pogrešno na drugoj strani. Istina je najčešće nijansirana i valjani argumenti idu u oba smijera. Stoga je moguće da netko tijekom jednog razgovora ili nakon niza godina promijeni mišljenje.
Priznajem da sam oduvijek osjećao naklonost prema feminističkim nastojanjima jer sam želio da vlast, shvaćena u smislu odgovornosti, bude jednako raspodijeljena u Crkvi i u društvu. Izuzetno je važno da se na svijet ne gleda uvijek samo muškim očima. Što se pak tiče ređenja žena, u tome sam bio dosta suzdržan. Područje sakramenata u načelu nije pitanje moći, radi se o simboličkoj stvarnosti. Međutim, počeo sam mijenjati svoj stav. Evo zašto.
Ravnopravnost muškarca i žene
Isus je ženama davao važnije mjesto od svojih suvremenika. Sveti Pavao, iako još pod utjecajem patrijarhalne kulture, jasno je i glasno proglasio jednakost muškarca i žene. Prva stranica Biblije dala je ljudskim bićima rodnu, a ne samo mušku komponentu, što nas već vodi u ovom smijeru.
Crkva ne niječe jednakost muškarca i žene, ona naglašava njihovu intrinzičnu (nutarnju), ne samo kulturološku različitost. Omogućiti svećeništvo samo muškarcima, to je za nju pitanje simbolične koherentnosti s njenom antropološkom vizijom: ne postoji indiferencirano ljudsko biće, nego dva različita načina postojanja. Budući da je Krist u povijesnom smislu bio muškarac (to je povijesna datost), samo muškarac može djelovati in persona Christi. Dakle, Crkva je izabrala simbolički, a ne sociološki pristup.
Uvijek postoje argumenti na obje strane vage. Pogledajmo drugu stranu. Ako želimo održati dijalog sa suvremenom kulturom i ako promičemo jedno malo manje sakralizirano poimanje svećenika, ređenje žena bilo bi korak naprijed u skladu s prekretnicom koju je napravio Isus. To bi bilo sukladno povijesti i uklonilo bi prilično veliku rezervu naših suvremenika prema crkvenoj instituciji. Čini mi se da bi to imalo smisla. Doista se možemo zapitati zajedno s Dolores Aleixndre, teologinjom na koju se poziva papa Franjo, nije li jedna ljudska tradicija bila ta koja je na koncu iznjedrila normu, a ona je danas neodrživa.
Ponovno uspostavljanje đakonica
Pogađate na koju stranu sve više naginjem. Veliki teolozi poput Karla Rahnera i kardinala Daniéloua također su bili za ređenje žena, a samo Sveto Pismo ne vodi do čvrstih zaključaka. Stoga bi prvi korak bio ponovno uspostavljanje đakonica i izbor žena za kardinale. Bolesničko pomazanje bi isto tako mogao udijeliti svaki krštenik, žena ili muškarac, čije je poslanje duhovno praćenje osoba koje trpe. Ne bismo li trebali malo proširiti sakramentalnu praksu koja je postala svećenički i muški kvazi-monopol (izuzev ženidbe i krštenja)?
Ali na prvom mjestu, po mom mišljenju, nije pitanje svećeništva, ženskog ili muškog – to bi i dalje bio klerikalizam – nego pitanje vitalnosti naših zajednica koje su pozvane na više odgovornosti i zrelosti. Možemo se isto tako pitati nije li sadašnje poimanje klera zastarjelo.
Pa ipak. Pitanje ređenja žena danas je poput kamenčića u cipeli. Je li ovo isključivanje i dalje prihvatljivo? Treba imati na umu da nam godišnje izvješće Katoličke crkve u Belgiji za 2019. godinu pokazuje da su od 700 i nešto osoba koje obnašaju različite dužnosti, 55% žene! To je već nešto! Ali moramo ići dalje… (la-croix.com; fratellanza.net).