„Testament“ blaženog Christiana de Chergéa, redovnika iz samostana Notre-Dame de l’Atlas, tekst je izuzetne dubine, ali i istinske književne vrijednosti. Ovaj svakako jedan od najznačajnijih duhovnih zapisa 20. stoljeća je s francuskog jezika za portal fratellanza.net prevela Isusova mala sestra Vesna Zovkić.
Ovaj neobično gusti tekst napisan je u prosincu 1993., dvije godine prije tragičnih događaja, u vrijeme kada su islamisti postavili ultimatum, pozivajući sve strance da napuste alžirsko tlo. Christian de Chergé (18. siječnja 1937. – 21. svibnja 1996.) svojim perom promišljeno objavljuje neopozivi izbor „života darovanog Bogu i ovoj zemlji“.
Christian de Chergé, Bruno Lemarchand, Célestin Ringeard, Christophe Lebreton, Luc Dochier, Michel Fleury i Paul Favre-Miville: sedmoricu redovnika trapista iz samostana Notre Dame de l’Atlas oteli su otmičari čiji nalogodavci još uvijek nisu poznati. Svjedočili su vjernost zemlji ustrajavši do kraja u duhu bratstva. Proglašeni su blaženima s još 12 Alžirskih mučenika 8. prosinca 2018. godine u Oranu (Alžir).
U svibnju 1996., doznavši za smrt redovnika, obitelj Christiana de Chergéa otkriva potresni sadržaj pisma koje im je poslao dvije godine ranije. Smatrajući da ovaj tekst daleko nadilazi obiteljske okvire i da je upućen svima, bliski rođaci Christiana de Chergéa kontaktiraju dnevni list La Croix i predlažu objavljivanje Testamenta.
Quand un A-DIEU s’envisage… – Kada se nazire Z-BOGOM…
Ako mi se jednoga dana dogodi – a moglo bi biti i danas – da postanem žrtva terorizma koji sada pogađa sve strance koji žive u Alžiru, želio bih da moja zajednica, moja Crkva, moja obitelj imaju na umu da je moj život DAROVAN Bogu i ovoj zemlji. Želio bih da razumiju da ni Gospodar Života neće ostati po strani u ovom brutalnom odlasku. Neka mole za mene: kako bih ja uopće mogao biti dostojan jednog takvog dara? Neka ovu smrt ne odvajaju od mnogih, isto tako nasilnih smrti, koje su prepuštene anonimnoj ravnodušnosti.
Moj život nije ništa vrjedniji od drugih. Nije ni manje vrijedan. U svakom slučaju, nema onu nevinost djetinjstva. Živio sam sasvim dovoljno da znam da sam i ja suučesnik zla koje, nažalost, izgleda kao da ima prevlast u svijetu, čak i onog zla koje bi me moglo slijepo pogoditi. Kada dođe taj čas, želio bih biti dovoljno priseban da mogu zatražiti oproštenje od Boga i od ljudi, moje braće, i istodobno svim srcem oprostiti onome koji na mene diže ruku. Ne bih poželio ovakvu smrt. Čini mi se važno da to jasno kažem. Naime, ne vidim kako bih se mogao radovati da ovaj narod kojeg volim bude bez razlike optužen za moje ubojstvo. Bila bi to previsoka cijena za ono što će se možda zvati „milost mučeništva“, ako bih je dugovao jednom Alžircu, tko god on bio, pogotovo ako kaže da to čini iz vjernosti onome što on smatra islamom.
Znam za prezir kojim su Alžirci općenito mogli biti okruženi. Znam i za karikature islama koji potiču određeni islamski fundamentalizam. Odviše je lako umiriti svoju savjest poistovjećujući ovu religiju s integrizmom njezinih ekstremista. Alžir i islam, to je za mene nešto drugo, to je tijelo, to je duša. Mislim da sam dovoljno govorio, sasvim otvoreno, koliko sam od njega dobio i da sam često u njemu pronalazio onu nit Evanđelja o kojem sam slušao na koljenima moje majke, moje prvobitne Crkve. Upravo ovdje u Alžiru, i već onda s poštovanjem prema vjernicima muslimanima. Očito da će moja smrt naizgled dati za pravo onima koji su vrlo brzo zaključili da sam naivan, da sam idealist: „Da čujemo što sada misli!“ Ali neka znaju da će konačno biti oslobođena moja najgorljivija znatiželja. I da ću moći, ako Bog da, uroniti svoj pogled u pogled Očev, da zajedno s Njim promatram njegovu djecu islama, onakvu kakvima ih On vidi, obasjanu Kristovom slavom koja je plod Njegove muke, ostvarene Darom Duha, čija će skrovita radost uvijek biti u tome da stvara zajedništvo i obnavlja sličnost, igrajući se razlikama.
Za ovaj izgubljeni život, potpuno moj i potpuno njihov, zahvaljujem Bogu koji izgleda da ga je želio upravo za ovu RADOST, unatoč i usprkos svemu. U ovo HVALA u kojem je od sada o mojem životu sve rečeno, ubrajam svakako i vas, nekadašnje i sadašnje prijatelje, kao i vas, moje prijatelje odavde, uz moju majku, moga oca, moje sestre i braću i njihove obitelji, vi ste ono stostruko koje sam dobio kao što je obećano! Ubrajam i tebe, prijatelju posljednjeg časa koji nećeš znati što činiš. Da, i za tebe je ovo HVALA i ovo „Z-BOGOM“ koje dolazi od tebe. I neka nam bude dano da se opet nađemo kao sretni razbojnici u raju, ako se svidi Bogu, tvojem i mojem Ocu. AMEN! Inch’Allah! Alžir, 1. prosinac 1993. – Tibhirine, 1. siječanj 1994. (vatican news; la-croix.com; fratellanza.net).