Mario Delpini pastir je blizak narodu. Poznat je kao skromna osoba velikih intelektualnih sposobnosti i malih materijalnih životnih potreba. Ovih dana napisao je pismo podrške liječnicima u njihovom “pozivu”.
Tekst pisma dostupan je online, a od srijede i u knjižarama. Pismo liječniku milanskog nadbiskupa Maria Delpinija bit će, preko bolničkih kapelana, darovano svim liječnicima u bolnicama diljem biskupije. Evo nekih ulomaka:
Cijenjeni i dragi doktore, ovim pismom želim izraziti Vama i svim liječnicima svoju blizinu, zahvalnost i ohrabrenje. Nemam recepte za rješavanje problema medicinske struke, ne umišljam da ću dati konkretne prijedloge za reorganizaciju zdravstvene službe. Međutim, osjećam dužnost zahvalnosti i bliskosti prema svima onima koji brinu o ljudima. S ovim osjećajem dajem glas tradicionalnom stavu u Crkvi: davanje pažnje i brige onima koji pate „tijelom i duhom“ oduvijek je povezivalo Crkvu i ljude znanosti, čak i ako ih nije ujedinjavala vjera, nego duh služenja. Odlučio sam ovo pismo napisati u povodu blagdana svetog Luke, koji je – prema crkvenoj pobožnosti – zaštitnik liječnika. Ovim izborom želim zamoliti zaštitnika liječnika da zagovara sve one koji se bave ovom profesijom u službi muškaraca i žena koji su kušani od svih vrsta bolesti. Tom službom liječnik otkriva sličnost s Isusom koji, posebno u Evanđelju po Luki, pokazuje da je milostiv, ljubazan, spreman izliječiti one koji pate.
Liječnici “po zvanju”
Često mi mladi koji odluče studirati medicinu povjere: “Želim biti liječnik kako bih liječio/la bolesne, osjećam da je to moje zvanje”. U mladenačkom idealizmu ostaje intuicija da izbor zanimanja nije usmjeren samo na siguran posao, obećanje društvenog prestiža ili izglede za profitabilnu karijeru. Izvorna je namjera solidarnost s onima koji pate, a to nije samo blizina, već kompetencija koja liječi i ozdravlja, znanost koja nudi nadu. Postati liječnikom po „zvanju“ znači uočiti da postoji netko tko zove, tko traži pomoć, tko poziva u pomoć: to je pacijent. Vjernik prepoznaje u ovom glasu onog Isusa koji je rekao: “Bio sam bolestan i pohodili ste me” (Mt 25,36). Zanimljivo je primijetiti da su blaženi u Kraljevstvu iznenađeni Isusovom zahvalnošću: “Zar smo te ikad vidjeli bolesnog?” (Mt 25,39). Čak će se i liječnici koji se deklariraju nevjernicima osjećati blagoslovljenima od Boga zbog brige koju pružaju bolesnima. Štoviše, svjedočanstvo predanosti mnogih liječnika bilo koje vjeroispovijesti, koji se stavljaju na raspolaganje i izvan predviđenog radnog vremena za hitne slučajeve, za najsiromašnije, je divno jer njihovim pacijentima ne nedostaje žurno iskazana blizina. Motivacija za ispunjenje “zvanja” podržava ustrajnost tijekom studija koji je među najzahtjevnijim i najdužim u ponudi sveučilišta.
Zapravo, kako se dobro sjećate, nije dovoljno steći akademsku titulu medicinskog fakulteta, već je potrebna specijalizacija, a često i dugo čekanje prije postizanja stabilnosti u obavljanju struke. To opredjeljenje i ovaj put u svojevrsnoj “čekaonici” postaje povod za frustraciju i obeshrabrenje, umjesto da pomaže povećanju kompetencije i iskustva. Motivacija “zvanja”, shvaćena općenito, i dalje nadahnjuje mlade, čak i u ovakvom vremenu u kojem se medicinska struka ponekad čini manje prestižnom i manje obećavajućom nego je to bila ranije. […]
Prednost hodanja zajedno
Izazovi s kojima se valja suočiti su novi i složeni; za nove probleme ne postoje gotovi odgovori: moramo ih tražiti zajedno. Rad struke postavljen je u novi kontekst; iskustvo i dobra volja pojedinaca nisu dovoljan resurs.
Konkretno, pozivam katoličke liječnike da zajedno meditiraju, mole zajedno i traže suočavanje s uputama učiteljstva Crkve i kršćanske duhovne tradicije. Odnos s pacijentima ponekad je težak, frustrirajući, potrebna je vrlina strpljenja, no nije dovoljna: moramo nastaviti crpiti iz izvora suosjećanja, milosrđa, hrabrosti, to jest dara Duha Svetoga.
Kršćanske su zajednice na mnogo načina pozorne prema bolesnima s namjerom da se izbjegnu slučajevi da bolesnici kod kuće trpe izolaciju. Dobar odnos s obiteljskim liječnicima može omogućiti dijeljenje blizine, brigu o cjelokupnoj situaciji osobe, njenom fizičkom stanju i želji za Bogom. […]
Zajednička vizija
U bolesti pacijent iznad svega traži ozdravljenje, ali nerijetko situacija krhkosti, potreba da se prekine frenetični život i gotovo izmučen rokovima i dnevnim obvezama, tjera pacijenta da se suoči s temeljnim pitanjima o smislu života i o onome čemu se čovjek može nadati. U tim situacijama može se dogoditi da povjerenje koje se uspostavi s liječnikom postane uvjet za suočavanje s najdubljim i osobnim uvjerenjima, svakako češće s obiteljskim liječnikom, ali i u najneugodnijim trenucima hospitalizacije. U našoj osjetljivosti ovo suočavanje se često izbjegava uz suzdržanost i sramotu, smatra se gotovo oblikom nepristojne nametljivosti, cenzurirano kao strano znanosti i profesiji. S druge strane, uvjeren sam da briga o osobi znači i vjerovanje u suočavanje koja potiče rast svih, svjedočanstvo koje ponizno i samouvjereno nudi pomoć u nadi. Kršćanski liječnici moraju pronaći odgovarajući jezik kako ne bi izbjegli tumačenje profesije kao prikladnog konteksta za biti i zvati se kršćanima i živjeti sukladno s tim.
Prijevod: Fratellanza umana (31.10.2019.)
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.