Masovni prosvjedi koji su tijekom listopada obuhvatili Čile odražavaju dugotrajnu kulminaciju ozbiljnog socijalnog i ekonomskog nezadovoljstva. Neviđene demonstracije izazvaju široku javnu raspravu, analitičari pokušavaju opisati razloge i ishode iznenadnih nemira. Jedan glas se bori za sudjelovanje u građanskoj raspravi – to je glas nekad utjecajne Katoličke crkve u Čileu.
U nizu izjava koje su objavljene od početka demonstracija, čileanski su biskupi osudili nasilje koje su počinili pojedini prosvjednici, te izrazili suosjećanje s nezadovoljnim građanima koji protestiraju.
Biskupska konferencija pozvala je političke vođe da pojačaju svoju odgovornost za očuvanje općeg dobra i spriječe anarhiju i pljačku, koja je u posljednje vrijeme usmjerena i protiv samih crkvenih objekata. No, sluša li ga itko?
Jorge Costadoat, S.I., istraživač u Teološkom centru Manuel Larraín, trenutne nemire shvaća kao truli plod ekstremne neoliberalne ekonomske politike – “vjerojatno preradikalne čak i za Miltona Friedmana” – koja traje desetljećima, a koju je pokrenuo diktator Pinochet 1970-ih i koju je desetljećima provodilo i demokratski izabrano vodstvo nakon njegova režima.
“Tijekom 1970-ih biskupi u Čileu su bili izrazito socijalno predane osobe, a 1980-ih zamijenili su ih [politički i socijalno] konzervativni biskupi s naglaskom na seksualni moral”, rekao je Costadoat. Otkrića dugogodišnjih seksualnih zlostavljanja koje su počinili pripadnici čileanskog klera, a koje je potom pokrivala katolička hijerarhija, doveli su do ostavke sedmorice biskupa i sudskih istraga desetaka svećenika, biskupa i laika.
Prema ocjeni p. Costadoata, nakon tri desetljeća opsesije seksualnim moralom i zanemarivanja čileanskih socijalnih i ekonomskih nejednakosti, “skandali sa seksualnim zlostavljanjem uništili su svu vjerodostojnost Crkve”, a time i mišljenja članova klera kada traže komentare o velikim socijalnim izazovima nacije.
Utjecaj skandala iz 2018. bio je katastrofalan po ugled i vjerodostojnost Crkve. “Ova velika kriza podjednako je pogodila [socijalne] konzervativce i [socijalne] naprednjake u Crkvi”, ističe svećenik Cristian Eichin, profesor teologije na Papinskom katoličkom sveučilištu u Valparaisou. “Bilo je tek nekoliko izjava Crkve i njenih pastira, a one su upućene uglavnom bez snažnijeg i proročkog glasa”, dodao je.
Pokazatelj obima pada Crkve u javnosti možda je i spremnost nekih pljačkaša i prosvjednika da posljednjih dana provale u katoličke crkve. 8. studenog 2019. klupe i kip iz crkve Uznesenja BDM u Santiagu izbačeni su na ulicu i zapaljeni kao barikade protiv snaga sigurnosti. U Valparaisu demonstranti su napali drugu crkvu i izvukli klupe na ulicu, nakon čega su ih zapalili.
Uz izraženu blizinu prosvjednicima, Čileanska biskupska konferencija osudila je i skrnavljenje dviju crkava. Pozivajući na molitvu za Božji oprost pljačkašima crkvi, biskupi su dodali: „Zajedno s mnogim Čileancima radikalno se protivimo nepravdi i nasilju, osuđujemo ih u svim oblicima i očekujemo da sudovi identificiraju odgovorne i kazne ih”. Kako bi obnovili građanski suživot, biskupi su pozvali čileanske vlasti da “primjenjuju zakon i koriste sve resurse demokratske države. Ljudi nisu samo umorni od nepravde, nego i od nasilja, a velika većina s nestrpljenjem iščekuje dijalog za obnovu društvenog tkiva”.
Demonstracije u Čileu počele su početkom listopada nakon što je vlada u Santiagu najavila povećanje cijena javnog prijevoza. Do 18. listopada 2019. stotine tisuća ljudi izašlo je na ulice glavnog grada, a dužnosnici su, u nastojanju da vrate kontrolu, proglasili izvanredno stanje. Podršku i suosjećanje s narodom Čilea izrazili su i akademski djelatnici iz cijelog svijeta.
Krajem listopada Čileanska BK objavila je dvije izjave koje se odnose na socijalne nemire. Prva je objavljena samo dan nakon prvog masovnog prosvjeda, osuđujući nasilje pojedinih demonstranata. Istovremeno, biskupi su u izjavi zatražili razumijevanje “takvog nasilja”, ukazujući na patnje čileanskog društva po pitanju “rada, zdravlja, sigurnosti građana, obrazovanja, stanovanja, mirovina, siromaštva i humanitarnih izazova migracija”. Druga izjava biskupa, objavljena 24. listopada, zahtijevala je “ponovno uspostavljanje javnog reda” i “kraj krvoprolića” – od početka prosvjeda ubijene su najmanje 23, a ozlijeđeno je 2.009 osoba, dok je 5.629 osoba uhićeno. Aktivisti za ljudska prava osudili su nekoliko slučajeva policijske brutalnosti, a video snimke objavljene na internetu pokazale su kako policajci udaraju prosvjednike.
“Posljednjih nekoliko godina, čileanska Crkva nudila je vrlo neutralne izjave, koje nisu odgovarale na potrebe ljudi”, kaže Ronald Villalobos, O.F.M., iz Santiaga. On, koji je sudjelovao na nekoliko marševa, ističe kako je neophodno shvatiti da su zahtjevi ljudi jako važni.
Agustín Moreira, S.I., kaže da mnogi katolici kontinuirano rade na izgradnji socijalnog sklada u Čileu. “Mnoge katoličke institucije, poput sveučilišta, funkcioniraju kao prostor dijaloga i razmišljanja o trenutnim nemirima”, govori Moreira. “U isto vrijeme, misionari širom zemlje surađuju s najsiromašnijim i marginaliziranijim ljudima u društvu, slušajući njihove potrebe i zahtjeve”. Prema riječima oca Moreire, to nisu stvari koji privlače veliku pažnju čileanskih medija. “Stavljajući se ponovno na stranu siromašnih, Katolička crkva može povratiti svoju vjerodostojnost”, naglašava.
Nezadovoljni ulogom biskupa čileanske Crkve, pojedini svećenici pokrenuli su vlastite inicijative. Skupina teologa izdala je izjavu pod naslovom “Čile nije u ratu”, pozivajući se na izjavu desničarskog predsjednika Sebastijana Piñere da je “Čile u ratu protiv moćnog i nepogrešivog neprijatelja”, što je potaknulo strah Čileanca koji pamte Pinochetov režim. „Zahtijevamo da naše vlasti zaustave militarizaciju ulica, da ne kriminaliziraju i ne potiskuju legitimne i mirne demonstracije, da pažljivo slušaju nemire u zemlji i da se stave na službu kako bi odgovorili na većinu neodgovorenih zahtjeva”, stoji u izjavi.
„Ovo pismo potpisali su pastoralci iz nekoliko kršćanskih denominacija; to je ekumenski pothvat. Crkva mora naučiti djelovati u povezanosti s drugim Crkvama”, rekao je p. Eichin, jedan od potpisnika izjave.
Fra Ronald Villalobos i njegov brat Luís Cisternas, O.F.M., raspravljali su sa svojim zajednicama u Santiagu o problemima i krizi, te su odlučili prosvjedovati s ljudima kad je to bilo moguće. “Ovaj pokret nema vođe niti ga vode stranke. Dolazi od ljudi. Ovo je lekcija za nas u Crkvi i može nam ukazati put. Crkva nije samo hijerarhija i svećenstvo. Možda bismo trebali ojačati dimenziju zajednice i smanjiti klerikalizam” – kaže fra Cisternas, objašnjavajući da, “iako biskupi nisu osobno stali na stranu demonstranata, druge organizacije, poput Konferencije redovnica i redovnika u Čileu i nedavno oformljeni savezi, su bile puno aktivnije u ovoj krizi”. “Mislim da su trenutni događaji probudili ljude da kolektivno raspravljaju o svojim problemima, i to je vrlo pozitivno”, – govori fra Villalobos – jer “desetljećima se čileansko katoličanstvo bavilo sakramentima i gotovo da nisu imali nikakve veze sa socijalnom stvarnošću”.
On vjeruje da bi sad mogao biti pravi trenutak da se Crkva u Čileu ponovo afirmira i zauzme jasan stav o toj stvarnosti. “Mislim da je to sjajna prilika za zemlju i Crkvu”.
Fratellanza umana (15.11.2019.)
Autorski sadržaji i prijevodi na Fratellanza umana vlasništvo su stranice i autora. Isti se mogu slobodno prenositi na druge medije samo ako su autori potpisani i pored njihova imena vidljivo stoji Fratellanza umana s linkom na originalni tekst.