Činimo li dobro samo zbog ‘Božje kazne’?

Isus uči kako valja činiti dobro, ali i uvijek napominje kako nas za naša djela čeka plaća na nebu. Nije li time ta dobrota postala bezvrijedna, proračunata?

Točno je da se Isus kod zahtjeva za poslušnošću Bogu posve nesputano služi s tezom o plaći. Nju koristi i kao prijetnju i kao obećanje, pa tako prijeti paklenim ognjem (Mt 10,28; Mk 9,43.48 i dr.) ili obećava plaću na nebu (Mt 6,19-20; Mk 10,21 i dr.). Jednako tako, on pretpostavlja da nema trećega uz činjenje dobra i činjenje zla, a nečinjenje bi bilo izjednačeno s činjenjem zla.

No zahtjev za poslušnošću Bogu, odnosno za činjenjem dobra, nije u Isusa vezan s računicom oko Božje plaće. Na to jasno ukazuju prispodobe o sluzi koji ne pretendira na gospodarevu hvalu (Lk 17,7-10) i o radnicima u vinogradu (Mt 20,1-16), kod kojih se izrijekom osporava čovjekovo pravo da od Boga išta unaprijed očekuje.

Pa ipak, po Isusu, čovjek će sasvim izvjesno primiti od Boga plaću, odnosno kaznu. Ukazivanje na te dvije mogućnosti čovjeka upozorava na posljedice njegova djelovanja. No ta upozorenja nipošto ne žele biti pobudom – pod uvjetom da se misao poslušnosti kani provoditi cjelovito. Kako bi inače bio moguć, primjerice, zahtjev za ljubavlju? Ljubav s primišlju zasluge, ljubav koja bi se osvrtala na vlastito izvršenje, nije istinska ljubav. U tome je dakle paradoks Isusove poruke – on obećaje plaću, ali onima koji se ne pokoravaju radi plaće same.

Isus ne propovijeda idealističku etiku u kojoj bi se činilo dobro radi dobra samog. Njemu je strana misao da svako dobro činjenje nosi u sebi vlastiti smisao. Ta misao bi pretpostavljala humanistički ideal čovjeka, uvjerenje o suštinskoj vrijednosti ljudskog. Prema Isusovu mišljenju čovjek vlastitu vrijednost ne stječe, već, ako se pokorio, platit će mu Bog i darovati mu više nego što već ima.

To će biti jasnije imamo li na umu da, u odnosu između dvoje ljudi, ukazanoj dobroti nije istinskom plaćom dobrota sama, već su to radost i zahvalnost koje je ova pobudila i kojima je činitelja obogatila. Takva plaća naravno ne smije postati pobuda samome činu. S druge strane, ono što se između dvoje ljudi odigrava ne da se razumjeti ako ne uvidimo da je upravo takva plaća obećana čovjekovoj dobroti. Tako, dakle, Bog obogaćuje poslušna čovjeka. (Dijelovi preuzeti iz djela: Rudolf Bultmann, Isus) (responder).

VIDEO

Hvala što ste pročitali ovaj tekst. Ako želite pratiti slične sadržaje, pozivamo vas da zapratite naš WhatsApp kanal fratellanza.net klikom OVDJE ili našu Fb stranicu klikom OVDJE.