Danas bi se cijele televizijske serije mogle puniti crkvenopolitičkim zaoštravanjima u Ćirilovo doba (oko 380.-444.).
Kad je Ćiril 412. postao aleksandrijskim patrijarhom, egipatska se metropola smatrala teološkim središtem. Međutim, upravo taj položaj je carska prijestolnica u usponu Konstantinopol osporavala časnoj Aleksandriji. Stoga ne čudi da su oba grada zastupala različite doktrine u kristološkim sporovima 5. stoljeća. Ćiril je zastupao vrlo istaknuto stajalište aleksandrijske teološke škole, koja je jasno istupila protiv prenaglašenog razdvajanja božanske i ljudske naravi u osobi Isusa Krista. Istodobno je diplomatskim trikovima osigurao ostavku svog protivnika Nestorija, carigradskog patrijarha, na koncilu u Efezu 431. godine.
Godine 433. Ćiril i drugi biskupi antiohijske škole (današnje istočne Crkve) složili su se oko formule unije koja je i danas važeća i tako su privremeno mogli spriječiti crkveni raskol. Unatoč svom teološkom talentu, Ćiril je navodno bio impulzivan, a ponekad čak i brutalan: dao je opljačkati crkve raskolničkih skupina, a krvavi židovski pogromi tijekom njegova mandata okončali su stoljetnu židovsku prisutnost u Aleksandriji.
Činjenica da je ovaj patrijarh i danas cijenjen na Istoku i Zapadu manje je zasluga njegova života nego njegove teologije: kao nitko drugi, on je oblikovao temeljne odluke rane Crkve i, između ostalog, nametnuo naslov „Theotókos“ (Bogorodica) za Mariju (katholisch.de; fratellanza.net).