Foto: © Andrea Göppel (ilustracija)
„ […] Eshatološka nada ne umanjuje važnost zemaljskih obveza, naprotiv, daje im nove pobude za njihovo ostvarenje …“ (Drugi vatikanski Koncil, „Gaudium et spes“)
Piše: mr. sc. Krešimir Cerovac
Kardinal Walter Brandmüller, jedan od četvorice kardinala koji su potpisali pismo, tzv. »Dubia«, s ciljem da se dovede u pitanje enciklika pape Franje „Amoris Laetitia“, postavio je nevjerojatno retoričko pitanje u vezi sa završnim dokumentom Sinode za Amazoniju: „Čovjek se pita: kakve veze imaju ekologija, ekonomija i politika s mandatom i poslanjem Crkve?”
Kardinal Gerhard Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, rekao je: „Moramo apsolutno odbaciti izraze poput »ekološko obraćenje«. Postoji samo obraćenje prema Gospodinu, a kao posljedica toga dolazi i dobrobit prirode. […] Politika zaštite okoliša nema nikakve veze s vjerom i moralom. Ta su pitanja za političare i za ljude da glasaju za stranku s kojom se slažu.”
Kardinal Raymond Burke navodi: „Ekološko obraćenje koristi se kao argument za uspostavu jedne svjetske vlade. To je masonska ideja, koncept potpuno sekulariziranih ljudi koji više ne priznaju da je upravljanje svijetom Božjim rukama, koji ga povjerava pojedinim vladama, narodima i zajednicama prema prirodnom poretku. Ideja jedne svjetske vlade u suštini je ista kao ona koju su imali graditelji Babilonske kule, koji su vjerovali da mogu primijeniti Božju moć na zemlji kako bi ujedinili nebo i zemlju, što je jednostavno pogrješno.“
Zaprepašćujuće je retoričko pitanje, koje je postavio kardinal Brandmüller, jer ukazuje na ozbiljno pogrješno shvaćanje katoličke doktrine od strane jednog kardinala. Ono je zaprepašćujuće ne samo zato što se odnosi na papu Franju, već i na sve njegove poslijekoncilske prethodnike. Moglo bi se citirati veliki broj društvenih dokumenata koji opovrgavaju nepojmljivu izjavu kardinala Brandmüllera.
Dekret o laicima Drugog vatikanskog koncila, „Apostolicam Actuositatem“ kaže: „Kristovo otkupiteljsko djelo, iako je u biti usmjereno na spasenje ljudi, uključuje i izgradnju cijelog vremenskog poretka. Stoga misija Crkve nije donijeti poruku i milost Kristovu, već i prožeti i usavršiti vremenski poredak duhom Evanđelja.“
Misija Crkve nije samo spašavanje duša, već i spašavanje ljudi i čitavog stvorenog svijeta. Naravno, na prvom mjestu je spas duša, ali i briga o drveću, rijekama, oceanima, životinjima i svim predivnim Božjim darovima. Spasiti duše važnije je nego spasiti kitove. No, misija gospodstva nad svijetom nije dodatak ili nešto nebitno u ljudskoj egzistenciji, već predstavlja njegovu temeljnu dimenziju kao »slike Božje« i Božjeg „saveznika“. Svojim djelovanjem na svijet, u osobnoj ovisnosti o Bogu, čovjek ostvaruje i izražava osnovnu Božju vlast nad svijetom. Vjeru nije moguće živjeti isključivo na osobnoj razini, daleko od stvarnog svijeta, politike, gospodarstva i kulture, jer vjera ima i svoju društvenu dimenziju.
Danas misija propovijedanja Evanđelja zahtjeva radikalan angažman za cjelovito oslobođenje čovjeka već ovdje na zemlji. Egzistencija na ovom svijetu za kršćanina nije samo priprema za buduće spasenje, već i uspostavljanje Božjeg kraljevstva na zemlji. To uključuje i kršćansko zalaganje za izgradnju pravednijeg i humanijeg svijeta. Juan Alfaro, profesor dogmatike na Gregorijani, je u eseju „Kršćanstvo i pravda“ vrlo lijepo istaknuo ono što, nažalost, neki crkveni visokodostojanstvenici ne prihvaćaju ili ignoriraju: „Proglašavati spasenje čovjeka nakon smrti bez zalaganja za dostojanstvenu egzistenciju čovjeka u ovome svijetu značilo bi iskrivljavanje kršćanske poruke. […] Čovjeka ne spašavamo pukim obećanjem sreće u drugom svijetu, već stvaranjem stvarnog bratstva i pravde, koji su već sada istinski znakovi buduće punine. Kršćanstvo će biti znak nade za život poslije smrti onoliko koliko se očituje njegova djelotvornost za kraljevstvo ljubavi i pravde na ovome svijetu.“
Neprijeporno je da je potrebno prijeći, od »individualističkog« kršćanstva«, koje se ne zanima za ekonomske i socijalne probleme, prema kršćanstvu, koje se ozbiljno zalaže za oslobođenje svakog čovjeka. Potrebna je etika nade utemeljena na sveobuhvatnom oslobođenju čovjeka u ovom svijetu kao predosjećaj budućeg spasenja. Protestantski teolog Jürgen Moltmann u svojoj knjizi „Etika nade“ napisao je: „Takva etika […] obvezala bi kršćansku teologiju da prestane zaostajati za društvom, već da zbije svoje redove, preuzme vodstvo i krene naprijed s bakljom u ruci. Kršćanstvo bi prestalo biti društvena religija, neprestano zaokupljena prilagođavanjem vremenu, i počelo bi izlaziti u svijet kao svjedok mesijanske nade.“
U prethodno spomenutom eseju, Juan Alfaro poručuje: „Današnja situacija u svijetu nameće kršćanima novu viziju i praksu Kristove poruke kao stvarnog navještaja nade i ljubavi. To znači razvijanje svijesti, produbljene i izoštrene velikim nepravdama našeg vremena na ekonomskom, društvenom, političkom i međunarodnom planu; djelotvorno angažiranje u akcijama za potpuno oslobođenje čovjeka; iskreno priznavanje naše šutnje i uviđanje naše sukrivnje u socio-ekonomskim strukturama koje tlače slabe imarginalizirane.“
A Sinoda biskupa Katoličke crkve iz 1971. gIodine u dokument „Pravda u svijetu“ poziva Crkvu da se „vrati u samu srž kršćanstva“ i zaključuje da „misija propovijedanja Evanđelja danas zahtijeva radikalno zalaganje za cjelovito oslobođenje čovjeka, već sada, u stvarnosti njegove egzistencije na ovome svijetu.“
Izjave kardinala Müllera i kardinala Burkea u vezi s »ekološkim obraćenjem« ne mogu se opisati drugačije nego kao jedne od najneodgovornijih i najopasnijih stavova. Müller i Burke potiču vjernike da zanemare učenje Crkve, tvrdeći da ekološke politike nisu povezane s vjerom i moralom. Rješavanje problema klimatskih promjena spada isključivo u političku sferu. Nevjerojatno! Očigledno je, prema njima, da Bog nema ništa za reći o brizi za stvoreno. Umjesto toga, dvojica kardinala, izjavljuju da su ljudi slobodni glasati za stranku s kojom se slažu. Za osobe s teološkim referencama poput spomenutih kardinala, izreći tako nešto je teško povjerovati.
Na Općoj audijenciji održanoj u Vatikanu 17. siječnja 2001. papa Ivan Pavao II. izjavio je: „Stoga moramo poticati i podržavati »ekološko obraćenje« koje je u posljednjim desetljećima učinilo čovječanstvo osjetljivijim na katastrofu prema kojoj se kretalo. Čovjek više nije „upravitelj” Stvorenoga, već autonomni despot, koji konačno počinje shvaćati da se mora zaustaviti na rubu ponora.
U enciklici „Evangelium vitae“ papa Ivan Pavao II. napisao je: „Još jedan pozitivan znak je sve veća pažnja koja se pridaje kvaliteti života i ekologiji, osobito u razvijenijim društvima, gdje očekivanja ljudi više nisu toliko usmjerena na probleme preživljavanja koliko na potragu za općim poboljšanjem životnih uvjeta.”
Erupcija pandemije, u širem kontekstu globalnog zatopljenja, ekološke krize i dramatičnog gubitka biološke raznolikosti, predstavlja poziv ljudskoj obitelji da preispita svoj pit, da se pokaje i poduzme ekološko obraćenje, naglašava papa Franjo u prekrasnoj enciklici „Laudato si“.
„Obraćenje koje se oslanja na sve naše Bogom dane darove i talente kako bi promicali „ljudsku ekologiju” dostojnu našeg urođenog dostojanstva i zajedničke sudbine. To je nada koju sam izrazio u svojoj nedavnoj enciklici „Fratelli Tutti“ o bratstvu i društvenom prijateljstvu. Kako bi bilo divno kad bi rast znanstvenih i tehnoloških inovacija mogao doći zajedno s više jednakosti i društvene uključenosti.“
Čovječanstvo treba »cjelovitu ekologiju«. Što ono jest opisao je papa Franjo u enciklici „Laudato Si“ (stavak 216. – 221.). U korjenu ekoloških izazova, s kojima se čovječanstvo suočava, što je jasno iz razmišljanja svih poslijekoncilskih papa, leže poremećene želje, zlouporaba tehnologije praćena tehnokratskim razmišljanjem, koje isključuje moralne istine, nekontrolirana potrošnja, te shvaćanje da imati više znači biti više. Uz to, kako kaže papa Franjo, stvara se i „kultura jednokratne uporabe koja utječe na cijeli planet“, a koja je pogubna i za društvenu i za fizičku ekologiju. Zato papa Franjo i preporučuje „»cjelovitu ekologiju«, koja jasno poštuje svoju ljudsku i društvenu dimenziju“. Ovaj je pojam opisao mnogo ranije papa Benedikt XVI. dok je još bio kardinal. U razgovoru s novinarom Peterom Seewaldom objavljenom u knjizi „Sol zemlje“ rekao je: „Jasno je da je vanjska zagađenje okoliša koje proživljavamo odraz i posljedica unutarnjeg zagađenja kojemu ne poklanjamo dovoljno pažnje. Mislim da je to također jedan od nedostataka pokreta za zaštitu prirode. Oni se s razumljivom i opravdanom strašću bore protiv zagađenja prirode, dok se duhovno samozagađenje čovjeka i dalje se smatra jednim od njegovih prava, njegovom slobodom.“
U enciklici „Caritas in veritate“ papa Benedikt XVI. daje vrlo jasnu poruku: „Crkva za stvoreni svijet snosi odgovornost koju mora i javno iskazivati!“
U okviru Crkve, nažalost, i na najvišim razinama, postoje »predani molitelji«, koji, kako navodi papa Franjo u enciklici „Laudato Si“, „[…] često ismijavaju izraze zabrinutosti za okoliš. Drugi su pasivni, ne odlučuju se mijenjati svoje navike i postaju nedosljedni. Svima njima je, dakle, potrebno »ekološko obraćenje« […] Živjeti svoj poziv da budemo čuvari Božjeg djela bitan je dio krjeposnog života; to nije tek mogući ili sporedni vid našega kršćanskog iskustva.“
Uspostavljena je galerija osobnosti: kardinali Müller, Burke, Meisner i Brandmüller; a ponekad i kardinal Sarah, biskup Athanasius Schneider te, naravno, neuhvatljivi nadbiskup Viganó. Ovi pojedinci često sebe smatraju „većim kršćanima“ od Pape i kritiziraju papu Franju zbog njegovih stajališta o društvenoj pravdi i ekologiji. Promoviraju tzv. „eskapističku eshatologiju”, koja tvrdi da je spasenje individualna stvar duše i da nema veze s kršćanskom socijalnom pravdom ili s ekologijom.
Postavlja se pitanje zašto to nije bilo prisutno za vrijeme papinstva Pavla VI., Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., kad su iznosili slične postavke, koje sada papa Franjo nastavlja s malim dopunama, ne odstupajući od svojih prethodnika. Čini se da neki nisu pročitali enciklike, apostolska pisma ili pobudnice pape Pavla VI., pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI. ili ih svjesno zanemaruju. U njima se jasno ističe potreba djelovanja u smislu „cjelovite ekologije“ i „cjelovitog ljudskog razvoja“, a to je danas, tvrde kritičari, razvodnjavanje Evanđelja. Napadi na papu Franju zbog stajališta o ekologiji, zapravo su usko shvaćanje vjere kojim se zanemaruje nova evangelizacija, Socijalni nauk Crkve i ekumenizam.
U autentičnom kršćanskom razumijevanju eshatologije, vjerovanje u Kraljevstvo Božje nadilazi čekanje i pasivnost. Bog poziva svoj narod da igra aktivnu ulogu u ostvarivanju društvene pravde i brizi za okoliš. Poruka pape Franje temelji se na njegovoj interpretaciji kršćanske vjere i njegovom viđenju svijeta u kojem živimo. Crkva je živa zajednica koja se razvija i mijenja kroz vrijeme, a Papino učenje odražava suvremene izazove i pitanja s kojima se društvo suočava.
S ispravnim eshatološkim pogledom, kršćanska vjera nikada ne može značiti odvajanje od svijeta. Za razliku od nesretne, čak i ako je nenamjerna, impresije prekoncilijske eshatologije, vjera u Kraljevstvo Božje ne podrazumijevačekanje boljitka svijeta prilikom drugog dolaska. Naprotiv, ljudske osobe igraju ključnu ulogu u konačnoj sudbini svega, jer, kako kaže Koncil, „svojim radom razvijaju Božje djelo” („Gaudium et spes“). Autentična kršćanska eshatologija je sinonim za evanđeosku poruku: Naime, u Kristu je došlo spasenje svijetu – cijelom svijetu – dušom, tijelom i kozmosom. Baš ta istinska kršćanska eshatologija temelj je za društvenu pravdu – za stvaranje pozitivne promjene u svijetu, ovdje i sada.
Nažalost, vidljive su nevjerojatno ružne, neočekivane, neopravdane i tendenciozne kritike upućene papi Franji. Otpor prema papi Franji ima korijene u protivljemju Drugom vatikanskom koncilu, ljutnji zbog ograničenja služenja stare latinske mise i neslaganju s papinom crkveno-političkom vizijom. Govoreći skupini kateheta iz Talijanske biskupske konferencije 30. Siječnja 2021. papa je istaknuo da u Crkvi nema mjesta za one koji odbacujuKoncil.
„Ili ste s Crkvom i slijedite Koncil, ili ga tumačite prema svojim željama, a time se udaljavate od Crkve,” rekao je.
Riječ je o teološkoj krizi koja nije započela s ovim pontifikatom. To nije samo teološki, već i crkveni problem, to jest, problem koji ima duboke posljedice na način na koji svi katolici doživljavaju svoj život vjere u Crkvi. Bilo bi naivno misliti da je to problem koji je stvorio Franjo i da će nestati s idućim pontifikatom.
Mnogi napadi na papu Franju proizlaze iz uskog shvaćanja vjere koje se svodi na niz strogo definiranih moralnih smjernica, bez otvorenosti prema različitim perspektivama. U pitanju je usko shvaćena vjera, koja podrazumijeva tumačenje koje je ograničeno na određene dogme, propise ili prakse unutar Crkve, s malo ili bez otvorenosti prema različitim perspektivama ili okružjima. Napadi na doktrinarni i moralni autoritet pape Franje posebice su ojačali nakon objavljivanja njegove posinodske pobudnice „Amoris Laetitia“ (2016.), te nakon što je otvorio vrata potrebi pomaka prema kolegijalnijoj i sinodalnijoj Crkvi. Važno je istaknuti da u medijima u Hrvatskoj uglavnom nema napada na papu Franju, ali se katkad ignorira i prešućuje, ili vrlo sažeto prikazuje, njegov nauk i razni apeli upućeni katolicima. Mediji ga uglavnom ne brane od nedopustivih ponašanja u svijetu, kao ni od ružnih napada na Papu upućenih preko društvenih mreža, što je naveliko prisutno u Hrvatskoj.
Ne može se »spašavanje duša« odvojiti od šire slike preobrazbe stvaranja. Papa Franjo kaže nešto evokativno o budućem ponovnom stvaranju na kraju svoje enciklike „Laudato Si“: „Na kraju ćemo se naći licem u lice s beskrajnom Božjom ljepotom (usp. 1 Kor 13,12) i moći ćemo s radosnim divljenjem čitati misteri svemira, koja će s nama sudjelovati u beskrajnoj punini. Već sada putujemo prema suboti vječnosti, prema novom Jeruzalemu, prema našem zajedničkom domu u nebu. Isus nam kaže: „Evo, sve činim novo” (Otk 21,5). Vječni će život biti zajedničko iskustvo divljenja, gdje će svako stvorenje, preobraženo blistavim sjajem, zauzeti svoje mjesto i imati što ponuditi siromasima, koji će jednom zasvagda biti oslobođeni.“ (fratellanza.net).